Zadivljeni onim što su vidjeli
PROŠLOG su ljeta u mnogim dijelovima Istočne Evrope, kao i u dalekom Kazahstanu i Sibiru, Jehovini svjedoci bili promatrani kao nikada prije. Mjesni stanovnici i posjetioci kongresâ u tim mjestima bili su ganuti, da, čak i zadivljeni onim što su vidjeli.
Delegatima u Zagrebu bilo je mnogo puta rečeno: “Mislili smo da nećete doći!” Većina drugih turista otkazala je svoje aranžmane — ali ne i Jehovini svjedoci. Londonski The Times je u vezi kongresa izvijestio: “To je, zapravo, prvi kojeg Jehovini svjedoci trebaju organizirati u zemlji koja je u ratu sama sa sobom.”
Naročito su se čudili policajci. Jedan je u Zagrebu rekao: “Trebalo bi javnim glasilima pokazati što se događa na ovom stadionu, baš ovdje, gdje vidimo da Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i drugi sjede zajedno jedan pored drugoga u miru.”
U Budimpešti je jedan policajac bio zamoljen da usporedi okupljene Svjedoke na ogromnom stadionu sa uobičajenim mnoštvom za vrijeme utakmice. On se nasmijao, podignuo pogled i rekao: “Razlika je kao nebo i zemlja.”
“Kako to mislite?”
“Pa”, odgovorio je, “pogledajte samo. Nitko ne puši, nigdje nema otpadaka, a ljudi su uljudni. Čine ono za što ih zamolite.”
U Kievu, glavnom gradu Ukrajine, na stadionu Dinamo sastale su se 14 654 osobe, a neke od njih mogu se vidjeti na naslovnoj stranici ovog časopisa. Tamo je jedan Svjedok zapitao jednog od policijskih zapovjednika jesu li njegovi ljudi za vrijeme kongresa morali naporno raditi. “Ne, sljedeći put poslat ćemo vam samo dva policajca.”
“Zašto dva?” upitao ga je.
“Kad jedan zaspi”, odgovorio je šaleći se, “drugi može na njega paziti.”
Divljenje javnosti
Pesti Hírlap, budimpeštanske novine, su izvijestile: “Ovaj vikend je na Népstadionu provelo više od 40 000 ljudi. Nije ostavljen nijedan komadić papira, nijedna mrvica kruha ili opušak cigarete.” Fehérvár Hírlap, druge gradske novine, pisale su: “Onaj tko je između 26. i 28. srpnja slučajno zalutao na Népstadion, sigurno je bio ugodno iznenađen. (...) Mogao je vidjeti rijetko doživljen primjer kršćanskog vladanja i načina života.”
Preko vikenda su Budimpeštu poplavile jake kiše; palo je više od 5 centimetara padavina. No, to nije zaustavilo Svjedoke. “To je fantastično! To je neshvatljivo!”, slučajno se čulo jednog policajca. “Oni i dalje dolaze i dolaze (...) Ništa ih ne može zadržati.” U ponedjeljak je naslov jednog novinskog članka glasio “Molitva na kiši” i citirane su sljedeće riječi delegata: “Kiša nas može samo oprati, ali ne i otplaviti!”
U Lvovu, gdje se na Centralnom ukrajinskom stadionu okupila 17 531 osoba, jedan službenik policije rekao je jednom od Svjedoka: “Prilikom svakog drugog javnog događaja, uz prisustvo tako mnogo ljudi, nama su potrebne stotine policajaca. Na vašem kongresu imali smo ih deset, a ni oni nisu zapravo bili potrebni.”
Otkrivajući zatim koliko ga se dojmio kongres, taj službenik je primijetio: “Vi se odlikujete u poučavanju drugih o tome što je dobro, govorite o Bogu i ne sudjelujete u nasilju. Mi smo raspravljali o tome zašto smo vas proganjali, pa smo zaključili da vas nismo slušali i da nismo ništa znali o vama.”
Nakon svog posjeta kongresu u Usole Sibirskoje, Sibir, jedna reporterka sovjetskih novina Leninskij Put‘ je napisala: “Bilo je zadivljujuće promatrati uljudnost, kao i sposobnost zapažanja i reagiranja na potrebe drugih, koju su Jehovini sluge pokazivali jedni drugima. Nikad neću zaboraviti riječi izrečene na kongresu: ‘Ne smijete krasti! Ne smijete lagati! Ne smijete [prekomjerno] piti! Budite marljivi! Pomažite svojim bližnjima!’ Konačno, to su načela prema kojima bi ljudi općenito trebali težiti. No, mi često zaboravljamo na njih.
