“Nacisti nas nisu mogli zaustaviti!”
TO JE bila kuća potpuno strane osobe. Pokucao sam na vrata i stajao tamo tresući se od straha, nadajući se da nema nikoga kod kuće. Bio sam mlad — imao sam samo 21 godinu — i to je bilo prvi put da sam krenuo u djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka od kuće do kuće. Bio je studeni 1934, i ovdje u Njemačkoj Hitler je strogo zabranio svako takvo propovijedanje. Kad je propovjednik koji je vodio naše male sastanke spomenuo planove da krenemo u evangeliziranje, pomislio sam: “Sigurno ne misli na mene!” Konačno, još nisam bio ni kršten, i znao sam samo jedan biblijski redak. No, bio sam u krivu — mislio je na mene, i tako sam krenuo u propovijedanje.
Nema nikoga! Osjetio sam olakšanje. Na sljedećim vratima opet nitko nije odgovorio, ali sam iznutra čuo zvuk, pa sam otvorio vrata. Jedna žena prala je neke lonce i izgledala je zbunjena što me vidi. Počeo sam joj nervozno objašnjavati moj jedan citat, Mateja 24:14. Ona je samo buljila u mene. (Kasnije sam saznao da je bila gluha.) Iznenada se pokraj mene pojavio neki čovjek. Pretpostavivši da je to njen muž, nastavio sam svjedočiti, dok nisam na rebrima osjetio pištolj. Čovjek je bio nacistički vođa! Moj partner, koji je propovijedao s druge strane ulice, došao je na vrata tom čovjeku i zbog toga je bio udaren nogom tako da je pao niz stepenice. Misleći da je dovršio svjedočenje tog brata za taj dan, nacist je zatim uočio mene i došao me uhapsiti. Dok je moj partner jednostavno stresao prašinu sa sebe i nastavio propovijedati, ja sam završio u zatvoru na četiri mjeseca. Tako je započela moja propovjednička karijera!
U koncentracioni logor!
Nakon puštanja iz zatvora, braća su mi povjerila da pomažem kod ilegalnog svjedočenja. Ipak, nacisti su slijedili svaki moj pokret, i za kratko vrijeme opet sam bio uhapšen. Lokalna policija odvela me Gestapou, i sledio sam se kad sam čuo presudu: “U koncentracioni logor!” Trebao sam ići u Esterwegen. Tamo je bilo oko 120 nas Svjedoka (Bibelforschera), i SS stražari su bili odlučni da slome našu besprijekornost.
Tamo je bio jedan narednik, dali smo mu nadimak “Željezni Gustav”, koji je bio odlučan da nas navede na kompromis. Jednog dana nas je sve prisilio da radimo naporne tjelesne vježbe pod vrućim kolovoskim suncem — bez prekida, čitav dan. Do kraja dana, polovica braće je kolabirala ili su zbog bolesti ležali u ambulanti. Nažalost, nadglednik iz jedne skupštine je oslabio i potpisao “papir kompromisa”, a u potpisivanju mu se pridružilo 12 drugih iz njegove skupštine.
Oduševljen time što je izgledalo da njegova tortura djeluje, “Željezni Gustav” je sada obećao: “Sutra će svaki od vas biti sretan da može potpisati ovo pismo, i nikakav Jehova vam neće pomoći.” Da, možete zamisliti da smo se te noći žarko molili. Sljedećeg jutra čekali smo da se pojavi “Željezni Gustav”. I čekali smo. Konačno nam je bilo rečeno da se vratimo u svoje barake. Još uvijek nema Gustava! Na kraju smo doznali što se dogodilo. Na svom putu u logor tog jutra, “Željezni Gustav” je na neugodan način naučio da je napravljen od nečega što je slabije od željeza. Udario je svojim motociklom direktno u jedan od ciglenih stupova pokraj ulaza u logor — ulaza koji je širok više od 9 metara! Hitno su ga otpremili u bolnicu s raspuknutim čelom i slomljenom rukom. Kad smo ga konačno vidjeli nakon dva mjeseca, vikao je na nas: “To mi je napravio vaš Jehova!” Nitko od nas ni na trenutak nije sumnjao u njegove riječi.
