Olimpijske igre u Barceloni — put do slave?
Od dopisnika Probudite se! iz Španjolske
DATUM JE 25. srpnja 1992. Osamljeni strijelac, okružen blještavim svjetlom reflektora nategnuo je svoj luk. Njegova zapaljena strijela vinula se pravo u noćno nebo. Započinjući svoju silaznu putanju, strijela je lagano dotakla golemu baklju postavljenu iznad ogromnog stadiona. Olimpijski plamen se zapalio. Započele su Olimpijske igre u Barceloni.
Jedanaest tisuća sportaša iz 172 zemlje došlo je kako bi se natjecalo za 1 691 olimpijsku medalju. U skladu s motom Olimpijade, sudionici su nastojali biti “brži, viši, snažniji” nego ikada prije — i neki od njih su u tome uspjeli. Procjenjuje se da je oko 3 500 000 000 televizijskih gledatelja dijelilo trijumfe i razočaranja.
Iako je period u kojem sportaši uživaju pažnju javnosti kratkotrajan, olimpijski trijumf pruža izgled za slavu i bogatstvo. Olimpijske igre u Barceloni nisu po tome bile izuzetak. Neki poznati natjecatelji već su zarađivali milijune dolara time što se njihovo ime pojavljivalo na sportskoj odjeći, tenisicama, sunčanim naočalama, pa čak i na elektroničkoj opremi.
Predanost — ključ za olimpijsku slavu
Iako mnogi sportaši — naročito gimnastičari i skakači u vodu — izvode svoje majstorije s očiglednom lakoćom, iza takvih finesa stoje godine napornog treniranja. Neki od njih treniraju od svoje pete godine života. A ukoliko sportaš želi okusiti uspjeh, sport mora imati apsolutni prioritet u njegovom životu.
Španjolski plivač Martín López Zubero, koji je pobijedio u leđnom plivanju na 200 metara, rekao je — možda malo preuveličavajući: “Trećinu svog postojanja proveo sam u vodi.” Raspored njegovih treninga počinje u pet sati ujutro a on sam procjenjuje da u toku samo jedne godine prepliva 8 000 kilometara.
No, treniranje ne znači samo odricanje, ono znači i patnje. Jackie Joyner-Kersee, koja je osvojila zlatnu medalju u sedmoboju u Seulu i Barceloni, objašnjava: “Natjecanje je očaravajuće. Trening nije. (...) Pitajte bilo kog atletičara, svi se non-stop ozljeđujemo. Ja od svog tijela tražim da ispuni sedam različitih zadataka. Bilo bi previše očekivati da ne boli.” Naročito gimnastičari moraju biti majstori u izdržljivosti. Oni se moraju držati svog rasporeda, to jest dva puta dnevno trenirati, bez obzira na bol od uganutih zglobova ili gležnjeva, istegnutih mišića i ligamenata, pa čak i fraktura čeonih kostiju lubanje, uzrokovanih ponavljanim stresom. No, na kraju, takva vrsta predanosti proizvodi pobjednike i spektakl.
Sjaj i slava Olimpijade
Nema sumnje da olimpijski spektakl može biti impresivan. On mnoštvu pruža mnoge uzbudljive trenutke te predstavlja pozornicu za izuzetna sportska dostignuća. Barcelona po tome nije bila izuzetak.
Bjeloruski gimnastičar Vitali Scherbo osvojio je rekordnih šest zlatnih medalja, od mogućih osam u muškoj gimnastici. Kineski gimnastičar Xiaosahuang Li izveo je nevjerojatni trostruki salto u vježbi na parteru. Carl Lewis ušao je u olimpijsku povijest pobijedivši po treći uzastopni put u skoku u dalj. S druge strane, Japanka koja je osvojila srebrnu medalju u maratonu za žene, Yuko Arimori, dobila je ovacije za svoju ljubaznost. Usprkos iscrpljenosti, obišla je stadion klanjajući se u japanskom stilu prvo mnoštvu, a zatim pobjedniku.
Komercijalne mogućnosti Olimpijade nisu ostale nezapažene od strane multinacionalnih kompanija. Platile su enormne sume kako bi uživale u olimpijskoj slavi sponzorirajući bilo same Olimpijske igre ili nacionalne olimpijske timove.
Farmaceutski put do slave
Nemilosrdno treniranje i prirodne sposobnosti — iako veoma važni — nisu jedini ključevi olimpijskog uspjeha. Nije mali broj sportaša koji ovise o drogama koje im daju prednost u natjecanju. Te droge mogu biti anabolički steroidi ili hormoni ljudskog rasta koji izgrađuju mišiće (naročito popularni među dizačima utega, bacačima i skakačima); betablokatori koji usporavaju otkucaje srca (kako bi se popravili rezultati u streličarstvu i gađanju); ili pak eritropoetin koji stimulira proizvodnju crvenih krvnih stanica (za bicikliste i trčanje na duge staze).
Iako su sportaši svjesni rizikâ, pritisak da koriste zabranjene droge je ogroman. Njemačka sportašica Gaby Bussmann, timska kolegica Birgit Dressel, koja je 1987. umrla uslijed konzumiranja 20 različitih droga, objašnjava: “Postoje neke discipline u kojima se bez korištenja droga zaista teško kvalificirati za Olimpijadu.”