Također je bio impresivan bratski stav koji su pokazivali prema drugima, spremnost da pomognu. Jedna nam je žena pružila novine da ne bismo morali sjesti na prašnjavu klupu. Kad je počela padati kiša, mlada žena koja je sjedila do mene pružila mi je s osmjehom svoj kišobran, a nedaleko je jedan čovjek doslovno povukao jednog pokislog mladića pod svoj kišobran (...).
Sama atmosfera na kongresu je na neki način učinila čovjeka boljim, malo kulturnijim, plemenitijim. Bilo je nemoguće ne odgovoriti s osmijehom na ljubaznost koju su pokazivali neznanci. (...) Napustili smo stadion osjećajući se očišćenima, osjećajući da smo došli u dodir s nečim divnim.”
Na kongres u Kiev došlo je preko 2 000 posjetitelja iz Moskve i oko 4 500 sa Kavkaza. Na aerodromu je bio postavljen pult za informacije i bila je izložena biblijska literatura. Mnogi su postavljali pitanja na koja im je bilo prijazno odgovoreno. Jedne večeri se jedan čovjek približio i rekao: “Već vas dugo promatram. Zadivljen sam ljubaznošću s kojom vi govorite drugima o Kraljevstvu. Dozvolite mi, molim vas, da vam dadem ovo cvijeće kao poklon za vaše izvanredno djelo.”
Za vrijeme krštenja na kongresu u Usole Sibirskoje, jedan je novinar bio impresioniran kad je vidio nekolicinu Rusa kako grle i čestitaju jednoj novokrštenoj osobi iz burjatskog naroda. Iako u Sibiru uglavnom nema nacionalnih predrasuda, rijetka su prava prijateljstva između Rusa i tih naroda. “Kako ste uspjeli nadvladati te nacionalne barijere?” upitao je novinar.
“Primjenjujući biblijsko načelo da ‘moraš ljubiti svog bližnjeg kao samoga sebe’ ”, dobio je odgovor.
Međunarodno bratstvo
Ono što je posebno bilo tako dirljivo na trima međunarodnim kongresima je međusobno pokazivanje ljubavi delegata iz cijeloga svijeta. U Budimpešti su bili posjetitelji iz 35 zemalja, od kojih je većina bila iz Poljske i Njemačke, no priličan broj delegata također je došao iz mnogih drugih zemalja, uključujući oko 500 iz Sovjetskog Saveza. U Pragu su bili delegati iz 39 zemalja, uključujući više od 26 000 iz Njemačke, skoro 13 000 iz Poljske, preko 900 iz Italije, 819 iz Nizozemske, 746 iz Švedske i 743 iz Japana. U Zagrebu su bili posjetitelji iz 15 zemalja, usprkos prijetnji građanskog rata.
Na svakom od međunarodnih kongresa bila su na igralištu postavljena tri podija okrenuta prema različitim dijelovima stadiona. S tih podija se cijeli program iznosio simultano na tri jezika. U Budimpešti na mađarskom, poljskom i njemačkom; u Pragu na češkom/slovačkom, poljskom i njemačkom; a u Zagrebu na hrvatskom/srpskom, slovenskom i talijanskom. Poučnu biblijsku dramu, koja se temeljila na doživljajima drevnog Ezre i njegovih drugova, mogli su delegati različitih jezičnih grupa pratiti u svakom od ta tri sektora.
Većinu glavnih predavanja na kongresima simultano su održali na engleskom različiti članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Svaki od njih govorio je s jednog od tri podija. Ta predavanja su se, naravno, prevodila u korist triju glavnih jezičnih grupa, dok su se u Budimpešti i Pragu prevodila i na mnoge druge jezike.
Razni prevodioci za te jezične sektore stajali su na igralištu točno ispred svoje jezične grupe. Zvučnici koji su bili usmjereni prema tom jezičnom sektoru omogućavali su da svatko čuje na svom jeziku a da ga ne ometaju prevodioci drugih jezika na drugim sektorima. Naprimjer, osim glavnih jezika, mađarskog, poljskog i njemačkog, u Budimpešti su se predavanja članova Vodećeg tijela prevodila na danski, finski, francuski, grčki, talijanski, japanski, norveški, španjolski i švedski.
Na svakom od tih međunarodnih kongresa, pobuđujući zaključni govor održala su trojica članova Vodećeg tijela. Njihov izazov bio je da ga završe što je više moguće u isto vrijeme. Nakon toga su se glasovi mnogih nacionalnosti sjedinili u pjesmi, a srca su konačno bila ujedinjena u usrdnoj zahvalnoj molitvi Jehovi Bogu što je blagoslovio te divne skupove uspjehom.
