Pobjednici oči u oči sa smrću

“Za naciste je ipak bilo iznenađujuće što se ni [Svjedoke] nije moglo eliminirati. Što ih se jače pritiskalo, postajali su čvršći, postali su čvrsti poput dijamanta u svom otporu. Hitler ih je katapultirao u eshatološku bitku, ali oni su sačuvali svoj integritet. (...) Njihovo je iskustvo vrijedan materijal za sve one koji proučavaju preživljavanje pod ekstremnim stresom. Zato što su oni preživjeli” (Pripisano dr. Christini King, povjesničarki, u časopisu Together).

JEHOVINI SVJEDOCI trebaju biti prikazani u povijesti 20. stoljeća kao religiozna grupa koju se najuniverzalnije ocrnjivalo i progonilo na Zemlji. Pogrešno ih se razumijevalo i često su bili maltretirani samo zbog svog stava kršćanske neutralnosti i odbijanja da se uče ratovanju ili sudjeluju u njemu. Njihova odvojenost od svih političkih veza donijela im je gnjev totalitarnih vladara u mnogim zemljama. Međutim, jedan od njihovih doprinosa suvremenoj povijesti njihov je glas stroge neutralnosti i nepokolebljivog integriteta.a

Britanski povjesničar Arnold Toynbee napisao je 1966: “U naše su vrijeme u Njemačkoj postojali kršćanski mučenici koji su radije dali svoje živote nego da odaju čast neobuzdanom nacionalizmu koji je tamo bio predstavljen ljudskim bogom Adolfom Hitlerom.” Činjenice pokazuju da su Jehovini svjedoci bili istaknuti među tim mučenicima. Neka iskustva trebala bi poslužiti da prikažu kako su se suočili sa progonstvom pa čak i smrću zbog svojeg integriteta — i to ne samo tijekom razdoblja nacizma. U mnogim dijelovima svijeta izvještaj o njihovoj pobjedi oči u oči sa smrću dosljedan je i besprimjeran.

Priča Ananiia Grogula iz Ukrajine

“Moji roditelji postali su Jehovini svjedoci tokom drugog svjetskog rata, 1942, kad sam imao 13 godina. Ubrzo nakon toga, otac je uhapšen, odveden u zatvor i kasnije prebačen u sovjetske logore na Uralu. Godine 1944, kad sam imao 15 godina, vojne vlasti pozvale su me na pripremnu službu u oružane snage. Budući da sam već imao čvrstu vjeru u Jehovu, odbio sam učiti se ratu. Zbog toga sam, u toj nježnoj dobi, osuđen na pet godina zatvora.

Onda je došla vrlo teška godina, 1950. Opet sam bio uhapšen i osuđen na 25 godina zatvora zbog svojih aktivnosti kao Svjedoka. Imao sam 21 godinu. Preživio sam sedam godina i četiri mjeseca u radnim logorima. Vidio sam mnoge ljude kako umiru, podbuli od gladi i iscrpljeni od napornog rada.

Nakon Staljinove smrti 1953, okolnosti su se počele mijenjati i 1957. vlasti su me pustile iz zatvora. Ponovo sam zakoračio u ‘slobodu’. Ali ovaj put su me protjerali u Sibir na deset godina.”

Nečovječno mučenje moje sestre

“U Sibiru sam se našao sa svojom tjelesnom sestrom, koja je već postala invalid. Bila je uhapšena 1950. točno dva tjedna poslije mene. U njenom slučaju ispitivanje se provodilo na potpuno nezakonit način. Zaključali su je u samicu i onda joj u ćeliju pustili štakore. Oni su joj grickali noge i puzali joj po tijelu. Na kraju su je njeni mučitelji prisilili da stoji u hladnoj vodi do grudi dok su gledali njenu agoniju. Zbog svoje propovjedničke djelatnosti osuđena je na kaznu od 25 godina zatvora. Obje noge su joj se paralizirale, ali je mogla koristiti ruke i šake. Pet godina su je držali u ambulanti radnog logora i konačno su je otpisali kao da je mrtva. Zatim su je prebacili našim roditeljima, koji su 1951. doživotno bili protjerani u Sibir.”

