Tarawera — novozelandska vulkanska katastrofa

Od dopisnika Probudite se! s Novog Zelanda

MOŽETE li zamisliti kako izgleda kad vas u rane jutarnje sate probudi huk planine koja se razdvaja? Kako biste se osjećali kad biste pogledali kroz prozor i na udaljenosti od oko 30 kilometara vidjeli visoke buktinje i neprekidan pljusak usijanog kamenja koje leti kroz zrak? A zatim počinjete osjećati kako se tlo pod vašim krevetom počinje tresti? Zastrašujuće, kažete? Pa, to je ono što se dogodilo u Rotorui, smještenoj u središnjoj regiji Sjevernog otoka Novog Zelanda, 10. lipnja 1886. u 2 sata ujutro, kad je došlo do erupcije planine Tarawera. Zatim je selo Te Wairoa postalo novozelandski Pompeji, pokopano pod svojim Vezuvom.

Za one koji su živjeli u tom području i preživjeli, bilo je to grozno iskustvo. Jedan je očevidac rekao: “Vidjeli smo prizor koji nijedan čovjek koji ga je vidio nikada ne može zaboraviti. (...) Planina je imala tri kratera, a vatreni jezici snažno su se dizali 300 metara u visinu.” Jedan drugi je, nakon što je izašao da vidi taj spektakl, rekao: “Vjetar se pojačao i jedva smo došli do kuće kad je počela, kako smo mislili, jaka kiša. Prozori su se razbili, i ustanovili smo da je ono što smo smatrali kišom bila šljaka i kamenje. (...) Stajali smo između potresa i vatre očekujući smrt.”

Eksplozija planinskog lanca dugog 19 kilometara stvorila je lanac od devet dubokih kratera. Para pomiješana sa letećim pepelom padala je poput kiše. Sela oko jezera, zajedno sa svojim maorskim stanovnicima i drugima koji su tamo živjeli, možda njih 155, bila su zatrpana, mnoga pod blatom dubokim nekoliko metara!

Oko 16 000 kvadratnih kilometara šume i obradive zemlje bilo je pokriveno blatom, a vulkanske krhotine prštale su čak i po palubama brodova na udaljenosti od 160 kilometara od obale. Nenadmašno svjetsko čudo, Ružičaste i Bijele terase, “čuda prirodne arhitekture u sjajnoj zemlji kremenjači”, uništene su a s njima i svete kosti maorskih predaka (Wild New Zealand, izdao Reader’s Digest). Bila je to katastrofa monumentalnih proporcija za miran južnopacifički otok.

Seoski život Maora

U drevnom selu Te Wairoa, 14 kilometara od planine Tarawere, život je prije erupcije bio miran i uspješan. Budući da je smješteno u šumi na obali hladnog jezera Tarawere, nedostajala mu je termalna aktivnost sela koja su bila bliže Rotorui. Čak i za hladnih dana, selo Ohinemutu imalo je područja sa toplim pašnjacima. Međutim, Te Wairoa je, za svoje vrijeme, bilo jedinstveno i na druge načine. Imalo je sagrađene ceste. Kuće u blokovima površine 0,2 hektara imale su privatne vlasnike i nisu bile sve zajedno na plemenskoj zemlji zajedničkog vlasništva, već su bile odijeljene ogradom.

Pogodno smještena blizu jezera Tarawera, dva hotela u Te Wairoi pružala su odmor i dobrodošlicu umornim evropskim turistima 1880-ih. Tu su se mogli odmoriti od putovanjâ konjskim kočijama i neravnih, vremenskim prilikama oštećenih šumskih staza. Sljedećeg dana, u svojoj najboljoj nedjeljnoj odjeći, kao što je bio običaj, otputovali bi do Ružičastih i Bijelih terasa. Te su terase, u to vrijeme na glasu kao svjetsko čudo, opisane kao “veliki bijeli bazeni koji postepeno mijenjaju veličinu (...) prema vrhu i ispunjeni su vodom predivne plave boje koja je okružena blistavo sjajnom bjelinom (...) i Ružičaste terase sve svijetlo ružičaste, s istom ljupkom plavom vodom u velikim plitkim bazenima.” Mala maorska djeca bućkala su po vodi u vrućim mineralnim jezercima razbacanim po njenim stepenicama, a odrasli su se kupali kako bi okrijepili svoja umorna tijela.

Ispod terasa, u blatnjavim zelenim vodama jezera Rotomahana, žuborili su vrući izvori. Neki su se s površine vode izdizali poput vodoskokâ i bili su tako vrući da je domaći maorski kuhar mogao na njima skuhati svoje kumerase (domaće krumpire) ili kouru (potočnog raka). Turisti su s užitkom probali te delikatese za vrijeme piknikâ pokraj jezera sa svojim maorskim vodičima, kao što su Kate i Sophia, koje su ih prevozile do terasa u čamcima napravljenim od izdubljenih debala.