Kad je bio izgovoren zaključni “Amen!”, nitko nije želio otići. Niz tisuće lica slijevale su se suze. Maramicama, maramama i kišobranima mahalo se na velikim stadionima u oproštajnom pozdravu dragim prijateljima koji su, unatoč dugogodišnjim zabranama i zatvaranju, sačuvali besprijekornost prema Bogu. U Pragu su mnogi prijatelji ostali više od jednog sata, pjevajući i radujući se zajedničkom druženju.
Divan uspjeh tih kongresa nije došao bez napora. Jehovini svjedoci su doslovno stotine tisuća sati uložili ne samo u vršenje priprema za prisustvovanje, već i u vođenje brige o stotinama detalja potrebnih da bi ti kongresi uspjeli.
Pripremanje objekata
Mamutskom stadionu Strahov u Pragu, koji se godinama nije koristio za velike skupove, bio je krajnje potreban popravak. Bilo je upotrebljivo samo oko 55 000 sjedala, ni približno dovoljno za broj posjetitelja koji se očekivao da će doći na najveći kongres u Istočnoj Evropi tog ljeta. Zato je nađena i popravljena jedna pokvarena blanjalica, uz pomoć koje se napravilo više od 18 kilometara klupa za sjedenje još približno 30 000 ljudi.
Pravljenje i postavljanje klupa bio je, naravno, samo dio posla. Bilo je potrebno i bojenje, čišćenje, odstranjivanje korova kao i generalni popravci. Stadion je konačno bio ukrašen sa 8 300 tegli sa 33 200 cvjetova i 1 357 crnogoričnih stabala. Povremeno je na raspolaganju bilo tisuću radnika. Dobrovoljci iz 260 skupština Jehovinih svjedoka ukupno su utrošili preko 66 000 sati.
Sličan posao obavljen je i za pripremu stadiona u Budimpešti, Zagrebu i ostalim gradovima. Oko 4 000 dobrovoljaca utrošilo je preko 40 000 sati radeći na kongresnom terenu u Lvovu. Njihov rad se računao kao plaćanje najamnine za objekt. Sve klupe na stadionu bile su popravljene i obojene i svi zahodi bili su očišćeni i dovedeni u red. Sagrađena je također jedna 33 metra duga ciglena zgrada sa dodatnim zahodima. Slično je bilo i na stadionu Khimik u Usole Sibirskoje, gdje je za potrebe kongresa postavljeno još 52 zahoda.
Glavni inžinjer stadiona u Lvovu je rekao: “Nikada u svom životu nisam vidio tako neobične ljude. Radite kao jedna velika obitelj. To ne mogu razumjeti, no vrlo je ugodno raditi s vama.” Uprava stadiona je sastavila izjavu u kojoj se zahvaljuju Svjedocima “za njihovu predanost poslu koji su obavili i na njihovim divnim osobinama i osjećaju odgovornosti”. Na kraju izjave je stajalo: “Želimo vam uspješan kongres u Lvovu.”
U Kievu je bilo potrebno popraviti pod u prostoriji gdje je trebala biti smještena kafeterija. Posao je bio završen u dva dana. Dva radnika stadiona došla su vidjeti “čudo”, govoreći jedan drugome: “Oni su u dva dana obavili posao za koji bi našim ljudima trebalo pola godine.” Predsjednik kluba za sportove na vodi rekao je nadgledniku kongresa: “Vi ste tako preuredili stadion da ga mi ne možemo više prepoznati.”
Osoblje stadiona u Kievu je sa cijenjenjem pisalo: “Od srca nas je dirnula organizacija kongresa Jehovinih svjedoka. (...) Kao što se potoci u proljeće spajaju formirajući nabujalu rijeku, tako rijeka Jehovinih svjedoka od malog do velikog teče zajedno na njihovu svečanost. To zaslužuje divljenje. Mi to prvi put gledamo. Zahvaljujemo vam se što ste nas svojim primjerom nečemu naučili.”
Briga za delegate
Jedan od najvećih zadataka bio je pripremanje smještaja za tisuće posjetitelja. Mjesni Svjedoci primili su delegate u svoje domove. Na kongresu u Pragu, češki Svjedoci smjestili su u svoje domove 6 280 delegata iz Poljske. U Budimpešti je u privatnim domovima odsjelo 2 203 delegata. A 278 Svjedoka u Kievu smjestili su oko 750 do 800 posjetitelja.
