Naš svijet se mijenja — kamo ide?
NEKE promjene imaju dubok i dugotrajan učinak na živote milijuna ljudi, čak i na cjelokupno svjetsko stanovništvo i buduće naraštaje. Nasilan zločin, zloupotreba droga, širenje AIDS-a, zagađivanje vode i zraka te prorjeđivanje šuma, samo su neki od razvoja stvari koji djeluju na sve nas. Kraj hladnog rata i širenje demokracije zapadnoga stila s njenom tržišnom ekonomijom također mijenjaju živote i utječu na budućnost. Razmotrimo neke od tih faktora.
Kako je zločin promijenio naše živote
Kakve su ulice u vašem susjedstvu? Osjećate li se sigurnima dok navečer hodate sami? Prije samo 30 ili 40 godina, mnogi su ljudi čak mogli ostaviti svoje domove nezaključane. No, vremena su se promijenila. Sada neka vrata imaju dvije ili tri brave, a na prozorima su željezne rešetke.
Ljudi se danas boje izići na ulicu u svojoj najboljoj odjeći i nakitu. Neki stanovnici gradova ubijeni su zbog kožne jakne ili kaputa od nerca. Drugi su poginuli u unakrsnoj vatri između narko-bandi. Nedužni slučajni promatrači, uključujući mnogu djecu, gotovo svakodnevno bivaju ranjeni ili ubijeni. Automobili se ne mogu sa sigurnošću ostaviti na cesti bez neke domišljate napravice kako bi se pokušalo osujetiti lopove koji su poput parazita. U ovoj poremećenoj svjetskoj klimi, ljudi su se promijenili. Poštenje i besprijekornost gotovo su zaboravljene vrijednosti. Povjerenja je nestalo.
Kriminal i nasilje su svijetom rašireni fenomen. Sljedeći novinski naslovi iz različitih izvora to prikazuju: “Policajci i lopovi, bande i poroci; Moskva uviđa da ima sve to”; “Nova era dolazi u Koreju, prati je kriminal”; “Ulični kriminal ulazi u prašku svakodnevicu”; “Japan se suprotstavlja podzemlju, podzemlje uzvraća udarac”; “Stisak hobotnice — ubijen glavni talijanski borac protiv mafije”. Kriminal je univerzalni problem.
Današnji kriminal je i nasilniji. Život je jeftin. U Rio de Janeiru (Brazil), područje slamova na rubu grada “Ujedinjeni narodi službeno smatraju najnasilnijim mjestom na svijetu. Tamo svake godine biva ubijeno više od 2 500 ljudi” (World Press Review). U Kolumbiji, baruni droge šalju svoje maloljetne sicariose, ili plaćene ubojice, na motociklima da srede račune s konkurentima i dužnicima putem svoje posebne vrste brze smrtne kazne. I često, zažalit ćete ako ste bili svjedok zločina — bez obzira da li u Kolumbiji ili na bilo kojem drugom mjestu. Možda ćete vi biti sljedeća žrtva.
Još jedna velika promjena je to što sve više i više kriminalaca nosi smrtonosno automatsko oružje, a sve više i više običnih ljudi pribjegava nošenju pištolja za samoobranu. Ta eskalacija naoružanja automatski znači eskalaciju smrtnih slučajeva i teških ranjavanja, bilo od zločina ili slučajno. Sada je univerzalna istina da vatreno oružje u džepu ili u kući može svakoga pretvoriti u potencijalnog ubojicu.
Kriminal i droga
Tko je, prije 50 godina, čak i sanjao o drogi kao svjetskom problemu? Sada je ona jedan od glavnih uzroka kriminala i nasilja. U svojoj knjizi Terrorism, Drugs and Crime in Europe After 1992, Richard Clutterbuck predviđa da bi se “dugoročno gledano, porast trgovine narkoticima mogao pokazati najvećom od svih prijetnji ljudskoj civilizaciji. (...) Profiti ne samo da barunima droge daju enormnu ekonomsku i političku vlast [Kolumbija je očit primjer], nego i financiraju zastrašujuću količinu kriminala po cijelom svijetu”. On također navodi: “Jedan od najvećih generatora terorizma i kriminalnog nasilja u svijetu je trgovina kokainom od poljâ koke u Kolumbiji do ovisnikâ u Evropi i SAD-u.”
Val kriminalne aktivnosti i sve veća svjetska zatvorska populacija pokazuju da postoje milijuni ljudi s kriminalnim namjerama i s malo želje da se promijene. Previše njih vidjelo je da se zločin isplati. Kao posljedica toga, naš se svijet promijenio — nagore. Postao je opasniji.