Upozorenje o katastrofi

Erupcija sva tri vrha planine Tarawera bila je potpuno neočekivana. Maorska imena Wahanga, Ruawahia i Tarawera sva ukazuju na vatru, ali na planini nije bilo vulkanskih kratera i stoga nikakvih nagovještaja opasnosti. U stvari, stoljećima se svetište Tarawera (po čemu je nazvana cijela planina) smatralo sigurnim grobljem za maorske pretke i bilo je tapu, ili sveto. Stoga je vjerojatno da su imena ukazivala na crvenkastu karakteristiku tla. Pojavljivale su se neke neobične ali manje aktivnosti, kao onda kad je Sophia deset dana ranije šetala prema maloj uvali gdje su ostali čamci, da bi ih pronašla nasukane na suhom dnu uvale. Dok je tamo stajala, iznenadan nalet vode, poput vala, podignuo je čamce i zatim ih bacio natrag na suho dno uvale. Jedina prava upozorenja, kad se osvrne na to vrijeme, bili su neobično česti potresi i visoka termalna aktivnost na jezeru Rotomahana. Iako su ta upozorenja kod nekih prouzročila određenu bojazan, ona nisu dala naslutiti opustošenje koje je uslijedilo.

Emocionalan posjet

Danas, sto godina kasnije, turisti koji stižu na mjesto iskopane Te Wairoe, koja se sada zove Zakopano selo, u početku imaju malo suosjećanja za ono što je donijela ta stravična noć.

Ni mi ga nismo imali, dok smo slijedili vijugave staze među ostacima maorskih wharea (kućica), koji se iskopavaju od 1930-ih.a Golubovi paunaši kružili su nam oko glava jer su naši koraci uznemirili njihove omiljene kukce. Bilo je teško povjerovati u nasilje i stravu koja je padala na ljude koji su nekada tamo živjeli.

Zastali smo na ulazu u slabo osvijetljen whare i sišli na prijašnju razinu tla. Razmišljali smo o blatom ispunjenim dječjim cipelama i starom dječjem krevetu iz 19. stoljeća koje smo vidjeli ranije na izložbenom mjestu. Jesu li pripadali djevojčici koja je živjela u ovoj kućici? Da li se igrala na blatnom podu na kojem mi sada stojimo?

Na drugim izložbenim mjestima bili smo fascinirani dok smo promatrali bocu vina iskopanu 1949. i tri ćupa ukiseljenih oraha otkrivenih 1963, a sredstva za zatvaranje otvora nisu bila oštećena. Kakav bi okus mogli imati sto godina staro vino i orasi?, pitali smo se. Nije nas privlačilo da probamo! No, srca su nam se rastužila kad smo na izlošku čitali izvještaje iz starih novina o preživjelima. Gđu. Haszard, majku četvero djece, spasioci su pronašli živu da bi vidjela kako je njeno troje djece, po jedno sa svake njene strane i jedno još uvijek na njenim rukama, umrlo od gušenja blatom i pepelom. I sama pritiješnjena svom težinom blata i gredâ s krova, bila je nemoćna da odgovori na njihove povike upomoć.

Posljedice

Današnjih 50 000 stanovnika Rotorue ne brine mnogo što žive u sjeni tako nasilne planine. Niti to brine više od 800 000 turista svake godine koji žele doživjeti mnoge jedinstvene aktivnosti i mjesta koje ova termalna regija ima za ponuditi. Duboko iz tla, neki novozelanđani kroz cijevi provode termalnu paru i mineralnu vodu za zagrijavanje svojih unutarnjih i vanjskih bazena. Ipak, negdje u sebi oni znaju da je pregrijana voda koju vide kako se penje kroz pukotine u tlu i sakuplja u ključajuće blato jednom, prije mnogo godina, bila dokaz skrivene energije koja je raznijela planinu zvanu Tarawera i pokopala selo Te Wairoa.

[Bilješka]

[Slika na stranicama 16 i 17]

Planina Tarawera i njen 6 kilometara dugačak rasjed, s jezerom Tarawera u daljini

[Slike na stranici 18]

Tipični maorski whare, ili koliba, koji je bio zakopan vulkanskim pepelom

Unutrašnjost iskopanog maorskog wharea pokazuje ognjište i posuđe

Ostaci krušne peći uništene 1886

[Zahvala]

Gornje fotografije: Objavljene uz dozvolu The Buried Village