Dalje u Nizozemsku
U prosincu 1935. bio sam oslobođen i rečeno mi je da se priključim njemačkoj vojsci. Umjesto toga, odlučio sam da krenem u Španjolsku preko Nizozemske i da tamo nastavim sa svojim svjedočenjem. Kad sam jednom uspio doći do Nizozemske, potražio sam Svjedoke i oni su me potaknuli da ostanem u Nizozemskoj. Kakav je samo bio užitak opet slobodno propovijedati i biti sa svojom braćom i sestrama na kršćanskim sastancima! Vozili smo se biciklima kroz nizozemske predjele, danju propovijedajući a noću spavajući u šatorima. U prosjeku, propovijedali smo od 200 do 220 sati mjesečno.
Novca za kupovanje hrane i plaćanje drugih troškova bilo je malo. Živo se sjećam jednog farmera koji nas je, kad je vidio kako smo navečer pripremili svoje oskudne obroke, pozvao na večeru. Čekao nas je stol prepun najukusnije hrane! Od tada nadalje, ta ljubazna obitelj preuzela je brigu oko naših osnovnih potreba za maslacem, jajima, sirom i kruhom, a čak su nam pomagali i oko pranja našeg rublja. Svi u obitelji postali su Svjedoci. Oni su bili vrlo važna veza u toku posla koji je stajao pred nama.
Godine 1936. u Bernu u Švicarskoj održavao se kongres. Tamo je govorio Joseph F. Rutherford, u to vrijeme predsjednik Watch Tower Society. Tada sam se, nakon sveg tog vremena koje sam proveo kao punovremeni evangelizator, konačno krstio!
Hag
Dodijeljen sam na područje Haga. Ovdje su mnoge obitelji prigrlile istinu Božje riječi. S nekima sam u kontaktu do dan danas. Godine 1939, uhapsila me nizozemska policija — i što je najbolje, kao nacističkog špijuna! Nastavio sam svjedočiti najbolje što sam mogao pismima iz zatvora, sasvim svjestan da sudac čita svu poštu koju šaljem van. Nakon pet mjeseci, od kojih su zadnja dva bila u samici, bio sam pušten. Samo nekoliko dana nakon što sam se vratio kući u Hag, njemačka Luftwaffe je počela bombardirati to područje! Znao sam da Gestapo neće biti daleko iza vojnika koji su nadirali. Bilo je vrijeme da se vratim u ilegalu.
No, kako sam se mogao kretati a da me se ne primijeti? Jedan brat koji je imao trgovinu biciklima napravio mi je specijalni bicikl. Bio je baš onakav kakvog je koristila tajna policija — iste specijalne boje, s visokim upravljačem i okvirima koji su mogli držati sablju. Tajna policija čak me i pozdravljala, misleći da sam jedan od njih! Ipak, dok sam jednog dana vozio po biciklističkoj stazi koja je od ceste bila zaštićena živicom, dva policajca koja su vozila u suprotnom smjeru s druge strane ulice primijetila su me kroz rupu u živici i prepoznali su da sam bjegunac. Okretao sam pedale brže nego ikada u svom životu! Oni su morali doći do nadvožnjaka prije nego su se mogli okrenuti i slijediti me, i premda su me opasno progonili, konačno sam im umakao.
Mnoga bježanja za dlaku
Sada je policija znala da sam u Hagu. Zbog sigurnosti sam počeo spavati u različitim kućama. Jednom prilikom spavao sam u domu obitelji s troje djece. Kao i obično, odložio sam svoju odjeću tako da je mogu brzo obući u slučaju racije. Također sam uredio da dvoje djece spava zajedno tako da mogu jedno dijete prenijeti u svoj prazan krevet kad odem. Tako nacisti neće naći topao, prazan krevet.