Povratak u Ukrajinu i daljnja progonstva

“U Sibiru sam upoznao Nadiu, koja je postala moja žena i rodila našu djecu. Čak smo i u Sibiru nastavili s našim djelom propovijedanja. Bila mi je povjerena proizvodnja i umnožavanje biblijske literature. Svake smo noći moj brat Jakob i ja bili zaposleni u iskopanom prostoru u podrumu, umnožavajući Kulu stražaru. Imali smo dva stroja za pisanje i stroj za umnožavanje kućne izrade. Policija je redovito pretraživala našu kuću. Svaki put su otišli praznih ruku.

Mom izgnanstvu došao je kraj. Sa cijelom svojom obitelji preselio sam se u Ukrajinu, no progonstva su nas slijedila. Dobio sam zadatak da služim kao putujući nadglednik. Morao sam se zaposliti kako bih mogao izdržavati svoju obitelj. Nekoliko puta svakog mjeseca članovi Državne sigurnosti dolazili su na moje radno mjesto i pokušavali me nagovoriti da kompromitiram svoju vjeru. Jednom sam osjetio Jehovinu pomoć na poseban način. Uhapsili su me i odveli u urede Državne sigurnosti u Kijev, gdje su me držali šest dana. Cijelo to vrijeme pokušavali su me zbuniti ateističkom propagandom. Na svoj bezbožan način komentirali su Kulu stražaru i druge publikacije Watch Tower Societya (Društva Kula stražara). Pritisak je postao gotovo nepodnošljiv. U kupaonici bih pao na koljena i briznuo u plač, prizivajući Jehovu. Ne, ne za oslobođenje, nego za snagu da izdržim i da ne izdam svoju braću.

Zatim me došao vidjeti šef policije i, nakon što je sjeo preko puta mene, pitao me jesam li stvarno uvjeren u ono što branim. Dao sam mu kratko svjedočanstvo i izrazio spremnost da umrem za istinu. Njegov je odgovor glasio: ‘Vi ste sretan čovjek. Kad bih barem ja bio uvjeren da je ovo istina, bio bih spreman ne samo ostati u zatvoru 3 ili 5 godina nego stajati na jednoj nozi u zatvoru 60 godina.’ Kratko vrijeme tiho je sjedio i razmišljao, a onda je rekao: ‘Tu se radi o vječnom životu. Možete li zamisliti što vječni život zapravo znači?’ Nakon kratke stanke, rekao je: ‘Idite kući!’ Te riječi dale su mi neočekivanu snagu. Više nisam bio gladan. Želio sam samo otići. Bio sam siguran da je Jehova taj koji me ojačao.

Posljednjih godina stvari su se promijenile u bivšem Sovjetskom Savezu. Sada imamo obilje biblijske literature. Možemo prisustvovati pokrajinskim sastancima i oblasnim kongresima, i sudjelujemo u svim oblicima propovjedničkih djelatnosti, uključujući službu od kuće do kuće. Zaista, Jehova nam je dao pobjedu oči u oči s mnogim iskušenjima!”

Integritet ispitan u Africi

Kasnih 1960-ih, Nigerija se uplela u razoran građanski rat. Suočeni sa sve većim gubicima, vojnici regije koja se pokušala odvojiti, i koja je u to vrijeme dobila naziv Biafra, na silu su regrutirali mlade ljude u svoju vojsku. Budući da su Jehovini svjedoci politički neutralni i odbijaju se uključiti u ratovanje, mnogi Svjedoci u Biafri bili su proganjani, brutalno mučeni i ubijeni. Jedan Jehovin svjedok je rekao: “Bili smo kao štakori. Morali smo se sakriti kad god smo čuli da dolaze vojnici.” Često nije bilo vremena za sakrivanje.

Jednog petka ujutro, godine 1968, 32-godišnji punovremeni propovjednik po imenu Philip bio je u selu Umuimo propovijedajući jednom starijem čovjeku, kad su vojnici Biafre nahrupili u naselje da bi regrutirali stanovnike.

“Što to radiš?”, pitao je zapovjednik jedinice. Philip je rekao da govori o Jehovinom dolazećem Kraljevstvu.

“Nije vrijeme za propovijedanje!”, povikao je drugi vojnik. “Rat je i ne želimo vidjeti da se sposobni ljudi šetaju uokolo bez posla.” Zatim su vojnici skinuli Philipa do gola, vezali mu ruke i odveli ga. Israel, 43-godišnji kršćanski starješina, također nije imao vremena da se sakrije. Uhvaćen je dok je pripremao jelo za svoju djecu. Do 14.00 vojnici su pokupili preko sto muškaraca. Svoje zarobljenike prisilili su da trče 25 kilometara do vojnog logora u Umuachi Mgbedeali. Tko je trčao presporo bio je bičevan.

