Žene — poštovane kod kuće?

“Jedna za drugom, žene su se susrele s užasnom smrću. (...) I dok se način njihove smrti razlikovao, temeljne okolnosti nisu: Policija u Quebecu [Kanada] kaže da je svaku od žena ubio prijašnji ili sadašnji muž ili ljubavnik. Sve u svemu, 21 žena u Quebecu je ubijena ove godine [1990], kao žrtve vala bračnog nasilja” (Maclean’s, 22. listopada 1990).

KUĆNO nasilje, koje neki nazivaju “tamnom stranom obiteljskog života”, prouzročuje žetvu razorenih obitelji i stvara djecu s iskrivljenim gledištem o tome što bi zapravo trebali biti bračni odnosi. Djeca su rastrgana u svojoj lojalnosti prema roditeljima dok pokušavaju razumjeti zašto tata tuče mamu. (Rjeđe je pitanje: Zašto je mama tako okrutna prema tati?) Plod kućnog nasilja često uključuje sinove koji odrastu da bi i sami postali muževi koji tuku žene. Postupak oca ostavio je kod njih kao posljedicu ozbiljne psihološke probleme, kao i probleme osobnosti.

Publikacija UN The World’s Women—1970-1990 navodi: “Napadi muževa na žene u svojim domovima smatraju se zločinima koji se najmanje prijavljuju — djelomično zato što se na takvo nasilje gleda kao na socijalnu bolest, a ne kao na zločin.”

Koliko je ozbiljno zlostavljanje supruga u Sjedinjenim Državama? Izvještaj Senata, citiran u prethodnom članku, navodi: “Termin ‘kućno nasilje’ može zvučati pitomo, ali ponašanje koje on opisuje daleko je od nježnog. Statistike pružaju zastrašujuću sliku o tome koliko ozbiljno — zapravo čak smrtonosno — može biti zlostavljanje supruga. Između 2 000 i 4 000 žena umire svake godine od zlostavljanja. (...) Za razliku od drugih zločina, zlostavljanje supruga je ‘kronično’ nasilje. To je ustrajno zastrašivanje i ponavljano tjelesno ozljeđivanje.”

Časopis World Health kaže: “Nasilje nad ženama pojavljuje se u svakoj zemlji i u svakoj društvenoj i ekonomskoj klasi. U mnogim kulturama, tući žene smatra se muževim pravom. Rutinsko udaranje i silovanje žena i djevojaka prečesto se smatraju ‘privatnim stvarima’ koje se ne tiču drugih — bez obzira jesu li to legalne vlasti ili zdravstveno osoblje.” To nasilje kod kuće lako se može proširiti na školsku sredinu.

To je bilo ilustrirano onim što se u srpnju 1991. dogodilo u jednom mješovitom internatu u Keniji. The New York Times je izvijestio da su “učenici silovali 71 učenicu tinejdžerske dobi, a 19 drugih umrlo je u noći nasilja u spavaonici za koje se izvještava (...) da se nastavilo bez uplitanja mjesne policije ili učiteljâ”. Kako se može objasniti to divljanje seksualnog nasilja? “Ova je tragedija podvukla odvratan muški šovinizam koji dominira društvenim životom Kenije”, napisao je Hilary Ng’Weno, glavni urednik The Weekly Review, najčitanijeg časopisa u Keniji. “Životna situacija naših žena i djevojaka žalosna je. (...) Mi odgajamo naše dječake tako da imaju malo ili uopće nemaju poštovanja prema djevojkama.”

Ovdje leži srž problema diljem svijeta — dječaci se često odgajaju tako da djevojke i žene smatraju podređenim stvorenjima koja se mogu izrabljivati. Na žene se gleda kao na ranjive i kao na one nad kojima se lako dominira. Od toga je samo mali korak do nepoštivanja žena i otvorenog muškog šovinizma i jednako mali korak do silovanja od strane poznanika ili partnera s kojim izlazi. A što se tiče silovanja, ne treba zaboraviti da “napad može biti gotov za nekoliko trenutaka, ali se osjeća čitav život” (Senate Report).

