Opčinjeni umiljatim koalom

Od dopisnika Probudite se! iz Australije

JEDNO od najprivlačnijih iznenađenja u nepoznatim, neistraženim zemljama u prošlosti sigurno je bilo otkriće uzbudljivih i neobičnih životinja. To je zacijelo bio slučaj u Australiji nakon godine 1788.

Tada su kažnjeničke kolonije oko Port Jacksona (danas Sydney) bile naseljene kažnjenicima dovedenim iz Engleske u Australiju. Deset godina kasnije, jedan oslobođeni kažnjenik koji je postao istraživač krenuo je prema južnom brdovitom predjelu, 130 kilometara prema unutrašnjosti. Doživio je ugodno iznenađenje kad je prvi vidio australskog koalu. To je bila, pisao je, “još jedna životinja koju urođenici [Aborigini] zovu ‘cullawine’, koja veoma nalikuje ljenivcima u Americi”.

Biste li voljeli istražiti taj zadivljujuć dlakavi zamotuljak koji je, dvije stotine godina kasnije, postao prava atrakcija za turiste u suncem opaljenoj Australiji? Nesumnjivo biste željeli, jer je odmah iza molbe da se vidi klokan jedan od najčešćih zahtjeva koje postavljaju posjetioci Australije: “Moram vidjeti i dodirnuti vašeg nježnog medu.”

Ustvari nije medvjed

Koala je bez sumnje mala nježna životinja. On naraste samo do nekih 80 centimetara u duljinu i izgleda poput nekog mede, s nosom koji je sličan dugmetu i nježnim, lijepim krznom. No, možda će vas iznenaditi kad saznate da on uopće ne pripada skupini medvjeda.

Ah, da, često ga se naziva medvjed koala ili australski domaći medvjed. Međutim, to su sve pogrešna imena. Umjesto da pripada skupini medvjeda, koala je mnogo sličniji vombatu, jednom drugom australskom tobolčaru koji je veoma sličan dabru.

The Australian Encyclopaedia riječima divno opisuje to očaravajuće i umiljato stvorenje: “Koala ima krupno tijelo, debelo vuneno krzno koje je sivo do smećkasto odozgo i žućkasto-bijelo odozdo, velike okrugle krznene uši i kožnati, široki nos koji gotovo liči na rilo (...) Životinja se penje vrlo sigurno, ali je nezgrapna na tlu.”

Kad su potpuno odrasli, koale su teški oko 14 kilograma. U divljini mogu živjeti oko 20 godina. Neki su u zatočeništvu živjeli do 12 godina.

Poput australskog klokana, koala je tobolčar (marsupial, od latinske riječi marsupium, što znači “tobolac” ili “torba”) i ima proces rođenja jedinstven za tobolčare. Maleni kad se rode, mladunci koale nisu potpuno razvijeni i bez ičije pomoći odlaze do majčinog tobolca, gdje se pričvrste za jednu od njene dvije bradavice.

Nakon šest mjeseci, mali stvor je potpuno razvijeno mladunče i u stanju je na kratko vrijeme napustiti tobolac. Ali nakon približno dva mjeseca, on je prevelik da bi se vratio unutra. Što da sada čini? To nije neki problem! On jaše na majčinim leđima, čvrsto se držeći nje dok se ona penje i silazi s drveća.

Međutim, te besplatne vožnje ne mogu trajati vječno, tako da se nakon sljedećih pet ili šest mjeseci mali mora brinuti sam za sebe. No, u tom kratkom razdoblju privlačno je vidjeti majku koalu koja sretno nosi svoje mladunče, koje visi na njenim krznenim leđima. Nakon što napusti svoju majku, mladi koala vodi dosta osamljen život i s drugima stupa u vezu samo za vrijeme parenja.

Prehrana lišćem

Ime koala izvedeno je iz riječi na urođeničkom jeziku koja ukazuje da ta životinja veoma malo pije. No, kako mogu živjeti bez vode? Uzimajući rosu i od vlage iz prehrane lišćem kaučukovca.

Lišće kaučukovca? Da, koale brste na oko 50 različitih vrsta drveća eukaliptusa, ali manje od tuceta tih vrsta je njihova posebna poslastica. Drveće eukaliptusa više je poznato po imenu kaučukovac, kao što su šumski crveni kaučukovac, sivi kaučukovac i tasmanijski plavi kaučukovac.

