Jedan dan mojeg života u prenapučenom Hong Kongu

Hong Kong je jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Sa 5,8 milijuna ljudi koji stanuju na površini od 1 070 kvadratnih kilometara, ima 5 592 ljudi po kvadratnom kilometru. Budući da je nastanjeno samo 10 posto zemlje, to predstavlja prosjek od oko 54 000 ljudi na jedan kilometar kvadratni! Ipak, izgleda da se mjesno stanovništvo izvrsno prilagodilo toj gužvi i žurbi prenapučenog grada, s njegovim skučenim životnim prostorom, bučnim prometom i zagađenošću.

PROBUDIO sam se na prodoran poziv svoje budilice u 7.30 ujutro, ustao sam sa kauča i brzo se obukao. Živim u malom stanu sa roditeljima i trima mlađim sestrama, koji svi rade. Stoga postoji uvijek red za kupaonicu, i vrijeme nam je ograničeno. Nakon brzog doručka, zgrabim svoj bicikl i vozim se do željezničkog kolodvora. Teška dnevna kušnja je započela. Postao sam jedan od silnog mnoštva koje kreće na posao u jako prometnom Hong Kongu.

Moj vlak juri kraj gusto stisnutih stambenih zgradurina i gusto naseljenih nebodera. Zatim presjedam na autobus kako bih prešao na drugu stranu luke. Putujemo kroz tunel, u gustoj koloni automobila. Kakvog li olakšanja pojaviti se na otoku Hong Kong, gdje je u glavnoj financijskoj četvrti smješten moj ured. Cijelo putovanje može potrajati od sat do sat i pol, ovisno o prometu. Konačno stižem u ured do 9.30. Ali nemam vremena za opuštanje — telefon počinje zvoniti. Moj prvi dnevni klijent. I to postaje priča mojeg dana — jedan poziv za drugim, telefonska slušalica rijetko na svom mjestu. Zatim kratka pauza za ručak.

Sada je problem naći sjedalo u jednom od brojnih restorana na tom području. Izgleda kao da svatko pokušava jesti u isto vrijeme i na istom mjestu, a često i za istim stolom! Još jednom sjedim za stolom sa potpuno stranim osobama. Takav je život u prenapučenom Hong Kongu. Zatim se, nakon svog brzog ali hranjivog kineskog jela, vraćam natrag u ured.

Moj radni dan trebao bi završiti u 17.30, ali to je rijetko izvedivo. Doista, kad konačno odahnem i pogledam na sat, na njemu je već 18.15. U neke dane završavam tek poslije devetnaest sati. A tada slijedi povratak kući.

Prvo autobus, onda vlak. Konačno se on zaustavlja na mojoj stanici i ja krećem prema svojem biciklu. Dok se vozim kući, prisjećam se kako je naš mali grad postao jako prometan, prenapučen moderan grad. Niske seoske kuće zamijenili su visoki neboderi, od 20 do 30 katova. Velike, široke glavne ulice zauzele su velike otkose terena, a ogromni cestovni nadvožnjaci strše sa neprekidnom rijekom bučnog prometa. Stari ležeran način života je zauvijek nestao.

Naš stan zauzima malu površinu — manju od 28 kvadratnih metara za nas šestero, i nemam svoju sobu. Zato spavam na kauču u dnevnoj sobi. Barem moji roditelji imaju svoju sobu, a moje tri sestre spavaju na ležajevima u svojoj sobici. Privatni život je za nas luksuz.

Pa iako je naš stan mali, on je veliko poboljšanje prema onome što smo imali prije, kad smo svi zajedno živjeli u jednoj sobi u naselju s društvenim stanovima. No čak je i to dobro kad se usporedi sa mnogim tisućama ljudi koji žive u oblasti Monk Kok i koji plaćaju najamninu za “stanarske kaveze”, poslagane po tri u visinu i sa dimenzijama 1,8 metara dužine, 0,80 metara širine i 0,80 metara visine. Oni imaju prostora za madrac i nekoliko osobnih stvari. Bez namještaja.

Oko dvadeset i jedan sat su svi kod kuće i tada večeramo. Nakon večere netko pali televizor. To mi ubija nadu da ću malo čitati i proučavati u miru. Čekam dok svi ne odu u krevet do 23 sata, i tada imam sobu za sebe, kao i malo mira i tišine za koncentraciju. Oko ponoći sam i ja spreman za spavanje.

Radim otkako sam završio školu prije 12 godina. Jednog dana bih se htio oženiti, ali toliko moram naporno raditi za život da nemam vremena čak ni da dovoljno dobro upoznam ženu. A pronaći mjesto za stanovanje teže je, kako mi kažemo, nego popeti se na nebo. Iako smo naučili svladavati poteškoće, ovakav grozničavi gradski život ne izgleda mi prirodnim. Ipak, priznajem da mi je daleko bolje nego milijunima i možda milijardama u drugim dijelovima svijeta koji žive bez pristojnog doma, električne struje, tekuće vode ili odgovarajućih sanitarija. Nama je doista potreban bolji sustav, bolji svijet, bolji život. (Ispričao Kin Keung.)