Odgojiti osmero djece po Jehovinim mjerilima bio je izazovan, ali i radostan zadatak

BEZ novca kojim bih prehranila obitelj, postajala sam sve očajnija. Provela sam mnoge besane noći pitajući se s nevjericom: ‘Kako je to mogao učiniti svojoj obitelji?’ S vremenom sam se pomirila s bolnom činjenicom da nas je moj muž napustio. I nakon 16 godina još se uvijek nije vratio. Zato sam djecu morala odgajati bez njegove pomoći. To nije bilo nimalo lako, ali spoznaja da su moja djeca zavoljela Jehovu i prihvatila istinu jako me raduje. Prije nego što ispričam kako smo se djeca i ja snalazili, rekla bih nešto o svom djetinjstvu.

Želja da upoznam Bibliju

Rodila sam se 1938. na Jamajci, otoku u Karipskom moru. Iako se otac nikada nije izjašnjavao kao pripadnik neke religije, smatrao se vjernikom. Navečer bi me često zamolio da mu čitam biblijsku knjigu Psalama. Ubrzo sam mnoge psalme znala napamet. Majka je išla u crkvu i povremeno me vodila na bogoslužja.

Na tim bogoslužjima slušali smo da Bog dobre ljude uzima u raj, a zle vječno muči u paklenoj vatri. Također smo učili da je Isus Bog i da on voli djecu. Zbog svega toga bila sam prilično zbunjena i bojala sam se Boga. Pitala sam se kako Bog koji nas voli može ljude mučiti vatrom.

Zbog paklene vatre imala sam i noćne more. Kasnije sam se upisala na biblijski dopisni tečaj adventista sedmog dana. Oni su naučavali da zli ljudi neće vječno proživljavati muke, već da će biti uništeni vatrom. To mi je imalo više smisla, pa sam počela ići na njihova bogoslužja. Međutim, i njihova su me učenja zbunjivala, a ono što sam naučila nije ispravilo moje pogrešno gledište o moralu.

Ljudi su u to vrijeme općenito smatrali da je neispravno činiti blud. Pa ipak, ja i mnogi drugi smatrali smo da su bludnici samo oni koji spolne odnose imaju s više osoba. Tako smo živjeli u uvjerenju da dvije nevjenčane osobe ne čine grijeh ako imaju spolne odnose samo jedna s drugom (1. Korinćanima 6:9, 10; Hebrejima 13:4). Takav je stav doprinio tome da sam postala neudata majka šestero djece.

Moj duhovni napredak

Godine 1965. u obližnje mjesto Bath doselile su se Vaslyn Goodison i Ethel Chambers. One su bile Jehovine svjedokinje i služile su kao pionirke, odnosno puno su vremena posvećivale propovijedanju. Jednog su dana razgovarale s mojim ocem. On je prihvatio njihovu ponudu da proučava Bibliju. Razgovarale su i sa mnom kada bih bila kod kuće u vrijeme njihovog posjeta. Iako sam prema Jehovinim svjedocima bila vrlo sumnjičava, odlučila sam proučavati Bibliju s njima kako bih im dokazala da su u krivu.

Tijekom proučavanja postavljala sam im mnogo pitanja, a oni su na sva odgovorili koristeći se Biblijom. Uz njihovu pomoć saznala sam da mrtvi ničega nisu svjesni i da se ne muče u paklu (Propovjednik 9:5, 10). Također sam saznala za nadu u vječni život na rajskoj Zemlji (Psalam 37:11, 29; Otkrivenje 21:3, 4). Iako je otac prestao proučavati Bibliju, ja sam počela ići na sastanke Jehovinih svjedoka u svom mjestu. Mirna atmosfera i organiziran način vođenja tih sastanaka omogućili su mi da naučim više o Jehovi. Išla sam i na pokrajinske sastanke i oblasne kongrese, što su nazivi većih skupova koje Jehovini svjedoci organiziraju. Zbog sve boljeg poznavanja Biblije, u meni se razvila jaka želja da ispravno služim Jehovi. Međutim, postojao je jedan problem.

U to sam vrijeme živjela nevjenčano s ocem troje od moje šestero djece. Iz Biblije sam saznala da Bog osuđuje izvanbračne spolne odnose i zato sam imala grižnju savjesti (Priče Salamunove 5:15-20; Galaćanima 5:19). Budući da sam sve više voljela istinu, u meni je rasla želja da živim po Božjem zakonu. Na koncu sam odlučila. Rekla sam svom nevjenčanom mužu da odluči — ili ćemo se vjenčati ili prekinuti našu vezu. Iako nije prihvatio moja vjerovanja, vjenčali smo se 15. kolovoza 1970, pet godina od mog prvog razgovora s Jehovinim svjedocima. U prosincu 1970. krstila sam se u znak predanja Jehovi.