Osim toga, u Budimpešti i Pragu su mnoge škole i sportske dvorane služile kao konačišta. Preko 40 škola u Budimpešti korišteno je za smještaj 7 930 osoba. U Pragu je 12 530 spavalo u školama i sportskim dvoranama. Tisuće zračnih jastuka je nabavljeno za korištenje u tim objektima. Preko 29 000 posjetitelja kongresa u Pragu odsjelo je u studentskim domovima i omladinskim prenoćištima, a još tisuće njih bilo je smješteno u hotelima.
Na nekim kongresima učinjene su pripreme da bi delegati mogli spavati u vlakovima s kojima su doputovali. Oko dvije tisuće Svjedoka iz Zakarpatske oblasti koristilo je u Kievu vagone vlakova za spavanje. Isti slučaj bio je i s onima koji su došli u Kiev sa Kavkaza. Jednako su tako spavali i litvanski Svjedoci koji su doputovali na kongres u Tallinn, Estonija.
Čak i nakon što su delegati doputovali, pažljivi su domaćini na mnoge načine brinuli o njima. Primjerice, u Pragu su učinjene pripreme za uvođenje u promet 40 autobusa da bi se pojačala linija koju obično pokriva samo jedan autobus. Osim toga, budući da je sve unaprijed bilo plaćeno, delegati su se svaki dan mogli besplatno voziti sredstvima javnog prijevoza na kongres i natrag, pokazujući samo svoje kongresne značke. U Sovjetskom Savezu, 11 autobusa su na putu za kongres u Usole Sibirskoje iz obližnjeg Angarska ljubazno pratila dva automobila prometne policije, jedan ispred a jedan iza!
Napori da bi se prisustvovalo
Naročito su ih poduzeli delegati nekih kongresa u Sovjetskom Savezu, koji su morali prevaliti velike udaljenosti, što je bilo povezano s velikim osobnim troškovima. Neki su, da bi platili svoje putovanje, štedjeli cijelu godinu. Jedna delegacija je došla iz luke Vladivostok na Tihom oceanu, putujući do Usole Sibirskoje više od 3 200 kilometara. Dvanaest drugih delegata bili su s otoka Sahalina na Tihom oceanu, sjeverno od Japana. Jedan od njih bio je 20-godišnji mladić kojeg su pratila još trojica mladića s kojima vodi biblijske studije.
Jedan vozač autobusa iz Sajanogorska, koji se u Usoleu trebao krstiti, uporno je tražio od svog poslodavca nekoliko dana godišnjeg odmora kako bi prisustvovao kongresu, ali šef ga nije htio pustiti. Stoga je otputovao u grad Abakan i nabavio kopiju sovjetskog dokumenta od 27. ožujka prošle godine, kojim su Jehovini svjedoci službeno priznati kao religiozna organizacija. Iako je poslodavac vidio taj dokument, još uvijek mu nije dozvolio da otputuje. Rano ujutro na dan putovanja, nakon usrdne molitve, taj čovjek je ponovo tražio dozvolu i konačno ju je dobio.
Krštenje i nove publikacije
Krštenje je bilo jedno uzbudljivo obilježje na svim tim kongresima u Istočnoj Evropi. Simboličnim činom uronjavanja u vodu, 18 293 osobe koje su prisustvovale tim kongresima su javno potvrdile svoj stav pred svjedocima da su se bezrezervno predali Jehovi Bogu da bi mu služili. Jedan mladi kandidat za krštenje u Pragu, kojemu je nedavno prije toga bio ponuđen privlačan posao, napomenuo je: “Osjećao sam da trebam izabrati između trinitarijanskog božanstva, koje se sastojalo od američkog dolara, njemačke marke i austrijskog šilinga s jedne strane, i Jehove s druge strane. Odlučio sam se za Jehovu i odbio ponudu.”
Krštenje u Tallinnu obavljeno je u bazenu na otvorenom prostoru u blizini Baltičkog mora odakle se pruža pogled na jednu staru utvrdu koja se nekad koristila kao zatvor. Tu su početkom 1950-ih bili zatvoreni mnogi Svjedoci iz Estonije, prije nego što su bili poslani u radne logore u Rusiju. Kakvog li oduševljenja, naročito za te starije osobe, vidjeti 447 novih vjernika kako simboliziraju svoje predanje Jehovi na javnoj svečanosti!
Još jedno uzbudljivo obilježje kongresâ bilo je objavljivanje novih publikacija. Litvanska braća su u Tallinnu doslovno skočila sa svojih sjedala i plakala kad im je rečeno da je brošura “Gle! Sve novo tvorim” sada dostupna i na njihovom jeziku. Isto tako je vrhunac programa na kongresima u Rumunjskoj bilo izdanje knjige na rumunjskom Otkrivenje — Blizu je veličanstveni vrhunac!, a za Čehe i Slovake u Pragu bilo je primanje New World Translation of the Holy Scriptures na njihovim jezicima.
