Uspon i pad svjetske trgovine
1. dio (c): Korijen novčanih briga
ODREĐENI religiozni i politički elementi ljudskog društva mogu se slijediti unatrag do vremena Nemroda, koji je pred nekoliko tisuća godina osnovao Babilon. To se odnosi, iako je to možda manje poznato, i na određene elemente svijeta poslovanja i trgovine (1. Mojsijeva 10:8-12).
Stvoritelj čovječanstva mogao je, kao Onaj koji s pravom određuje mjerila za dobro i zlo, lako smisliti jedan ekonomski sustav koji bi bio kadar pravedno zadovoljiti potrebe velike ljudske obitelji koju je predvidio. Ali, nakon što je prvi ljudski par odbacio božansko vodstvo i bio istjeran iz Raja, ljudi su bili prepušteni sami sebi (1. Mojsijeva 3:1-24). Neovisno od božanskog vodstva, ljudi su kasnije razvili svoju vlastitu vrstu religije i svoj vlastiti oblik vladavine. Kad je postalo očigledno da je potreban neki sustav upravljanja kućanstvom koji bi zadovoljio materijalne potrebe njihove rastuće obitelji, oni su započeli razvijati ono što mi zovemo ekonomskim sustavom. I to su učinili neovisno od božanskog vodstva.
Očito je temelj takvog sustava uglavnom bio postavljen u vrijeme Nemroda (oko 2270. pr. n. e.). The Collins Atlas of World History objašnjava da je “od trećeg milenija dalje Mezopotamija [Babilon] razvila moćna udruženja poslovnih ljudi. Oni su držali robu, špekulirali, koristili različite vrste robe kao novac, a koristili su i šipke, naročito od srebra, rezbarene do određenih težina i veličina, a ponekad su nosile znakove autentičnosti”. The Encyclopedia Americana kaže da su drevni stanovnici Šinara — prvobitno ime za Babiloniju — vodili “iznenađujuće složen sistem davanja i uzimanja kredita, držanja depozitnog novca, kao i osiguravanja kreditnih pisama”.
Jedna praksa očito svojstvena za Mezopotamiju bila je korištenje kapitala kao robe i obračunavanje kamata za njegovu upotrebu. Novac je tako postao sredstvo za vršenje ekonomskog pritiska. Zapisi iskopani u ruševinama Babilona svjedoče o poslovnim transakcijama kojima su se iskorištavale nesretne okolnosti nekih njegovih stanovnika. I tada je bila u modi današnja praksa nepravednog ostvarivanja dobiti na račun drugih. Nije čudno što se o trgovcima Babilona i Ninive često govorilo s mržnjom i prezirom.
Trgovačke djelatnosti u vrijeme Nemroda nisu izravno spomenute u Bibliji. Ipak, izrazi nađeni u njezinoj prvoj knjizi, kao što su ‘kupiti’, ‘prodati’ i ‘trgovati’ ukazuju na to kako su najmanje nekoliko stotina godina kasnije trgovačke djelatnosti bile uobičajene. (Vidi 1. Mojsijeva 25:31; 34:10, 21; 39:1; 41:56, 57.)
Točno je i to da jedno dulje vremensko razdoblje tekstovi pisani klinastim pismom nisu ništa govorili o trgovačkim djelatnostima u babilonskom društvu. Priznajući kako je to teško objasniti, u knjizi Ancient Mesopotamia ipak se zaključuje da “ne možemo pretpostavljati da su se trgovačke veze prekinule do kraja tog milenija, naročito zato što je poznato da su one jako cvale u narednom razdoblju”. U toj knjizi se pretpostavlja da je u to vrijeme trgovanje možda bilo uglavnom u aramejskim rukama i da su se kao materijal za pisanje koristili papirus i koža.
I Mezopotamija i Egipat bili su poznati po svojim trgovačkim karavanama. Kasnije su Feničani u velikoj mjeri kopnenu trgovinu zamijenili pomorskom. Lučki gradovi Kartaga, Tir i Sidon postali su poznata trgovačka središta. Trgovalo se na temelju razmjene robe za robu sve do otprilike osmog stoljeća pr. n. e., kad su Grci kao sredstvo razmjene počeli upotrebljavati kovani novac. A prema The Collins Atlas of World History, “stoljeća nakon [500. pr. n. e.] bila su tako obilježena razvojem trgovine, novca, banaka, transporta, da ih je više povjesničara usporedilo s erom kapitalizma, što je doduše pretjerano ali ipak razumljivo”.