Mnogi muškarci, iako nisu bezuvjetno fizički nasilni prema ženama, mogu se opisati kao podsvjesni mizogini, ili ženomrsci. Umjesto fizičkog nasilja, oni koriste psihološko zlostavljanje ili udaranje. U svojoj knjizi Men Who Hate Women & the Women Who Love Them, dr. Susan Forward kaže: “Kao što su ih opisali njihovi roditelji, [ti muškarci] su često bili šarmantni i čak puni ljubavi, ali su u trenutku mogli prijeći na okrutno, kritično i uvredljivo ponašanje. Njihovo ponašanje pokrivalo je širok spektar, od očiglednog zastrašivanja i prijetnji do podmuklih, prikrivenih napada koji su poprimili oblik konstantnih ponižavanja ili izjedajuće kritike. Bez obzira na stil, rezultati su bili isti. Muškarac je postigao kontrolu tlačeći ženu. Ti su muškarci također odbijali preuzeti bilo kakvu odgovornost za to kako se njihove partnerice osjećaju zbog njihovih napada.”

Yasuko,a ljupka Japanka, koja je već 15 godina u braku, ispričala je za Probudite se! svoje obiteljsko iskustvo: “Moj je otac redovito tukao i maltretirao moju majku. Udarao ju je nogom i šakom, vukao je za kosu i čak bacao kamenje na nju. A znate li zašto? Jer se usudila prigovoriti mu zbog njegove nevjere sa drugom ženom. Znate, u japanskoj kulturi neki muškarci smatraju sasvim normalnim imati ljubavnicu. Moja je majka bila ispred svog vremena i odbila je to prihvatiti. Nakon 16 godina braka i četvero djece, dobila je razvod. Ostavljena je da prehranjuje djecu bez novca od mog oca.”

Ipak, čak i tamo gdje se udaranje žena prijavi vlastima, to često ne spriječi osvetničkog muža da ubije svoju ženu. U mnogim prilikama, u zemljama poput Sjedinjenih Država, zakon ne može zaštititi suprugu kojoj se prijeti i terorizira je se. “Jedna studija je pokazala da je u preko polovice od svih ubojstava žena koje su izvršili njihovi muževi policija bila pozvana u stan pet puta u prethodnoj godini da istraži pritužbe na kućno nasilje” (Senate Report). U nekim ekstremnim slučajevima, da se spasi od daljnje zloupotrebe, žena je ubila svog muža.

Kućno nasilje, u kome su žrtve obično žene, očituje se na mnogo različitih načina. U Indiji se broj takozvanih miraznih smrti (muževi ubijaju žene zbog nezadovoljstva mirazom koji je platila ženina obitelj) o kojima se izvještava povećao sa 2 209 u 1988. na 4 835 u 1990. Ipak, te brojke ne mogu se smatrati potpunima ili točnima, budući da su se mnogi smrtni slučajevi žena izgubili kao kućne nesreće — obično namjernim paljenjem petrolejem koji se upotrebljava za kuhanje. Tome se mogu dodati samoubojstva žena koje više ne mogu izdržati kućno nasilje.

Kad je izbor sinovi ili kćeri

Žene su diskriminirane od rođenja, pa čak i prije rođenja. Kako to? Probudite se! je zamolio Madhu iz Bombaya, Indija, za jedan odgovor: “Kad se indijskoj obitelji rodi sin, to je radost. Majčini problemi su prestali. Sada roditelji imaju sina da se brine za njih u njihovoj starosti. Njihovo ‘socijalno osiguranje’ je zajamčeno. Ali ako rodi kćer, na nju se gleda kao na promašaj. To je kao da je jednostavno donijela još jedno breme na svijet. Roditelji će se morati pobrinuti za skup miraz da bi se udala za nekoga. A ako majka i dalje rađa kćeri, tada je ona nesposobna osoba.”b

Časopis Indian Express izvještava o djevojkama u Indiji: “Njihovo preživljavanje ne smatra se jako važnim za preživljavanje obitelji.” Isti izvor citira jedno istraživanje u Bombayu koje je “otkrilo da je od 8 000 fetusa koji su abortirani nakon testova za utvrđivanje spola, 7 999 bilo ženskih”.

Elisabeth Bumiller piše: “Stanje nekih indijskih žena tako je tužno da kad bi njihovom udesu bila poklonjena takva pažnja kakva se poklanja etničkim i rasnim manjinama u drugim dijelovima svijeta, njihov slučaj bi preuzele grupe za ljudska prava” (May You Be the Mother of a Hundred Sons).