Nikada neću zaboraviti dan kad sam prvi put bila u službi propovijedanja. Imala sam tremu i nisam znala kako započeti razgovor o Bibliji. Zapravo, odahnula sam kada nas je prvi stanar odmah odbio. No brzo sam se opustila. Na kraju dana bila sam jako sretna jer sam s nekoliko osoba uspjela kratko razgovarati o Bibliji i dati im biblijsku literaturu.

Pomažem obitelji da bude duhovno jaka

Do 1977. dobili smo još dvoje djece, tako da ih je ukupno bilo osmero. Ja sam bila odlučna dati sve od sebe kako bih svojoj obitelji pomogla da služi Jehovi (Jozua 24:15). Zato sam se jako trudila da redovito kao obitelj proučavamo Bibliju. Ponekad sam zbog iscrpljenosti znala zadrijemati dok je neko dijete naglas čitalo odlomak, pa bi me djeca morala buditi. Ali umor nas nikada nije spriječio da kao obitelj proučavamo Bibliju.

Također sam se vrlo često molila s djecom. Čim su dovoljno porasli, učila sam ih da se sami mole Jehovi. Vodila sam računa o tome da se svako od njih pomoli prije spavanja. Molila sam se posebno sa svakim djetetom koje se još nije znalo moliti samo.

Muž se u početku protivio što sam djecu vodila na kršćanske sastanke. Međutim, njegovo je protivljenje oslabilo kad je shvatio da bi on trebao paziti na djecu dok sam ja na sastancima. On je uvečer volio izlaziti i ići k svojim prijateljima, ali pomisao da ga pritom prati osmero djece nije mu bila privlačna! Kasnije mi je čak počeo pomagati da spremim djecu za sastanak.

Djeca su se ubrzo navikla ići na sve skupštinske sastanke i u službu propovijedanja. Za vrijeme ljetnih praznika često su izvan našeg mjesta propovijedali s pionirima iz skupštine. To je mojoj djeci pomoglo da jako zavole skupštinu i službu propovijedanja (Matej 24:14).

Vrijeme kušnji

Kako bi poboljšao našu financijsku situaciju, muž je počeo ići u druge zemlje kako bi nešto zaradio. Iako je dugo vremena znao biti odsutan, redovito se vraćao kući. Međutim, 1989. otišao je i više se nije vratio. Kao što sam ranije spomenula, to me strašno potreslo. Noćima sam plakala i usrdno molila Jehovu za utjehu i snagu. Osjetila sam da je on uslišio moje molitve. Biblijski reci poput Izaije 54:4 i 1. Korinćanima 7:15 pomogli su mi da steknem duševni mir te su mi dali snage da idem dalje. Osim toga, u kršćanskoj sam skupštini od članova obitelji i braće dobivala emocionalnu i materijalnu potporu. Jako sam zahvalna Jehovi i njegovim slugama za pomoć koju su mi pružili.

Naša je obitelj imala i druge kušnje. Jedna kćer je zbog nebiblijskog ponašanja bila isključena iz skupštine. Jako volim svu svoju djecu, ali vjernost Jehovi preča mi je od svega. Zato smo se ostala djeca i ja savjesno držali biblijske upute o odnosu prema isključenima (1. Korinćanima 5:11, 13). Ljudi koji nisu razumjeli naš stav jako su nas kritizirali. Međutim, nakon što je moja kći ponovno primljena u skupštinu, njen muž rekao mi je da ga se jako dojmila naša odlučnost da se držimo biblijskih načela. Sada i on služi Jehovi zajedno sa svojom obitelji.

Borba s financijskim problemima

U vrijeme kad nas je moj muž ostavio nisam imala stalna primanja, a na njegovu zaradu više nismo mogli računati. Ta nas je situacija naučila da budemo zadovoljni jednostavnim životom i da duhovno blago cijenimo više od materijalnih stvari. Djeca su učila međusobno se voljeti i pomagati jedni drugima, a to ih je zbližavalo. Kad bi se starija djeca zaposlila, spremno su financijski potpomagala mlađe članove obitelji. Tako je moja najstarija kći Marseree pomogla svojoj najmlađoj sestri Nicole da završi srednju školu. Osim toga, vodila sam malu trgovinu. Skromna zarada od tog posla omogućavala mi je da se brinem za neke naše materijalne potrebe.