Ipak, na većini kongresa, izdanje koje je donijelo silnu radost bila je nova knjiga Najveći čovjek koji je ikad živio. Već je deset milijuna primjeraka tiskano na 59 jezika.
Ispravno koristiti slobodu
Danas je u Istočnoj Evropi, uključujući Sovjetski Savez, dobrodošla biblijska literatura. Kamioni natovareni s Kulom stražarom i Probudite se! napuštaju ogromnu tiskaru Jehovinih svjedoka u Selters/Taunusu, Njemačka, i slijevaju se preko granica u istočnoevropske zemlje. Kakve li razlike od vremena kad su Svjedoci, uz rizik zatvora, morali krijumčariti literaturu u te zemlje!
Tu divnu promjenu ilustrira sljedeći razgovor koji se vodio između carinika i jedne od Jehovinih svjedokinja negdje u vrijeme kongresa u Tallinnu:
“Što imate u toj maloj kutiji?”
“Časopise.”
“Kakve časopise? Jesu li to Božji časopisi?”
“O, da, jesu.”
“Časopisi Jehove Boga?”
“Da!”
“Jaa’a, to je dobro. Možete ići dalje.”
Nakon kongresa u Budimpešti, Arpad Goncz, predsjednik Mađarske, pozvao je u posjet jednog Svjedoka koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju za vrijeme komunističkog tlačenja. Gospodin Goncz je s njim proveo jedan sat i nakon toga ga je zamolio da prenese Jehovinim svjedocima njegove najbolje želje. Ljubitelji božanske slobode u drugim zemljama su doista zahvalni da sadašnje vodeće ličnosti, kao što je Gospodin Goncz, dozvoljavaju sada slobodu obožavanja u Istočnoj Evropi.
Opis jednog prizora u St. Petersburgu (bivši Lenjingrad), koji se u rujnu pojavio u The New York Timesu, pokazuje da Jehovin narod ispravno koristi svoju slobodu: “Lagane note Gershwinovog ‘Summertimea’ razliježu se nad rijekom Nevom (...) Note plove pored podebelih ljudi koji se sunčaju, prohodale djece koja trče za psima, prodavača planova grada starog St. Petersburga i Jehovinih svjedoka koji traže obraćenike.”
Da, Svjedoci revno koriste svoju slobodu kako bi propovijedali dobru vijest! Želite li saznati nešto više o njihovoj poruci? U sovjetskim novinama Vostočno-Sibirskaja Pravda je objašnjeno: “Detaljne informacije o njihovim aktivnostima mogu se dobiti na mjestima biblijskog obrazovanja Jehovinih svjedoka u svakom gradu.” Bez obzira gdje živite, ne oklijevajte raspitati se.
[Tabela na stranici 13]
KONGRESI U ISTOČNOJ EVROPI I SOVJETSKOM SAVEZU
Zemlja Najveći broj prisutnih Krštenih
Češko-Slovačka (Prag) 74 587 2 337
Mađarska (Budimpešta) 40 601 1 134
Poljska (12 gradova) 131 554 4 250
Rumunjska (8 gradova) 34 808 2 260
Sovjetski Savez (7 gradova) 74 252 7 820
Jugoslavija (Zagreb) 14 684 492
Ukupno 30 kongresa: 370 486 18 293
[Slike na stranicama 8 i 9]
Desno: Prevođenje za različite jezične grupe u Pragu
Dolje: Stadion Strahov u Pragu ispunjen s preko 74 000 delegata
[Slike na stranici 10]
Gore: Kongres u Tallinnu, Estonija
Kongres u Budimpešti, gdje je 40 000 delegata, na kiši ili na suncu, uživalo u programu
[Slike na stranici 15]
Gore: Neki od zahoda izgrađenih za potrebe kongresa u Usole Sibirskoje, Sibir
Bojenje stadiona i pravljenje klupa za dodatna sjedeća mjesta u Pragu
[Slike na stranici 16]
Biblijska drama i krštenje u Zagrebu
[Slike na stranici 17]
Gore: Svečano otvorenje prve Kraljevske dvorane koju su izgradili Svjedoci u Mađarskoj, lipanj 1991.
U sredini: Više od 20 000 ljudi spavalo je u školama i sportskim dvoranama u Budimpešti i Pragu
Dolje: Raspačavanje knjige “Najveći čovjek koji je ikad živio”, u Usole Sibirskoje, Sibir