AIDS — katalizator promjene?
Ono što je u početku izgledalo da je bolest koja pogađa uglavnom homoseksualnu populaciju postalo je pošast koja pogađa ljude svih rasa i načina života. AIDS više nema miljenike. U nekim zemljama Afrike desetkuje heteroseksualnu populaciju. Kao posljedica toga, nekima seksualni promiskuitet iznenada izgleda staromodnim, ne zbog nekakvih razloga moralnosti, nego zbog straha od zaraze. “Sigurni seks” je sada slogan, a upotreba prezervativa glavna je preventivna barijera koja se preporučuje. Apstinencija je najmanje omiljena zaštita. No, kako će AIDS utjecati na ljudsku obitelj u neposrednoj budućnosti?
Časopis Time nedavno je izvijestio: “Do godine 2000, AIDS bi mogao postati najveća epidemija ovog stoljeća, nadmašujući bič groznice iz 1918. Ta je katastrofa usmrtila 20 milijuna ljudi, ili 1% svjetskog stanovništva — više nego dvostruko od broja vojnika koji su poginuli u prvom svjetskom ratu.” Kao što je rekao jedan stručnjak, “ova epidemija je povijesnih razmjera”.
Usprkos milijunima dolara i drugih valuta koje pritječu u svrhu istraživanja AIDS-a, rješenja nema na vidiku. Nedavna konferencija o AIDS-u u Amsterdamu (Nizozemska) okupila je 11 000 znanstvenika i drugih eksperata da bi proučili problem. “Atmosfera je bila sumorna, kao odraz desetljeća frustracije, neuspjeha i rastuće tragedije. (...) Čovječanstvo možda nije ništa bliže pobjedi nad AIDS-om nego kad je potraga počela. Nema cjepiva, nema lijeka, pa čak ni neosporno djelotvornog tretmana” (Time). Za one koji su trenutačno HIV pozitivni, i koji su već vjerojatno oboljeli od AIDS-a, izgledi su loši. I u slučaju AIDS-a došlo je do promjene nagore.
Promjena u svjetskoj politici
Promijenjena politička klima u zadnje četiri godine iznenadila je mnoge vođe, a možda nikoga toliko kao one u Sjedinjenim Državama. Iznenada su se one našle bez prikladnog suparnika na političkom polju. To se može usporediti s visoko motiviranom, nepobjedivom košarkaškom ekipom koja odjednom otkrije da više nitko ne želi igrati protiv nje. Taj nezgodan položaj sumirao je 1990. u jednom članku urednik časopisa Foreign Policy, Charles William Maynes: “Danas zadatak američke vanjske politike nije da izvlači zemlju iz katastrofalnog rata, nego da institucionalizira neočekivani mir koji se iznenada pojavio između Sjedinjenih Država i [bivšeg] Sovjetskog Saveza.”
Množenje nuklearne tehnologije predstavlja nove prijetnje, dok rat konvencionalnim oružjem i dalje cvjeta — na veliku radost svjetskih trgovaca oružjem. U svijetu koji vapi za mirom, mnogi politički vođe pojačavaju svoje vojske i svoje naoružanje. A Ujedinjeni narodi koji su skoro bankrotirali stalno su zaposleni pokušavajući staviti flastere na kronične čireve svijeta.
Nepromjenjivo prokletstvo nacionalizma
Kad se komunizam počeo dezintegrirati, bivši američki predsjednik Bush popularizirao je koncept ‘novog svjetskog poretka’. Međutim, kao što su otkrili mnogi politički vođe, domišljati slogani su jeftini; pozitivne promjene daleko je teže postići. U svojoj knjizi After the Fall—The Pursuit of Democracy in Central Europe, Jeffrey Goldfarb kaže: “Bezgraničnu nadu o ‘novom svjetskom poretku’ brzo je slijedila spoznaja da su najdrevniji problemi još uvijek prisutni, a ponekad i jače nego ranije. Euforiju oslobođenja (...) često zasjenjuje očaj zbog političke napetosti, nacionalističkog konflikta, religioznog fundamentalizma i ekonomskog sloma.” Nema sumnje da je građanski rat u onome što je bila Jugoslavija očit dokaz razjedinjavajućeg utjecaja politike, religije i nacionalizma.
Goldfarb nastavlja: “Ksenofobija [strah od stranaca] i osobna nesigurnost postale su životne činjenice srednje Evrope. Demokracija ne stvara automatski ekonomska, politička i kulturna dobra, a tržišna ekonomija ne obećava samo bogatstvo, nego stvara i neizmjerne probleme za one koji ne znaju kako raditi u njoj.”
