Približavanje Bogu pomoglo mi je nositi se s problemima

RELIGIJA me nije zanimala. Sva organizirana religija izgledala mi je licemjerno. Nisam mogla vidjeti da je uradila nešto za ljude, osim što ih je učinila netolerantnima prema drugima. Bile su kasne šezdesete. Američki je predsjednik bio ubijen, a tisuće su umirale u ratu u Vijetnamu. Svijet je bio jedna velika zbrka. Moj se vlastiti život raspadao. Kako bi mogao postojati Bog koji se brine za mene ili za čovječanstvo?

Bilo mi je 27 godina, bila sam udana i imala sam dvoje male djece te sam radila puno radno vrijeme u jednoj duševnoj ustanovi kad mi je jedna susjeda počela pričati o Bibliji. Začudo, slušala sam je. Pričala je o nečemu što je zvala posljednji dani. Zvučala je nekako drugačije, a ja sam željela odgovore. Ostavila mi je knjigu s naslovom Istina koja vodi do vječnog života. Pročitala sam je za jednu noć, potražila sve biblijske retke, te se pitala: ‘Jesam li zaista našla istinu?’

Ako jesam, onda je to predstavljalo problem. Rođena sam u židovskoj obitelji, imala sam muža koji je bio Židov i dvoje male djece, te židovske rođake. Znala sam da bi oni bili uzrujani kad bih ja postala Jehovin svjedok. Nisam željela bespotrebno povrijediti svoju obitelj; morala sam biti sigurna. Počela sam gutati biblijsku literaturu. U roku od tjedan dana postala sam uvjerena da je to istina. To sam jednostavno morala učiniti. Tako sam počela proučavati s Jehovinim svjedocima. Kroz nekoliko tjedana već sam svima propovijedala. Bila sam oduševljena spoznajom da je Božje ime Jehova, da se brine za mene i za cijelo čovječanstvo te da je vječni život na rajskoj zemlji moguć. Krštena sam 12. lipnja 1970.

Kao što sam i sumnjala, moja obitelj, kao i rođaci bili su veoma uzrujani, i neki su me odbacili. Moj je muž povremeno počinjao i prestajao proučavati, no nikada nije postao vjernik. Međutim, moja su djeca postala Jehovini svjedoci. Od početka sam željela biti punovremeni sluga, propovijedajući od vrata do vrata dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. No, imala sam rastuću obitelj i muža nevjernika. Iako sam radila puno radno vrijeme, dva smo puta, zbog nemogućnosti plaćanja, izgubili dom, a nekoliko puta nismo imali gdje otići. Život je bio jako težak.

Jednom prilikom naša je kuća prodana. Do nedjelje u podne trebali smo se iz nje iseliti, a nismo imali gdje otići. Učinila sam sve što sam mogla i konačno u subotu ujutro, dan prije, odlučila učiniti ono što je Isus rekao u Mateju 6:33 — tražiti najprije Kraljevstvo i čekati da se Jehova pobrine za stvari koje su mi bile potrebne. Otišla sam u službu propovijedanja. Sjećam se da sam plakala uslijed stresa zbog nastale situacije, no u roku od pet minuta, osjećala sam se bolje. Otkrila sam da propovijedanje na mene uvijek veoma pozitivno djeluje; izdiže me iznad mojih problema, a Jehovin me duh održava sretnom i djelotvornom te daje mom životu smisao. U svakom slučaju, iako kad sam se tog dana vratila kući još uvijek nismo imali gdje otići, osjećala sam se bolje.

Te večeri nazvali su nas iz agencije za nekretnine koja se brinula za naše potrebe. Bilo je 23.30 i agent za nekretnine bio je tako zabrinut zbog toga što nismo imali gdje otići da nam je našao privremeni smještaj dok kuća koju smo trebali dobiti ne bude useljiva. Tako su nas u nedjelju moji Susvjedoci preselili u tu kuću. Tamo smo tri tjedna živjeli sa stvarima u kutijama, dok se konačno nismo uselili u našu kuću. Nije bilo lako, no Jehova se pobrinuo za naše potrebe. To me uvelike ojačalo i izgradilo moju vjeru. Bilo je to upravo onako kako je rekao kralj David u Psalmu 37:25: “Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose hljeba.”

Bilo je poteškoća u raspoređivanju obiteljskog novca. Nekada bih ja preuzela raspoređivanje novca i popravila stvari. Očajnički sam tokom tih godina pokušavala sačuvati brak, uglavnom zbog svoje ljubavi prema Jehovi i njegovom poštovanju prema bračnom uređenju, a duboko u sebi nadala sam se da će se moj muž promijeniti i doći u istinu.

Neprestano sam se molila za opću pionirsku službu, te uzimala pomoćnu kad god bi mi se za to pružila prilika.a Znala sam da je propovijedanje najbolji i najvažniji način na koji bih mogla upotrijebiti svoj život. Voljela sam Jehovu i željela sam mu služiti cijelom dušom. Voljela sam i ljude i željela sam im pomoći. Kroz teškoće u vlastitom životu uvidjela sam kako su korisna biblijska načela i znala sam da ljudi trebaju nadu koju pruža Kraljevstvo. No, bojala sam se da moja obitelj neće preživjeti ako ja ne budem radila. I ovako smo jedva preživljavali.