Zapravo, ekonomski sustavi su se već od samih početaka temeljili na novcu. Bog doduše dozvoljava njegovu upotrebu, ali samo kad se to čini na ispravan način (Propovjednik 7:12; Luka 16:1-9). Pretjerana želja za novcem navela je ljude da iskrivljuju pravdu, izdaju prijatelje, izvrću istinu i čak da počine ubojstvo. Zapazimo, međutim, da nije problem u samom novcu, već u pohlepnom gledištu ljudi koji teže za njim. U svakom slučaju, nije pretjerano reći da ‘novac upravlja svijetom’, ili da on to čini već tisućljećima na razne načine. (Vidi okvir na stranici 7.)
Tako je već u pretkršćansko vrijeme položen temelj mnogim trgovačkim i ekonomskim obilježjima koja su nam danas vrlo dobro poznata. No, usprkos svojoj dugoj povijesti, svijet trgovine nije bio u stanju razviti jednostavne ekonomske sustave koji bi ljude oslobodili njihovih briga. Ipak ne trebamo očajavati. Na pomolu je kraj novčanim brigama. Daljnja objašnjenja slijede u ovom i u naredna dva izdanja.
[Istaknuta misao na stranici 8]
Pretjerana želja za novcem navela je ljude da iskrivljuju pravdu, izdaju prijatelje, izvrću istinu i počine ubojstvo
[Okvir/slika na stranici 7]
Od soli do plastike
Sol:
Rimski vojnici dobivali su porcije soli, koje je kasnije zamijenio novac, ili salarium. U starom Rimu je kao sredstvo razmjene služila stoka (pecus). Iz tih latinskih riječi izvedeni su izrazi “salarij” (plaća) i “pecunia” (novac).
Metali:
U drevnoj Mezopotamiji (od 18. do 16. stoljeća pr. n. e.), srebro se redovito upotrebljavalo u poslovnim transakcijama. U drevnom Egiptu upotrebljavao se bakar, srebro i zlato. Za vrijeme kineske dinastije Ming (1368-1644. n. e.), piše profesor kineske povijesti Hans Bielenstein, “bakar je ostao standard za manje [novčane] vrijednosti, dok je za veće sve više dolazilo u upotrebu srebro”.
Kovanice:
Okrugle pločice standardne težine i vrijednosti, izrađene od prirodne legure zlata i srebra poznate kao elektrum, iskovali su Lidijci u Anatoliji u sedmom stoljeću pr. n. e., i vjerojatno su bile prve prave kovanice; otprilike stoljeće kasnije, u Grčkoj se razvilo kovanje novca.
Papir:
Prvi papirnati novac na svijetu pojavio se 1024. u Kini, gdje je besprimjerni trgovački razvoj doveo do nestašice kovine. Profesor Bielenstein kaže: “Pokusi sa takozvanim letećim novcem učinjeni su već 811, za vrijeme dinastije Tang. Vlada je tada izdala novčane mjenice koje su se mogle koristiti u transakcijama te konačno razmijeniti za novac.” Počevši s Engleskom 1821, mnoge države su prihvatile zlatni standard, što znači da su građani mogli u bilo koje vrijeme zamijeniti papirnati novac za pravo zlato koje su njihove vlade držale u rezervi. Međutim, budući da su napustile zlatni standard, vlade danas jednostavno pripisuju novcu određenu vrijednost, ne imajući za to materijalno pokriće.
Čekovi:
Čekovi, koje su engleski bankari razvili u 17. stoljeću, su pismeni nalozi banci za isplatu novca; ova metoda poslovanja je, zato što je sigurna i praktična, postala jako popularna i rasprostranjena.
Plastika:
Kreditne kartice, koje neki nazivaju plastičnim novcem, uvedene su u Sjedinjenim Državama 1920-ih i brzo su se dopale ljudima po cijelom svijetu. Praktičnost i druge prednosti koje nam one nude, međutim, s druge strane djelomično donose opasnosti kupovanja bez razmišljanja i življenja iznad svojih mogućnosti.