“Ženin posao nikad nije napravljen”

“Ženin posao nikad nije napravljen” može izgledati kao otrcan izraz. No, to izražava istinu koju muškarci često previđaju. Žena s djecom nema luksuz određenog radnog vremena, od devet do pet, kao što imaju muškarci. Ako beba plače noću, tko je taj koji će se najvjerojatnije odazvati? Tko čisti, pere i glača? Tko priprema i poslužuje obroke kad se muž vrati kući nakon posla? Tko čisti nakon obroka i zatim sprema djecu u krevet? A od koga se u mnogim zemljama, uza sve to, očekuje da odlazi po vodu pa čak i da radi na poljima sa bebom na leđima? Obično od majke. Njeno radno vrijeme nije samo 8 ili 9 sati dnevno; ono je često 12 do 14 sati ili više. Međutim, za nju nema plaće za prekovremeni rad — a prečesto nema niti izraza zahvalnosti!

Prema časopisu World Health, u Etiopiji se od mnogih “žena očekuje da rade 16 do 18 sati dnevno, [a] njihova razina prihoda tako je niska da ne mogu izdržavati sebe i svoje obitelji. (...) Glad je svakodnevna pojava; u većini slučajeva, one [žene koje sakupljaju i nose drva za ogrjev] dobivaju samo jedan nepotpun obrok dnevno i obično odlaze od svoje kuće bez doručka”.

Siu, porijeklom iz Hong Konga, koja je već 20 godina u braku, kaže: “U kineskom kontekstu, muškarci su skloni omalovažavati žene, smatrajući ih ili kućnim pomoćnicama i onima koje samo rađaju djecu ili, u drugoj krajnosti, idolima, igračkama ili seksualnim objektima. Ali, zapravo, ono što mi žene želimo je da se s nama postupa kao s razumnim stvorenjima. Želimo da nas muškarci saslušaju kad govorimo a ne samo da se ponašaju kao da smo nitko i ništa!”

Ne iznenađuje što knjiga Men and Women kaže: “Svugdje se, čak i ako su žene visoko poštivane, aktivnosti muškaraca više cijene od aktivnosti žena. Uopće nije važno kako društvo dodjeljuje uloge i zadatke između spolova; oni koji pripadaju muškom rodu neizbježno vrijede više u očima cijele zajednice.”

Činjenica te stvari je da se ženina uloga u kući obično uzima kao nešto samo po sebi razumljivo. Predgovor za The World’s Women—1970-1990 stoga navodi: “Životne okolnosti žena — i njihovi doprinosi obitelji, ekonomiji i kućanstvu — općenito su nevidljivi. Mnoge statistike definirane su u terminima koji prikazuju okolnosti i doprinose muškaraca, ne žena, ili koji jednostavno ignoriraju rod. (...) Za većinu posla kojeg obavljaju žene još uvijek se uopće ne smatra da je od bilo kakve ekonomske vrijednosti — pa se čak ni ne mjeri.”

Godine 1934, sjevernoamerički pisac Gerald W. Johnson izrazio je mišljenja o ženama na radnom mjestu: “Žena često dobije posao muškarca ali rijetko plaću muškarca. Razlog je taj što se ne može zamisliti oblik svakodnevnog posla kojeg neki muškarac ne bi mogao napraviti bolje od bilo koje žene. Najveći krojači i modni kreatori su muškarci (...) Najveći kuhari su bez razlike muškarci. (...) Upravo ovdje i sada činjenica je da je bilo koji poslodavac spreman dati muškarcu više novca nego što bi dao ženi za isti posao jer ima razloga da vjeruje da će muškarac to učiniti bolje.” Taj komentar, iako je možda ironičan, odražavao je pristranosti tog vremena, koje su još uvijek aktualne u mnogim muškim umovima.

Pomanjkanje poštovanja — svjetski problem

Svaka kultura razvila je svoje stavove, pristranosti i predrasude s obzirom na ulogu žena u društvu. No, pitanje na koje se mora odgovoriti glasi: Da li ti stavovi pokazuju dužno poštovanje prema dostojanstvu žena? Ili, umjesto toga, odražavaju mušku prevlast kroz stoljeća zbog obično nadmoćne fizičke snage muškarca? Ako se sa ženama postupa kao sa robovima ili kao s objektima za izrabljivanje, gdje je onda poštovanje prema njihovom dostojanstvu? U većoj ili manjoj mjeri, većina kultura je srušila ženinu ulogu i potkopala njeno samopoštovanje.

Jedan primjer između mnogih diljem svijeta dolazi iz Afrike: “Yoruba žene [Nigerija] moraju se pretvarati da su bez znanja i pokorne u prisustvu svojih muževa, a kad poslužuju obroke, od njih se zahtijeva da kleče pred nogama svojih muževa” (Men and Women). U drugim dijelovima svijeta, ova poslužnost se može pokazati na različite načine — time da žena mora hodati na određenoj udaljenosti iza svog muža, ili mora hodati dok on jaše na konju ili muli, ili mora nositi bremena dok muž ništa ne nosi, ili mora jesti odvojeno od muža ili obitelji, i tako dalje.