Israelu je bilo rečeno da će nositi teški mitraljez; Philip će biti obučen da upotrebljava laki mitraljez. Kad su objasnili da se ne mogu pridružiti vojsci jer Jehova to zabranjuje, komandant je zapovjedio da ih se zatvori. U 16.00 sati svim je tim prisilno regrutiranima, uključujući i one koji su bili zatvoreni, naređeno da stanu u red. Vojnici su zatim zatražili od svakog čovjeka da potpiše papir koji pokazuje da se slaže s tim da pristupi vojsci. Kad je na Philipa došao red da potpiše, on je ukazao na riječi iz 2. Timotejeve 2:3, 4 i rekao komandantu: “Ja sam već ‘dobar Kristov vojnik’. Ne mogu se boriti za Krista i za neku drugu osobu. Ako to napravim, Krist će me smatrati izdajnikom.” Komandant ga je udario po glavi i rekao: “Tvoja služba Kristovog vojnika je završena! Sada si vojnik Biafre.”

Philip je odgovorio: “Isus me još nije obavijestio da je moja služba kao njegovog vojnika završila, i moja služba traje dok ne primim takvu obavijest.” Nato su vojnici podigli Philipa i Israela u zrak i tresnuli ih o zemlju. Odvukli su tu dvojicu u ošamućenom stanju, dok im je iz očiju, nosa i usta išla krv.

Pred streljačkim vodom

Kasnije tog dana, Israel i Philip našli su se pred streljačkim vodom. No, vojnici ih nisu streljali. Umjesto toga, udarali su ih šakama i kundacima. Zatim je komandant logora odlučio da ih ubiju udaranjem štapovima. Odredio je 24 vojnika da to naprave. Šestorica su trebala udarati Philipa, a druga šestorica Israela. Ostalih 12 vojnika trebali su dodavati nove štapove i biti spremni da zamijene vojnike koji se umore.

Philipu i Israelu bile su zavezane i ruke i noge. Israel priča: “Ne znam koliko smo udaraca dobili te noći. Kad bi se jedan vojnik umorio, drugi bi nastavio. Udarali su nas čak i nakon što smo se onesvijestili.” Philip kaže: “Za vrijeme torture na um mi je došao Matej 24:13, koji govori o ustrajnosti do kraja, i to me ojačalo. Osjećao sam bol od udaraca samo nekoliko sekundi. Izgledalo je kao da je Jehova poslao jednog od anđela da nam pomogne, kao što je bilo u Danijelovo vrijeme. Inače ne bismo preživjeli tu užasnu noć.”

Vojnici su završili kad je izgledalo da su Israel i Philip mrtvi. Padala je kiša. Dvojica kršćana tek su sljedećeg jutra došla svijesti. Kad su vojnici vidjeli da su još uvijek živi, odvukli su ih natrag do stražarske prostorije.

“Već smrdite kao leševi”

Po cijelom tijelu ostale su im otvorene rane od udaraca. Israel se prisjeća: “Nisu nam dali da operemo rane. Nakon nekoliko dana muhe su se neumorno gostile na nama. Zbog torture nismo mogli jesti. Usta su nam bila toliko natečena da je tek nakon tjedan dana nešto drugo osim vode moglo proći kroz njih.”

Svakog jutra vojnici su ih udarali bičem — 24 udarca svakome. Vojnici su to sadistički nazivali “doručkom” ili “vrućim jutarnjim čajem”. Svaki dan oko podneva, vojnici su ih odveli na polje kako bi ih izložili tropskom suncu do 13.00. Nakon nekoliko dana takvog tretmana, komandant ih je pozvao i pitao da li su se odrekli svog stava. Rekli su ne.

“Umrijet ćete u svojoj ćeliji”, rekao je komandant. “U stvari, već smrdite kao leševi.”

Philip je odgovorio: “Čak i ako umremo, mi znamo da će nas Krist, za koga se borimo, uskrsnuti.”

Kako su preživjeli to grozno vrijeme? Israel kaže: “Philip i ja hrabrili smo jedan drugoga za vrijeme cijele kušnje. Na početku sam mu rekao: ‘Nemoj se bojati. Što god bilo, Jehova će nam pomoći. Što se mene tiče, ništa me neće prisiliti da odem u vojsku. Čak i ako moram umrijeti, mitraljez neću primiti u ove moje ruke.’ ” Philip je rekao da je donio istu odluku. Zajedno su se prisjetili raznih biblijskih citata i razmotrili ih.