Vrisnula sam i silovatelj je pobjegao

A onda se u mom životu dogodilo nešto što mi je dalo vjeru da će Jehova uvijek skrbiti i brinuti se o meni. Netko je provalio u moju kuću i pokušao me silovati. Napao me dok sam spavala, a kad sam se probudila, prijetio je da će me ubiti ako vrisnem ili napravim neki pokret. Iako sam bila prestrašena, Jehova mi je pomogao da budem smirena i prisebna kako bih se mogla pomoliti i odvagnuti sve mogućnosti. Znala sam što Biblija kaže o vrištanju, ali isto tako osjećala sam da će me on vjerojatno ubiti ukoliko vrisnem, a tada bi se moja djeca probudila, te bi on onda i njih ubio. Već sam vidjela svoje ime u osmrtnicama te sam se molila Jehovi da, ako umrem, zaštiti moju djecu. No bez obzira na sve, učinila sam ono na što Biblija aludira — vrisnula sam (5. Mojsijeva 22:26, 27). Silovatelj je pobjegao. Uistinu sam vjerovala da ću te noći umrijeti. Više nego ikad, približila sam se Jehovi.

Godine 1975, napustila sam posao i započela s općom pionirskom službom. Šest sam godina bila pionir, a moj je muž plaćao račune. Na nesreću, još u mladosti kod mene se razvila šećerna bolest, te sam jednom prilikom bila jako bolesna. Da bih se mogla nositi s tim, nastavila sam se još više oslanjati na Jehovu. Usprkos mojim okolnostima, to su bile najsretnije i najproduktivnije godine koje sam imala do tog vremena. Jehova me blagoslovio s mnogo biblijskih studija koji su napredovali do krštenja. Neki od njih i sami su postali pioniri.

A onda, 1980, naši su se životi raspali. Moj muž i ja otuđili smo se jedno od drugoga. Djeca su bila izvan sebe, pa sam ja zbog njih pokušala spasiti brak, no moj suprug nije odgovorio na moje napore. Sada sam znala da je vrijeme da dobijem biblijski razvod. Njegov odlazak razorno je djelovao na moju djecu.

U to sam vrijeme očajnički pokušavala nastaviti s pionirskom službom i uspjela sam izdržati oko godinu dana. Međutim, moja kćerka, koja nije bila u stanju nositi se sa situacijom, počela se buniti protiv svega, uključujući i mene i istinu. Tokom tog vremena zbog njenog ponašanja prestala sam s pionirskom službom. To me dotuklo; izgubila sam tlo pod nogama. Osjećala sam se jako usamljenom, jer nije mi ostalo ništa osim Jehove.

Otprilike u to vrijeme Jehova se pobrinuo za dva draga brata koja su mi pomogla više nego su sami toga svjesni. Jedan je bio pokrajinski nadglednik, a drugi starješina iz jedne druge skupštine koji je znao naše okolnosti, s obzirom da je proučavao s mojim suprugom. Nikada ne mogu dovoljno zahvaliti Jehovi za ove darove u obliku ljudi. Oni će mi uvijek biti veoma dragi.

Nedugo nakon toga, moja se kćerka u veoma mladim godinama udala izvan istine. To je razbilo obitelj i do kraja nas bacilo u očaj. Ubrzo je i moj sin krenuo svojim putem. Neprestano sam se molila Jehovi da pomogne mojoj obitelji ostati u istini. Oni su mi bili tako dragocjeni, i jedino što sam očajnički željela bilo je to da ostanu uz Jehovu. Za to sam se neprestano molila tokom cijelog svog života u istini. Taj mi je period bio gori nego čitavih 20 godina braka — a i one su bile loše. Pa ipak, znala sam da će nam Jehova nekako pomoći u svemu tome i da, bez obzira na cijenu, moram vršiti njegovu volju.

Jednog događaja još se uvijek dobro sjećam. Još sam bila u pionirskoj službi i bili smo bez prebijene pare, a trebalo nam je oko 70 dolara da izguramo kroz tjedan te da si sljedećeg tjedna platimo put na posao. Radila sam dva dana u tjednu kao privremena službenica. Obično sam morala čekati oko tjedan dana da bih dobila zarađeni novac — oko 40 dolara. Nisam imala ni za hranu, a kamoli za prijevoz. Sljedeće večeri imala sam biblijski studij sa ženom koja mi je bila u mogućnosti pomoći kartom za podzemnu željeznicu.

