Može li znanost udovoljiti izazovima 21. stoljeća?
“Sada postoje nadmoćni znanstveni dokazi koji pokazuju da Majka Zemlja neće još jako dugo moći izlaziti na kraj sa svojim nemarnim, nepokornim leglom” (The European, 19-25. ožujka 1992).
EKOLOZI su sve uvjereniji kako je opasnost za Zemlju daleko od toga da je samo bura u čaši vode, već je ozbiljna i zaslužuje pažnju. U stvari, kažu da je neophodna hitna akcija ako se želi spriječiti katastrofa. “Nemamo generacije”, rekao je predsjednik Worldwatch Instituta krajem 1980-ih. “Imamo samo godine, u kojima treba pokušati preokrenuti stvari.”
Urednici knjige s naslovom 5000 Days to Save the Planet (5 000 dana za spas planete) bili su određeniji 1990. kad su izdali svoju knjigu. Od tog vremena njihovo odbrojavanje se nastavilo. Vrijeme koje je preostalo da se spasi planeta, prema njihovom roku, sada se kreće oko točke od 4 000 dana. A kad svane 21. stoljeće, ukoliko se u međuvremenu ne dogodi nešto neuobičajeno, broj će se smanjiti na oko 1 500 dana.
Koji je neobični splet okolnosti doveo do ove očite krize? Koje izazove postavlja dolazeće stoljeće?
Nema nestašice problema
Miroljubivi ljudi raduju se što je hladni rat završio. Ali izazov postizanja i održavanja svjetskog mira nije manje stvarniji. Francuski predsjednik Mitterand, govoreći u siječnju 1990. o problemima evropskog ujedinjenja, rekao je: “Napuštamo nepravedan ali stabilan svijet i idemo u svijet za koji se nadamo da će biti pravedniji, ali koji će sigurno biti nestabilniji.” A The European je napisao: “Cijena slobode [u državama bivšeg sovjetskog bloka] rastuća je nestabilnost, koja je povećala rizik nuklearnog rata, iako je taj rizik još uvijek neznatan.”
Zapravo, neki od izazova s kojima se svijet sada suočava bili su praktički nepoznati kad je hladni rat započeo. Kako primjećuje knjiga 5000 Days to Save the Planet: “Prije jedva 50 godina, čovjekova okolina u svijetu još uvijek je bila uglavnom u ravnoteži (...). Svijet je bio prostrano, divno i snažno mjesto; kako smo ga mogli tako uništiti? Danas nam se kaže da je naša planeta u krizi, da uništavamo i zagađujemo svoj put koji vodi u globalnu katastrofu.”
Takozvane prirodne katastrofe — poplave, oluje, potresi, erupcije vulkana — zbivaju se posvuda. Do koje je mjere za to odgovorno čovjekovo diranje u okolinu može biti otvoreno za diskusiju. Postoje dokazi da je Zemljin zaštitni sloj ozona na nekim mjestima postao opasno tanak. Klimatske promjene koje mogu prouzročiti tragedije, upozoravaju sada neki znanstvenici, mogu udariti iznenada, umjesto da se razvijaju postepeno.
Rak, srčane bolesti, problemi s krvotokom i brojna druga oboljenja dugo postavljaju izazov umijećima medicinske profesije. Usprkos godinama medicinskog napretka, te bolesti još uvijek ubijaju. Procjenjuje se da samo u Evropi svake godine od raka umre 1 200 000 osoba, gotovo 65 posto više nego u prošloj dekadi. Zbog straha od nove pošasti — AIDS-a, koji je ubio daleko manje ljudi — taj veliki danak koji je rak uzeo prolazi uglavnom nezapaženo.
Još jedan izazov: Za manje od 200 godina, svjetsko stanovništvo naraslo je sa jedne milijarde ljudi na približno pet i pol milijardi. Unatoč nedavnom padu godišnje stope rasta, neki procjenjuju da će do godine 2025. svjetsko stanovništvo vjerojatno prijeći osam milijardi, a do 2050. približit će se brojci od deset milijardi. Gdje će svi ti ljudi živjeti? Što će jesti? Izvještaj UN objavljen 1991. procjenjuje da milijarda ljudi već sada živi u potpunom siromaštvu, a njihov život je “tako okarakteriziran neishranjenošću, nepismenošću i bolešću da je to ispod svake razumne definicije ljudskog dostojanstva”.