No, sasvim je jasno da to nisu problemi samo srednje Evrope i republika bivšeg Sovjetskog Saveza; ksenofobija i ekonomska nesigurnost rasprostranjene su po cijelom svijetu. Ljudska obitelj plaća cijenu u obliku patnje i smrti. A neposredna budućnost ne daje nadu za promjenu u tim duboko uvriježenim stavovima koji pokreću mržnju i nasilje. Zašto je to tako? Zato što obrazovanje koje većina prima — bez obzira da li od roditelja ili od nacionalistički orijentiranih školskih sistema — usađuje mržnju, netoleranciju i predodžbe o superiornosti koja se temelji na nacionalnosti, etničkom i plemenskom porijeklu, ili jeziku.
Nacionalizam, kojeg je tjednik Asiaweek nazvao “posljednji odvratni izam”, jedan je od nepromjenjivih faktora koji nastavljaju izazivati mržnju i prolijevanje krvi. Možemo se sjetiti onoga što je jednom rekao Albert Einstein: “Nacionalizam je infantilna bolest. To su ospice čovječanstva.” Skoro se svi, prije ili kasnije, zaraze njime, i on se nastavlja širiti. Još je 1946. britanski povjesničar Arnold Toynbee napisao: “Patriotizam (...) je u vrlo velikoj mjeri istisnuo kršćanstvo kao religiju Zapadnog svijeta.”
Postoji li u sadašnjem kontekstu ikakva nada za promjenu u ljudskom ponašanju? Neki kažu da do toga može doći samo radikalnom promjenom u obrazovanju. Ekonomist John K. Galbraith napisao je: “Ljudi su zajednički nazivnik progresa. Stoga (...) nikakvo poboljšanje nije moguće uz nepoboljšane ljude, a napredak je siguran tamo gdje su ljudi oslobođeni i obrazovani. (...) Pobjeda nad nepismenošću dolazi na prvo mjesto.” Kakva nada postoji da će svjetski obrazovni sistemi ikada poučavati ljubav i toleranciju umjesto mržnje i sumnjičavosti? Kada će duboko ukorijenjena plemenska ili etnička neprijateljstva biti nadomještena pouzdanjem i razumijevanjem, priznavajući činjenicu da svi mi pripadamo jednoj ljudskoj obitelji?
Očito, potrebna je pozitivna promjena. Sandra Postel piše u State of the World 1992: “Ostatak ove dekade mora dovesti do još dubljih i širih transformacija ako ne želimo napustiti realne nade za bolji svijet.” A kamo idemo? Richard Clutterbuck navodi: “Svijet, međutim, ostaje nestabilan i opasan. Nacionalistički i religiozni žar nastavit će se. (...) Dekada 1990-tih mogla bi biti najopasnija ili najprogresivnija dekada ovog stoljeća” (Terrorism, Drugs and Crime in Europe After 1992).
Naša okolina se mijenja
U posljednjih nekoliko desetljeća, čovječanstvo je postalo svjesno činjenice da ljudske aktivnosti imaju opasan učinak na okolinu. Ogromno prorjeđivanje šuma uništava bezbrojne vrste životinja i biljaka. A budući da su šume dio plućnog sistema našeg planeta, uništavanje šuma znači i smanjivanje sposobnosti Zemlje da pretvara ugljični dioksid u kisik koji podržava život. Još jedna posljedica je slabljenje površinskog sloja tla, što konačno dovodi do nastajanja pustinja.
Oko tog problema podizali su se neki upozoravajući glasovi, a jedan od njih je glas američkog potpredsjednika Ala Gorea. U svojoj knjizi Earth in the Balance—Ecology and the Human Spirit, on piše: “Prema sadašnjoj stopi nestajanja šuma, praktično sve tropske kišne šume nestat će negdje u sljedećem stoljeću. Ako dozvolimo da se to uništenje dogodi, svijet će izgubiti najbogatiju riznicu genetskih informacija o planetu, i zajedno s njom moguća izliječenja za mnoge bolesti koje nas pogađaju. Zaista, stotine važnih lijekova koji su sada u općoj upotrebi dobivene su od biljaka i životinja iz tropskih šuma.”
Gore vjeruje da čovjekov utjecaj na okolinu predstavlja direktnu prijetnju opstanku. On navodi: “Dok se nastavljamo širiti u svaku zamislivu ekološku nišu, krhkost naše vlastite civilizacije postaje sve očitija. (...) Unutar samo jedne generacije, u opasnosti smo da promijenimo strukturu globalne atmosfere daleko dramatičnije nego je to učinio bilo koji vulkan u povijesti, a posljedice se mogu osjećati još stoljećima poslije nas.”