Tog jutra u pet sati te su se mjere pokazale korisnima. Na vratima se čulo snažno, uporno lupanje. Jedva sam imao vremena staviti devetogodišnjeg dječaka u svoj krevet, strpati odjeću u aktovku, staviti na sebe šešir i ogrtač i bosonog skočiti kroz stražnji prozor na snijeg. Nasreću, nisu se sjetili postaviti stražu u dvorište. Otrčao sam do kuće obitelji s kojom sam proučavao Bibliju. Iako je bilo 5.30 ujutro i zimski mrak, taj me čovjek uveo bez ijedne riječi i sakrio me. Sve troje u njegovoj obitelji kasnije su postali Svjedoci.
Kad je Gestapo ispitivao obitelj od koje sam upravo otišao, usredotočili su se na dječaka. Čak su mu ponudili i novce ako im kaže da li je “ujak” nedavno bio u posjetu. Rekao im je: “Da, to je bilo prije puno vremena.” Koliko dugo? Nije znao. Otišli su, razočarani. Kasnije je majka pitala dječaka zašto je tako odgovorio, budući da je znao da je “Ujak Tom” (moje konspirativno ime) upravo prenoćio. Odgovorio je: “Dvadeset i četiri sata je mnogo vremena, sa jako puno minuta.” I to je točno!
Moja sljedeća dodjela bila je u Groningenu. Strah je savladao neke od Svjedoka u tom gradu, i djelo propovijedanja praktički je prestalo. No, ubrzo su braća opet postala sasvim neustrašiva, prkoseći brutalnom nizozemskom Gestapou. Jedne noći 1942. čak smo sudjelovali u “raciji”, dijeleći tisuće biblijskih traktata po cijelom gradu tokom unaprijed određenog perioda od deset minuta. Sve novine su izvijestile da su britanske Kraljevske zračne snage raspačale milijune pamfleta za Jehovine svjedoke! Gestapou smo dali na znanje da smo živi i zdravi. Nacisti nas nisu mogli zaustaviti — nikada!
Rat se nastavio i postajalo je sve opasnije hodati po ulicama. Jedne večeri dok smo jedan brat i ja odlazili s tajnog sastanka u Hilversumu, netko se zaletio u mene odostraga, a nekakav predmet je pokraj mene bučno pao na tlo. Podignuo sam ga i s užasom shvatio da je to kaciga njemačkog vojnika! Njen vlasnik stajao je kraj svog bicikla i sada je uperio svoju džepnu svjetiljku prema meni. Prišao sam mu; zgrabio mi je kacigu iz ruku, izvukao svoj pištolj i povikao: “Uhapšeni ste!”
Tresao sam se od straha. Ako me uhapsi, to bi mi vjerojatno bio kraj. Molio sam se Bogu za pomoć. Čuvši komešanje, skupilo se mnoštvo. Kad sam primijetio da se vojnik lagano ljulja, svanulo mi je da je pijan. Zatim sam se sjetio da su njemačka vojna pravila dozvoljavala oficirima da se kreću u civilnoj odjeći. Stoga sam pristupio vojniku i povikao sa svim autoritetom koji sam mogao sakupiti: “Znaš li ti tko sam ja?” Vojnik je bio zapanjen. Brzo je stavio kacigu na glavu i salutirao mi je! Uvjeren da je uvrijedio oficira, smeteno se odšuljao u noć. Prolaznici su se razišli. Mogao sam samo zahvaliti Jehovi što sam još jednom umakao za dlaku!
Život u ilegali u Belgiji
Moja sljedeća dodjela bila je u drugoj zemlji: Belgiji. Postao sam predsjedavajući sluga u Antwerpenu. Zbog zabrane, svakog tjedna sam vodio mnogo malih sastanaka u različitim kućama. Bio sam i kurir, još jedna karika u čudesnom lancu kojim je duhovna hrana nastavila dolaziti u vrijeme tih teških godina.