Sportski treneri obično su sukrivci za uzimanje dopinga; čak mogu biti ti koji ga preporučuju. Bivši istočnonjemački trener Winfried Heinicke priznaje: “Rekao sam im da ukoliko želiš doći na Olimpijadu, moraš to činiti [uzimati drogu].” Popriličnom broju natjecatelja, pobjeda je očigledno važnija od poštenja — važnija čak od njihovog zdravlja. Nedavna anketa provedena među vrhunskim sportašima otkrila je da bi 52 posto koristilo hipotetsku čudotvornu drogu koja bi ih pretvorila u pobjednike čak i ako bi ih ona nakon pet slavnih godina provedenih na vrhu ubila.
Britanski sprinter Jason Livingston sramotno je vraćen kući iz Barcelone jer je test na anabolike bio pozitivan. Harry Reynolds iz Sjedinjenih Država, svjetski rekorder na 400 metara, uopće nije trčao na igrama. Pao je 1990. na antidoping testu, što je dovelo do dvogodišnje suspenzije, koja ga je koštala ne samo moguće olimpijske medalje, već i milijuna dolara izgubljenih zbog neiskorištenih mogućnosti sponzoriranja.
Međutim, većina onih koji koriste drogu nikada na biva uhvaćena. Usprkos skoro 2 000 antidoping testova primijenjenih tijekom igara u Barceloni, nepošteni sportaši ipak su uspjeli izbjeći da budu otkriveni time što su prešli na droge koje se ne mogu otkriti testovima urina. “Pohlepa za pobjedom i novcem otkrila je mračan svijet u kom postaje teško napraviti razliku između etike i nepoštenja”, komentirale su španjolske novine El País.
Naravno, mnogi dobitnici medalja uspijevaju, ne zahvaljujući drogama, već jednostavno zbog godina samopožrtvovnosti. Isplate li se sve te žrtve?
Trajna slava
Gail Devers, neočekivana pobjednica u utrci na 100 metara, bila je veoma radosna nakon svoje pobjede. “Ako itko vjeruje da se snovi ostvaruju onda sam to ja”, rekla je. Prije manje od dvije godine, ona je jedva mogla hodati, a govorilo se i o amputaciji obje njene noge zbog komplikacija u liječenju Gravesove bolesti. Pablo Morales, koji se samo godinu dana ranije, nakon prethodnog povlačenja iz plivanja, ponovo vratio na plivačke staze i osvojio zlatnu medalju u leptiru na 100 metara, slaže se s time. Rekao je: “Konačno je došlo moje vrijeme, san je postao stvarnost.”
Sigurno je da većina sportaša nikada neće postati šampioni. Naravno, mnogi smatraju da “na Olimpijskim igrama nije važno pobijediti, važno je učestvovati”. No, drugi sportaši, koji su bili uvjereni da će postati šampioni, vratili su se kući neostvarenih snova. Dizač utega, Ibragim Samadov, jako je želio zlatnu medalju — no, bio je tek treći u svojoj disciplini. “Da sam dobio zlatnu medalju, mogao sam usmjeriti svoj život, studirati i ostvariti karijeru, pomoći svojoj obitelji. Ovako, ne znam što da radim”, rekao je uzdišući. A čak i pobjednici proživljavaju traume kad njihovi nastupi počinju slabiti.
Bivša sovjetska tenisačica Anna Dmitrieva rekla je: “[Sovjetski] sportski sistem nije mario za ljude. Jednostavno su mislili: ‘Ako ti odeš, naći ćemo 10 takvih kao što si ti.’ ” Slično tome, Henry Carr, dvostruki dobitnik zlatne medalje iz Tokija 1964, priznaje: “Čak i kad netko postane najbolji, to je samo varka. Zašto? Zato što to ne traje, niti donosi stvarno zadovoljstvo. Zvijezde brzo bivaju zamijenjene i uglavnom zaboravljene.”
Prolazna olimpijska slava ne može se usporediti s nagradom vječnoga života, koju Bog obećava onima koji mu služe. Ta nagrada zahtijeva duhovni, a ne sportski trening. Tako je Pavao pisao Timoteju: “Jer tjelesno vježbanje [doslovno, “treniranje poput gimnastičara”] malo je korisno, a pobožnost je korisna za sve, jer ima obećanje života sadašnjega i budućega” (1. Timoteju 4:8, Šarić).
Olimpijske igre zastupaju prednosti tjelesnog vježbanja — koje su u najboljem slučaju privremene. One svijetu pokazuju što jedan sportaš može učiniti predanošću i samoodricanjem. Te osobine također su potrebne da bi se pobijedilo u kršćanskoj trci. Ta će trka, za razliku od bilo kojeg olimpijskog rezultata, donijeti trajne koristi svima koji stignu na cilj. Kršćani, dakle, čine dobro ako oponašaju, ne sportaše, već Isusa Krista, ‘dovršavajući svoje obučavanje’ i ‘ustrajno trčeći svoju trku’ (1. Petrova 5:10; Hebrejima 12:1, NW).
[Slike na stranici 25]
Na Olimpijskim igrama natjecali su se i skakači u vodu. U pozadini se vidi Barcelona.
[Zahvala]
Fotografije: Sipa Sport
[Slika na stranici 26]
Natjecanje na razboju
[Zahvala]
Fotografija: Sipa Sport
[Slika na stranici 27]
U finalnoj utrci na 100 metara, zlato je osvojila trkačica krajnje desno
[Zahvala]
Fotografija: Sipa Sport