Sljedećeg jutra bio je petak. Otišla sam po poštu, i našla dva pisma. U jednom je bio ček koji sam očekivala sljedećeg tjedna. Banka ga je proknjižila za manje od tri dana. Bila sam zadivljena. No, još uvijek sam trebala 29 ili 30 dolara da bih se provukla. U drugoj kuverti nalazio se ček na 29 dolara, upravo koliko sam trebala. Ono što je u svemu tome bilo uistinu zadivljujuće je to da mi je u veljači te godine država dala nadoknadu za troškove grijanja kuće. Sada je bio kolovoz i oni su se sjetili da mi duguju 29 dolara — u kolovozu, za grijanje? Zašto bi se uopće sjetili da mi nešto duguju i to za grijanje u kolovozu? Kako li je to samo ojačalo moju vjeru!

Materijalne stvari nisu rješenje

Počela sam raditi puno radno vrijeme te sam naučila raditi na kompjuterima na poslu koji sam dobila. Godine u kojima nisam bila pionir bile su jako teške. Iako sam imala odličan posao i nekakvu financijsku sigurnost te materijalne stvari, nisam bila sretna. Moja su djeca živjela samostalno i suočavala se s veoma teškim problemima. Kćerka se počela vraćati u istinu, no još je uvijek imala probleme. I sin je imao svojih problema. Nakon nekog vremena, osjetila sam da gubim taj veoma bliski odnos s Jehovom do kojeg mi je bilo toliko stalo. Osjećala sam da se udaljavam od Jehove iako to nitko drugi nije primjećivao. Bila sam na svim sastancima, proučavala sam, išla u službu, no to nije bilo dovoljno. Pokušala sam se više družiti s braćom, no ni to mi nije pomoglo.

Počela sam se samosažaljevati. Povukla sam se u sebe i počela razmišljati o sebi. Zar nisam zaslužila nešto bolje? Očigledno, to je bilo upravo ono što je Sotona želio. Prvi puta u životu osjetila sam se privučenom svojim kolegama na poslu. Pomislila sam: ‘Pa, svjedočit ću im.’ I svjedočila sam im. No, duboko u sebi osjetila sam da je moje srce počelo previđati stvari koje ne bi trebalo previđati. To nisu bili vanjski problemi. To je bilo u meni. Nisam mogla pobjeći od svoje biblijski školovane savjesti. Molila sam se Jehovi.

Još sam uvijek radila puno radno vrijeme. Bilo je neophodno da se odreknem materijalne sigurnosti koju sam stvorila. Svakog dana putovala sam tri sata od Long Islanda da Wall Streeta. Previše vremena! Također, susretanje s mnoštvom svjetovnih ljudi u vlakovima nije mi pomoglo. Počela sam razgovarati sa starješinama i vikendima putovati na pokrajinske sastanke kako bih si pomogla da se usredotočim na važnije stvari. Prvi put u svom životu nisam se morala brinuti za materijalne stvari, pa zašto sam se onda ponovo željela boriti? Godinu dana sam se molila, pomno razmišljajući da li da poduzmem neke korake, i odlučila sam.

Preselila sam se u dio grada zvan Brooklyn Heights, rezidencijalnu četvrt New York Citya u kojoj je smješten Betel. Posjetila sam skupštinu i bila sam sigurna da je duhovnost koja je tamo vladala bila upravo to što mi je trebalo. Toliko mnogo vjernih Svjedoka, koji su služili u punovremenoj službi tolike godine — osjećala sam se kao kod svoje kuće. U roku od šest mjeseci bila sam spremna odreći se karijere i započeti s pionirskom službom. Našla sam posao sa skraćenim radnim vremenom, te sam 1984. godine ponovo imenovana kao opći pionir.

Tokom godina, Jehova mi je pružio divne blagoslove, kao i mnoge, mnoge vrijedne pouke. Pokušavala sam ostati pozitivna i izvući pouku iz svake kušnje. Nije sramota imati probleme; grijeh nastaje kad se u rješavanju tih problema ne primjenjuju biblijska načela. Ovdje u Brooklynu nemam one probleme koje sam imala u svojim ranim godinama u istini. Nemam više problema s novcem. Nemam više problema s mužem koji je nevjernik. Moje srce se obnovilo. Blagoslovljena sam s mnogo duhovne djece.

No, uvijek se javljaju novi problemi i izazovi. Godine 1987, moj sin Marc doživio je živčani slom te proživio ozbiljnu depresiju, no Jehova nam je i u tome pomogao. Marc se sada napreže i dobro mu ide u skupštini. Moja kćerka Andrea vratila se u istinu, krstila se i sad podiže svoju djecu u istini. Budući da se brzo približavamo velikoj nevolji, očekujem da će problema i dalje biti te da će se možda i povećavati, no Jehova će uvijek biti tu da nam pomogne kroz sve prepreke i izazove koji će se možda pojaviti.

Uistinu, Jehova mi je pomogao da imam veoma sretan i produktivan život. Radujem se da ću ostatak života provesti blizu njega vršeći njegovu volju (Ispričala Marlene Pavlow).

[Bilješka]

[Slika na stranici 23]

Marlene Pavlow, punovremeni propovjednik dobre vijesti o Kraljevstvu