Potpuno odrasli koala pojede dnevno oko 1 kilogram lišća, žvačući ga lagano ali temeljito. Većinu svog vremena provode visoko na drveću kaučukovca, silazeći samo da pređe na drugo drvo. Na tlu se kreću nezgrapno i nespretno.

Budući da su noćne životinje, veći dio dana provedu spavajući, nesigurno sjedeći na rašljama drveća dosta visoko iznad tla. Je li im neudobno? Izgleda da oni ne misle tako, jer im takvo mjesto pruža izvanrednu zaštitu od bilo kojih tobožnjih grabežljivaca.

Mogu li se pripitomiti?

Kad su nabavljeni kao veoma mladi, koale se pripitome, postajući odani kućni ljubimci. Jedan bračni par u North Queenslandu počeo je pripitomljavati takvog kućnog ljubimca kad je imao samo tri mjeseca. To malo žensko “mladunče” plakalo je svake večeri dok se konačno nije utješilo komadom krzna koale koje je bilo omotano oko jastuka i stavljeno uz njega u košaru kao zamjena za njegovu majku. To mladunče nazvali su Teddy, i dok nije bilo dovoljno staro da započne s tvrdom prehranom lišćem kaučukovca, raslo je na kravljem mlijeku koje je laptalo poput mačeta.

Problem je bio u tome što se Teddy tako navikla na ljude da je mrzila biti sama i voljela je nositi se okolo kao neko dijete. Zaista je postala prava napast. Njen zadovoljan život trajao je 12 godina. Prema tome, koale mogu biti pripitomljeni, ali je danas u Australiji protuzakonito držati ih kao kućne ljubimce.

Desetkovani ali sada zaštićeni

Na prijelazu stoljeća, bilo je tako mnogo koala da se izvijestilo da ih na kontinentu ima na milijune. No, bili su tako lake mete, dok su spavali po danu u rašljama drveća eukaliptusa, da su tisuće bile ustrijeljene iz čiste zabave.

Zatim je, kad je porasla potražnja za njihovim mekim, srebrno-sivim krznom, počeo ozbiljan pokolj. Naprimjer, 1908. je samo u Sydneyu prodano gotovo 60 000 krzna koale. A 1924. je iz istočnih država Australije izvezeno više od dva milijuna krzna.

Srećom, australska savezna vlada uvidjela je da tim umiljatim stvorenjima prijeti istrebljenje, tako da je 1933. donesen zakon koji zabranjuje izvoz koala i proizvoda od koale. Koala je sada zaštićena životinja.

Druge zemlje pokušale su držati koale u svojim zoološkim vrtovima, ali sa slabim uspjehom. Teško je održavati specijaliziranu prehranu svježim lišćem eukaliptusa. Međutim, u američkoj državi Kaliforniji postignut je uspjeh, u velikoj mjeri zbog klime koja je pogodna za rast drveća eukaliptusa. Danas zoološki vrtovi u San Diegu i Los Angelesu imaju zdrave koale koje dobro napreduju. U zadnje vrijeme, koale su poslani u Japan, gdje su upotrijebljene pažljivo proučene metode kako bi se osiguralo da ostanu zdravi. (Vidi Probudite se!, 22. kolovoza 1986. [engl.].)

Hoće li umiljati koala opstati?

Čini se da razuman pristup sprečavanju objesnog ubijanja može povećati njegove izglede za opstanak. Autor Ellis Troughton zaključuje svoju knjigu Furred Animals of Australia sljedećom željom punom nade: “Zadivljujući koala je svugdje krajnje bezopasan. Kakve velike radosti za sve kad bi ih bilo dovoljno da posjećuju posjede i predgrađa često kao oposumi! Neka se njihov broj čudesno poveća da miroljubivo brste u zaštićenim šumskim rezervatima.”

Ljubitelji životinja posvuda ponavljaju tu plemenitu nadu, ne samo za umiljatog koalu, već i za sva divna stvorenja koja žive s nama na planetu Zemlji i koja su tu smještena za našu radost i zadovoljstvo.

[Slika na stranici 16]

Potpuno odrastao koala jede dnevno oko 1 kilogram lišća eukaliptusa, žvačući ga lagano ali temeljito