Mjesto naših randevua za krijumčarenje literature preko granice iz Nizozemske bio je jedan restoran. Sama zgrada bila je u Belgiji, ali je vrt bio u Nizozemskoj, pa je zato bio idealno mjesto da se sastanem sa svojom vezom i izmijenim s njim aktovke. Vlasnik je pretpostavljao da smo agenti britanske obavještajne službe i surađivao je s nama. Čak je rekao odgovornom policijskom službeniku da nas ne dira. No, jednog dana na dužnost je došao novi policajac koji patrolira, nacistički nastrojen Belgijanac koji nije ništa znao o meni. Kad me vidio s velikim kožnatim koferom, inzistirao je da mu ga otvorim. Odbio sam; konačno, bio je ispunjen sa tri ili četiri stotine časopisa Kula stražara. Zato me uhapsio i sproveo do policijske stanice. Službenik na dužnosti koji se tamo nalazio rekao je policajcu koji je bio u patroli da otiđe dok se on pobrine za mene. Zatim mi je tiho rekao: “Ne želim vidjeti sadržaj kofera. Samo vas molim da sljedeći put dođete s manjim koferima.” Opet sam mogao samo zahvaliti Jehovi!
Nakon što je stigao Dan D (6. lipnja 1944) i savezničke snage počele sa svojom invazijom na Belgiju, rat je zahvatio i sâm Antwerpen. Svjedočenje i prisustvovanje sastancima postalo je pravi izazov dok su topovska vatra i granate s obje strane letjele kroz grad. Kad je rat bio skoro gotov, sluga podružnice je zabunom mislio da više nije neophodno da ostanem u ilegali. Poslušao sam, suprotno savjetu prijateljski naklonjenog kapetana policije koji je mislio da je još uvijek prerano da se deklariram. Jedanaest mjeseci kasnije izašao sam iz najgroznijeg iskustva u svom životu. Vlasti nisu vjerovale mojoj priči. Uvjerene da sam agent Gestapoa, zatvorile su me u najnehumanijim uvjetima koje sam ikada vidio. Mnogi ljudi mlađi od mene oboljeli su i umrli tih mjeseci. Kad sam konačno bio pušten, pretrpio sam potpuni fizički slom.
Vjerna služba se nastavlja
Nakon daljnjih bolnih odgađanja, ispitivanja i zatvaranja, konačno sam se mogao vratiti u Njemačku — deset godina od onog dana kad sam otišao! Ponovo sam se sastao s majkom, vjernom Svjedokinjom, i imali smo mnoga iskustva za podijeliti. Budući da sam polako počeo sakupljati snagu, opet sam počeo punovremeno svjedočiti, sada u Schweinfurtu. A kakvo je samo bilo zadovoljstvo pomagati u pripremanju našeg prvog poslijeratnog kongresa, koji smo održali u Nürnbergu, baš tamo gdje je Hitler ponosno paradirao sa svojim trupama! Kasnije sam bio oduševljen kad sam bio primljen u Školu Gilead Društva Kula stražara u Sjedinjenim Državama, gdje ću biti osposobljen za misionara.
Na jednom okupljanju kratko vrijeme prije nego sam otišao u Gilead, upoznao sam Lillian Gobitas, koja je igrala ključnu ulogu u borbi za vjersku slobodu u sudskom slučaju pozdravljanja zastave u Sjedinjenim Državama. Rekla mi je da je uživala u solo-dionicama koje sam pjevao na tom okupljanju, a ja sam se samo nasmiješio jer je nisam razumio. Ja sam se smiješio, a ona je pričala. To je završilo našim vjenčanjem! Naravno, to je bilo nakon što smo oboje diplomirali u Gileadu, te radili kao misionari u Austriji.
S vremenom su nas moji zdravstveni problemi prisilili da se vratimo u Sjedinjene Države. Odonda imamo dvoje divne djece, sina i kćer. Bili smo oduševljeni kad smo vidjeli da oboje prihvaćaju istinu. Kako se moje zdravlje popravljalo, pomagao sam skupštinama u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Djelo ne prestaje, a mi pokušavamo održavati korak s njim. Još uvijek se sa zanesenošću osvrnem na te godine djela u ilegali. Nacisti nas nisu mogli zaustaviti, jer je Jehova bio s nama. Jasno je da on još uvijek blagoslivlja djelo, i ništa neće zaustaviti to djelo sve dok ne bude izvršeno tako da on bude zadovoljan! (Ispričao Erwin Klose).
[Slika na stranici 26]
Erwin Klose