Jehova nas nikada nije napustio. Sjećam se situacije kada sam jednoj duhovnoj sestri rekla da ne mogu ići na oblasni kongres zato što nemamo novaca. Ona mi je nato rekla: “Sestro Val, kada čuješ da će biti kongres, jednostavno se počni pakirati! Jehova će se pobrinuti.” Poslušala sam njen savjet. Jehova se doista pobrinuo, a nastavio se brinuti i nakon toga. Nikada nismo propustili pokrajinski sastanak ili kongres zato što nismo imali novca.

Godine 1988. uragan Gilbert opustošio je Jamajku te smo morali napustiti naš dom i skloniti se na sigurno. Kad se oluja malo smirila, sin i ja otišli smo iz skloništa vidjeti ostatke svog nekadašnjeg doma. Dok smo kopali po ruševinama, za oko mi je zapelo nešto što sam htjela sačuvati. Tada je najednom ponovno počeo puhati jak vjetar. No ja sam još uvijek čvrsto držala predmet koji sam htjela spasiti. “Mama, ostavi televizor! Zar si ti Lotova žena?” (Luka 17:31, 32). Te riječi moga sina odmah su me otrijeznile. Bacila sam mokri televizor i potom smo se brzo vratili na sigurno.

Sva se naježim kad se sjetim da sam zbog televizora riskirala život. S druge strane, tako mi je drago kada razmišljam o zrelim riječima koje je moj sin tada izgovorio. Zahvaljujući biblijskoj poduci koju je dobivao u kršćanskoj skupštini, zaštitio me od teških fizičkih ozljeda, a vjerojatno i od duhovne štete.

Uragan nam je uništio dom i sve što smo imali, pa smo zbog toga bili jako utučeni. No onda su došla naša kršćanska braća. Potaknula su nas da se unatoč svemu što smo izgubili uzdamo u Jehovu i da ostanemo aktivni u službi propovijedanja te su nam pomogla da ponovno sagradimo kuću. Ta ljubav i samopožrtvovan rad volontera Jehovinih svjedoka s Jamajke i iz drugih zemalja duboko su nas dirnuli.

Jehova na prvom mjestu

Kad je završila školu, Melanie, moje drugo dijete, započela je pionirsku službu. Zatim je prihvatila poziv da služi kao pionir u drugoj skupštini, zbog čega je napustila posao. Iako joj je taj posao omogućavao da dobrim dijelom uzdržava našu obitelj, mi smo bili sigurni da će se Jehova brinuti za nas ako svakome od nas Kraljevstvo bude na prvom mjestu (Matej 6:33). Kasnije je i moj sin Ewan dobio poziv da služi kao pionir. I on je financijski potpomagao obitelj, ali mi smo ga potaknuli da prihvati poziv i zaželjeli mu Jehovin blagoslov. Nikada nisam odgovarala djecu od toga da što više služe Jehovi, a mi koji smo ostali kod kuće nikada nismo bili u oskudici. Zapravo, bili smo radosniji, a ponekad smo čak mogli pomoći drugima koji su teško živjeli.

Jako sam radosna što moja djeca danas “hode u istini” (3. Ivanova 4). Moja kći Melanie sada služi sa svojim mužem koji je pokrajinski nadglednik. Andrea i njen muž služe kao specijalni pioniri, i ona ga prati dok posjećuje skupštine kao zamjenik pokrajinskog nadglednika. Ewan i njegova žena također služe kao specijalni pioniri, a on je i skupštinski starješina. Druga kći, Ava-Gay, radi s mužem u podružnici Jehovinih svjedoka na Jamajci. Jennifer, Genieve i Nicole zajedno s muževima i djecom marljivo služe u svojim skupštinama. Marseree živi sa mnom, a nas dvije idemo u skupštinu Port Morant. Zaista sam blagoslovljena što sve moje osmero djece služi Jehovi.

Godine su mi donijele zdravstvene probleme. Bolujem od reumatoidnog artritisa, ali drago mi je što još uvijek mogu služiti kao pionir. Doduše, prije nekog vremena primijetila sam da sve teže hodam našim brdovitim krajem. To mi je otežalo službu propovijedanja. No, pokušala sam ići biciklom i otkrila da mi je to lakše od hodanja. Zato sam kupila polovni bicikl. Djeca su se u početku brinula kako će njihova majka koja boluje od artritisa voziti bicikl. Ipak, bilo im je jako drago kad su vidjela da opet mogu propovijedati onoliko koliko želim.

Jako se radujem kada ljudi s kojima proučavam prihvate biblijsku istinu. Uvijek molim Jehovu da pomogne svima u mojoj obitelji da mu ostanu vjerni u ovom vremenu kraja, a i cijelu vječnost. Doista sam zahvalna Jehovi što sluša molitve i što mi je pomogao da svoje osmero djece odgojim po njegovim mjerilima (Psalam 65:2).