Žrtve ili mučenici — u čemu je razlika?

TOKOM povijesti, nehumanost čovječanstva prema muškarcima, ženama i djeci nanijela je beskrajne patnje i prouzročila milijune žrtava. Bez obzira da li se radilo o političkim, nacionalnim, rasnim ili vjerskim razlozima, nedužna krv se prolijevala i još uvijek se prolijeva. Mržnja pobjeđuje ljubav i razumijevanje. Zadrtost guši toleranciju. A ubijanje se nastavlja.

U prošlim stoljećima vojske su se sukobljavale u ratovima, a civili su bili relativno slabo uključeni. U našem 20. stoljeću, sa pojavom bombardiranja iz zraka, dalekometne artiljerije i projektila, broj poginulih među civilima toliko je visok da jedna studija navodi: “Civili su sada daleko najveće žrtve u ratovima. U ovom je stoljeću u ratovima poginulo mnogo više nenaoružanih civila nego profesionalnih vojnika.” Nedužni ljudi bili su topovska hrana za ratne mašinerije koje su pokrenuli politički vođe. Samo u našem stoljeću broj žrtava rata vrtoglavo je porastao, na preko sto milijuna mrtvih i stotine milijuna onih koji su doživjeli traume zbog ranjavanja i gubitka voljenih.

Osim žrtava u suvremenim sukobima, tu su i mučenici.a U čemu je razlika? Milijuni ljudi umrli su kao žrtve u nacističkoj Njemačkoj samo zato što su bili Židovi, Slaveni, Romi, homoseksualci i drugi. Oni nisu imali kamo uteći, nisu imali alternative. Pod tim zlim sistemom, njihova smrt bila je neizbježna. S druge strane, neki nisu morali umrijeti. Imali su izlaza ali to ipak, zbog svojih principa, nisu izabrali.

Jedan znameniti primjer bio je onaj katoličkog svećenika Maximiliana Kolbea, koji je tokom II svjetskog rata pomagao židovskim izbjeglicama. Godine 1941. “odveden je u [nacistički koncentracioni logor] Auschwitz, gdje je dobrovoljno ponudio svoj život u zamjenu za osuđenog zatvorenika Franciszeka Gajowniczeka. Prvo je bio mučen glađu, a zatim mu je dana injekcija fenola te je kremiran” (Encyclopædia Britannica). Postao je mučenik koji se sam žrtvovao — iznimka u odnosu na općenito pravilo što se katoličkih i protestantskih religija tiče.

Tijekom nacističkog razdoblja u Njemačkoj (1933-45), Jehovini svjedoci trpjeli su pod užasnim progonstvima zbog toga što su se usudili ostati neutralni i što su odbili služiti u Hitlerovim ratnim pothvatima. Tisuće Svjedoka poslane su u grozne koncentracione logore, gdje su mnogi pogubljeni a drugi su umrli uslijed lošeg postupanja s njima. Ipak, oni nisu morali trpjeti i umrijeti. Imali su izbor. Nuđen im je izlaz. Da su samo potpisali papir kojim se odriču svoje vjere, mogli su slobodno otići. Ogromna većina izabrala je da ne potpiše i tako su postali ne samo žrtve nacističkog terora nego i mučenici. Dakle, iako su svi mučenici žrtve, samo je nekoliko žrtava moglo i izabralo je da postanu mučenici. Bili su pobjednici oči u oči sa smrću.

Nepristrano svjedočanstvo mnogih osoba koje nisu Svjedoci potvrđuje tu činjenicu. “Švicarski pastor Bruppacher primijetio je 1939: ‘Dok su ljudi koji sebe nazivaju kršćanima pali na tim odlučnim ispitima, ti nepoznati svjedoci Jehove, kao kršćanski mučenici, i dalje se nepokolebljivo opiru prisili protiv savjesti i poganskoj idolatriji (...). Oni stradaju i krvare jer, kao Jehovini svjedoci i kandidati za Kristovo Kraljevstvo, odbijaju obožavati Hitlera i Svastiku.’ ”

Međutim, nisu samo u nacističkoj Njemačkoj Jehovini svjedoci sačuvali svoj integritet oči u oči sa smrću. Morali su pokazati svoju hrabrost oči u oči s komunizmom, fašizmom i drugim oblicima političke tiranije, kao i s religioznim protivljenjem. Čak i u takozvanim demokratskim zemljama Zapada, Svjedoci su se suočili s nasiljem. Naš sljedeći članak detaljno će objasniti neke od slučajeva u koje su bili uključeni Svjedoci koji su postigli pobjedu oči u oči sa smrću.

[Bilješke]

[Slika na stranici 3]

Nakon II svjetskog rata, sudovi u Istočnoj Njemačkoj nepravedno su osudili Jehovine svjedoke kao američke špijune

[Zahvala]

Neue Berliner Illustrierte