Nije ugrožena samo naša atmosfera, nego su, prema Goreu i drugima, u opasnosti i naše vitalne zalihe vode, naročito u zemljama u razvoju, “gdje se posljedice zagađivanja vode najsnažnije i najtragičnije osjećaju u obliku visokih stopa smrtnosti od kolere, trbušnog tifusa, dizenterije i proljeva”. Nakon toga Gore navodi činjenicu da “više od 1,7 milijardi ljudi nema adekvatnu opskrbu čistom vodom za piće. Više od 3 milijarde ljudi nema ispravne sanitarne uvjete [toalet i kanalizacijske instalacije] i stoga su u opasnosti da im je voda zagađena. U Indiji, naprimjer, sto i četrnaest naselja i gradova baca ljudski izmet i drugi neobrađeni otpad direktno u Ganges.” A ta rijeka za milijune ljudi predstavlja tekuće uže za spašavanje!
Gautam S. Kaji, potpredsjednik Svjetske banke, upozorio je javnost u Bangkoku da “opskrba vodom u istočnoj Aziji lako može biti krizno pitanje sljedećeg stoljeća. (...) Unatoč dobro poznatim koristima čiste vode za piće u pogledu zdravlja i produktivnosti, istočnoazijske vlade sada se suočavaju s javnim sistemima koji ne uspijevaju osigurati pitku vodu. (...) To je zaboravljeno pitanje ekološki zdravog razvoja.” Po cijelome svijetu, jedan od temeljnih elemenata za život — čista voda — zanemaruje se i rasipa.
To su sve aspekti našeg svijeta koji se mijenja, svijeta koji se na mnogim mjestima transformira u opasnu zahodsku jamu i koji prijeti budućem postojanju čovječanstva. Glavno pitanje glasi: Da li vlade i veliki biznis imaju volje i motivacije da poduzmu korake kako bi spriječile masivno osiromašenje Zemljinih prirodnih bogatstava?
Da li religija mijenja svijet?
Na području religije nalazimo možda najveći neuspjeh čovječanstva. Ako se stablo prosuđuje prema njegovim plodovima, onda religija mora dati odgovor za svoj plod mržnje, netolerancije i rata unutar svojih vlastitih redova. Izgleda da je kod većine ljudi religija kao i ljepota — samo površinska. Ona je vanjski premaz koji se brzo ljušti pod pritiskom rasizma, nacionalizma i ekonomske nesigurnosti.
Budući da je kršćanstvo religija s načelom ‘ljubi svog bližnjeg i ljubi svog neprijatelja’, što se dogodilo s katolicima i pravoslavcima u bivšoj Jugoslaviji? Hoće li ih njihovi svećenici odriješiti od sveg tog njihovog ubijanja i mržnje? Jesu li stoljeća “kršćanskog” poučavanja donijela samo mržnju i ubojstva u Sjevernoj Irskoj? A što je s ne-kršćanskim religijama? Jesu li one donijele neki bolji plod? Mogu li hinduizam, sikhizam, budizam, islam i šintoizam pružiti miroljubive dokaze o uzajamnoj tolerantnosti?
Umjesto da služi kao pozitivan utjecaj prema civiliziranju čovječanstva, religija je igrala vlastitu fanatičnu ulogu u raspirivanju plamenova bjesomučnog patriotizma i u blagoslivljanju armija u dva svjetska rata kao i u mnogim drugim sukobima. Ona nije bila progresivna snaga za promjenu.
Dakle, što se može očekivati od religije u bliskoj budućnosti? U stvari, što možemo očekivati da će budućnost donijeti našem sadašnjem svjetskom sustavu — do kojih će promjena doći? Naš treći članak razmotrit će ta pitanja s jedinstvenog gledišta.
[Slika na stranici 7]
Porast nasilnog kriminala još je jedan simptom promjene
[Slike na stranici 8]
Nacionalizam i religiozna mržnja nastavljaju izazivati prolijevanje krvi
[Zahvale]
Jana Schneider/Sipa
Malcom Linton/Sipa
[Slike na stranici 9]
Čovjekovo zloupotrebljavanje svoje okoline mijenja istančanu ravnotežu biosfere
[Zahvale]
Laif/Sipa
Sipa
[Slika na stranici 10]
Papinski nuncij Basallo di Torregrossa pozdravlja Hitlera, 1933. Povijesno gledano, religija je bila uključena u politiku i nacionalizam
[Zahvala]
Bundesarchiv Koblenz