Paul R. Ehrlich, profesor populacijskih studija na Sveučilištu Stanford u Sjedinjenim Državama, primjećuje enormnost tog problema riječima: “Dok prenapučenost u siromašnim zemljama ima tendenciju da ih drži siromašnima, prenapučenost u bogatim zemljama ima tendenciju da potkopa sposobnost podržavanja života cijele planete.”
Mogućnost da bi ranije spomenuti faktori — ili drugi kao što su zloupotreba droga, neprikladno stanovanje, kriminal i rasni sukobi — mogli u bliskoj budućnosti pokrenuti globalnu katastrofu, daje povod za stvarnu zabrinutost. Izazov je jasan. Kako mu udovoljiti nije.
Pronalaženje načina za izlaženje na kraj
No ipak, s obzirom na ozbiljnost problemâ, vlade, s različitim mjerama hitnosti, traže rješenja. Naprimjer, na fronti zaštite okoline prošlog lipnja u Rio de Janeiru održan je najveći ekološki skup do sada. Summit za Zemlju, pod pokroviteljstvom UN, bio je drugi takve vrste, nakon onoga održanog 1972. u Stockholmu u Švedskoj. U to vrijeme, istaknuti njemački političar je rekao: “Ova konferencija mogla bi biti prekretnica u sudbini planete.”
Očito je da sastanak iz 1972. nije opravdao očekivanja. Maurice F. Strong, glavni organizator i konferencije iz 1972. i ove iz 1992, priznao je: “U 20 godina nakon Stockholma naučili smo da je ekološka regulacija, jedino pravo uporište agencija za zaštitu okoline, važna ali ne i adekvatna. Mora biti popraćena važnim promjenama u temeljnim motivima našeg ekonomskog ponašanja.”
Hoće li se, međutim, konferencija iz 1992. pokazati išta uspješnijom u postizanju tih ‘važnih promjena’ od one održane 1972? A ako ne, hoće li naša planeta za sljedećih 20 godina, 2012, još uvijek biti u mogućnosti ugostiti mogući treći Summit o Zemlji?
Suočena sa svojim najvećim izazovom
Ljudi u globalu postaju sve više i više skeptični s obzirom na sposobnost religije i politike da riješe svjetske probleme. Ali ako religija ne može, ako politika ne može, što može udovoljiti ozbiljnim izazovima 21. stoljeća?
Brošura koju je objavilo njemačko Savezno ministarstvo za znanost i tehnologiju razjašnjava to pitanje. “Rješavanje tih problema zahtijeva političke strategije koje mogu pomoći ne samo da se izbjegnu bilo kakve daljnje promjene koje čovjek prouzročuje nego i da se spriječe negativne posljedice globalnih promjena. S obzirom na složenost problema s kojima smo suočeni, smisaone političke odluke bit će moguće samo ako se budu temeljile na čvrstim znanstvenim pronalascima i pouzdanim prognostičkim modelima. To je, čini se, jedini način da se izbjegnu skupi ili čak nepoželjni i katastrofalni razvoji događaja. Omogućavanje pristupa tim informacijama postavlja znanstvenoj zajednici trenutno najveći izazov.”
Znanost se već ranije suočila s impresivnim izazovima i izašla je na kraj s njima, barem do određene mjere. Ipak, nije pogrešno pitati može li znanost udovoljiti jedinstvenim izazovima koje postavlja dolazeće 21. stoljeće. Ima li temelja za optimizam?
Probudite se! sa zadovoljstvom objavljuje raspravu o tim ozbiljnim stvarima, koja će biti iznesena u seriji članaka koja započinje u ovom broju. Slijedi 1. dio.
[Slike na stranici 4]
Što znanost može učiniti u vezi sa zagađenjem, bolesti i prenapučenosti?
[Zahvale]
Fotografija WHO-a od P. Almasya
Fotografija WHO-a od P. Almasya