U svojoj knjizi The Japanese, Edwin Reischauer, koji se rodio i odrastao u Japanu, piše: “Stavovi muškog šovinizma napadno su očiti u Japanu. (...) Dvostruka seksualna mjerila, koja ostavljaju muškarca slobodnim a ženu ograničenom, još uvijek su česta. (...) Osim toga, od udanih žena očekuje se da budu daleko vjernije nego muškarci.”

Kao i u mnogim zemljama, seksualno napastovanje je problem i u Japanu, naročito u prepunim vagonima podzemne željeznice u vrijeme najvećeg prometa. Yasuko, iz Hino Cityja, predgrađa Tokyja, rekla je za Probudite se!: “Kao mlada žena, svakodnevno sam putovala na posao u Tokyo. To je bilo vrlo neugodno jer su neki muškarci iskoristili priliku da štipaju i pipaju gdje god su mogli. Što žene mogu napraviti u vezi toga? Morale smo to podnijeti. Ali bilo je sramotno. Za vrijeme jutarnjeg najvećeg prometa postojao je odvojeni vagon za žene, tako da su barem neke mogle izbjeći ta ponižavanja.”

Sue, nekadašnja stanovnica Japana, imala je svoj način da se oslobodi takvih iskazivanja poštovanja. Glasno bi rekla: “Fuzakenai de kudasai!” što znači: “Prestanite raditi gluposti!” Ona kaže: “To je odmah privuklo pažnju i akciju. Nitko nije želio izgubiti obraz pred svima drugima. Odjednom me nijedan muškarac nije dirao!”

Pomanjkanje poštovanja prema ženama u obiteljskom krugu očigledno je svjetski problem. No, što je s ulogom žene na radnom mjestu? Da li tamo primaju više poštovanja i priznanja?

[Bilješke]

[Okvir na stranici 6]

Kako je određen spol djeteta?

“Spol nerođenog djeteta odlučen je u trenutku oplodnje, a odlučna je stanica očeve sperme. Svaki ovum, ili jaje, koji žena stvori, ženski je u smislu da sadrži X, ili ženski, spolni kromosom. Kod muškarca, samo polovica stanica sperme nosi X kromosom, dok druga polovica nosi Y, što je muški spolni kromosom.” Dakle, ako se spoje dva X kromosoma, rezultat će biti djevojčica; ako se muški Y spoji sa ženskim X, beba će biti dječak. Stoga to da li žena ima dječake ili djevojčice odlučuje kromosomski faktor u muškoj spermi” (ABC’s of the Human Body, publikacija Reader’s Digesta). Nerazborito je da muškarac krivi svoju ženu zato što rađa samo djevojčice. Nikoga ne treba kriviti. To je jednostavno lutrija rađanja.

[Okvir/slika na stranici 8]

Tragedija ogromnih razmjera

U svojoj knjizi Feminism Without Illusions, Elizabeth Fox-Genovese je napisala: “S dobrim se razlogom može vjerovati da su mnogi muškarci (...) sve više na iskušenju da upotrijebe [svoju] snagu u jednoj situaciji u kojoj im ona još uvijek jasno daje prednost — u svojim osobnim odnosima sa ženama. Ako sam u pravu u ovoj sumnji, onda gledamo u tragediju ogromnih razmjera.” A ta tragedija ogromnih razmjera obuhvaća milijune žena koje svakodnevno stradaju od nasilnog muža, oca ili bilo kojeg drugog muškarca — muškarca koji propušta “udovoljiti ispitima jednakosti i pravde”.

“U trideset država [Sjedinjenih Država], još uvijek je općenito zakonom dopušteno da muževi siluju svoje žene; a samo deset država ima zakone koji ovlašćuju hapšenje zbog kućnog nasilja (...) Žene koje nemaju drugi izbor nego da pobjegnu, nalaze da ni to nije nekakva alternativa. (...) Trećina od 1 milijuna pretučenih žena koje traže hitno sklonište ne mogu ga naći.” (Uvod u Backlash—The Undeclared War Against American Women, od Susan Faludi.)

[Slika]

Kućno nasilje je za milijune tamna strana obiteljskog života

[Slika na stranici 7]

Stotine milijuna žive bez tekuće vode, kanalizacije ili struje u svojim domovima — ako imaju dom