Novi komandant zapovjedio je da se oko sto regrutiranih osoba prebaci do Ibeme, logora za vojnu obuku u području Mbano, tamo gdje je sada država Imo. Israel priča što se dogodilo: “Veliki kamion bio je spreman, i svi regruti bili su unutra. Moja žena June dotrčala je do vojnika i hrabro ih molila da ne budemo odvedeni. Kad su je odbili poslušati, kleknula je u blizini kamiona, pomolila se i zaključila glasnim amen. Zatim je kamion krenuo.”

Susret sa suosjećajnim plaćenikom

Vojni kamion došao je u logor u Ibemi sljedećeg jutra. Čovjek koji je izgleda bio glavni u logoru bio je izraelski plaćenik. Kad je vidio kako su Philip i Israel isprebijani i slabi, prišao im je i pitao ih zašto su u tako groznom stanju. Objasnili su da su Jehovini svjedoci i da su odbili vojnu obuku. Ljutito se okrenuo drugim vojnim oficirima koji su se tamo nalazili. “Biafra će sigurno izgubiti ovaj rat”, rekao je. “Zemlja u ratu koja maltretira Jehovine svjedoke sigurno će izgubiti. Niste smjeli regrutirati Jehovine svjedoke. Ako neki Svjedok pristane ići u rat, dobro. Ali ako odbije, ostavite ga na miru.”

Liječnik u logoru pitao je da li su dvojica Svjedoka bila na cijepljenjima i da li su dobili medicinsku potvrdu da su sposobni za rat. Budući da nisu, plaćenik je odbio sve regrute i naredio da budu vraćeni u Umuachu.

“Idite svojim putem, služite svom Bogu”

Kasnije su Israelova žena i Philipova majka odlučile posjetiti logor u Umuachi, nadajući se da će čuti neke novosti. Dok su se približavale, iz logora su čule komešanje. Na vratima je stražar rekao: “Jehovin svjedok! Tvoja molitva je uslišana. Grupa koja je odvedena prije tri dana vraćena je natrag.”

Tog istog dana Philip i Israel oslobođeni su iz logora. Komandant je rekao June: “Znate li da zbog molitve koju ste vi izgovorili naša akcija nije uspjela?” Zatim je rekao Israelu i Philipu: “Idite svojim putem, služite svom Bogu i nastavite čuvati svoj integritet prema svom Jehovi.”

Israel i Philip su se oporavili i nastavili su sa kršćanskom aktivnošću. Poslije rata, Israel je dvije godine punovremeno propovijedao i nastavio je služiti kao kršćanski starješina. Philip je deset godina služio kao putujući nadglednik i još uvijek je uključen u punovremeno propovijedanje. I on je skupštinski starješina.

Odbijanje davanja priloga za oružje

Zebulan Nxumalo i Polite Mogane dva su mlada punovremena propovjednika u Južnoafričkoj Republici. Zebulan objašnjava: “Jednog nedjeljnog jutra, grupa ljudi došla je do naše kuće i tražila 20 randa (oko 7 USD) da kupi oružje. Učtivo smo ih zamolili da ponovo dođu navečer, budući da je naš nedjeljni vremenski raspored bio previše zauzet da na licu mjesta o tome razgovaramo. Na naše iznenađenje, pristali su. Te večeri došlo je 15 ljudi. Iz izraza na njihovim licima bilo je očito da imaju ozbiljne namjere. Nakon što smo se uljudno predstavili, pitali smo ih što žele. Objasnili su da im treba novac kako bi kupili veće i bolje oružje s kojim bi se mogli suprotstaviti suparničkoj političkoj frakciji.

Pitao sam ih: ‘Je li moguće benzinom ugasiti vatru?’

‘Ne, to bi bilo nemoguće’, odgovorili su.

Objasnili smo da slično tome, nasilje samo potiče nasilje i osvetu.

Izgleda da je ta izjava razljutila nekolicinu prisutnih. Njihov zahtjev sada je postao izazovna prijetnja. ‘Ovaj razgovor je gubljenje vremena’, zarežali su. ‘Oko obaveznog priloga ne može se raspravljati. Ili platite sve ili se suočite s posljedicama!’

U tom trenutku”, prisjeća se Zebulan, “baš kad su stvari počele bježati izvan kontrole, ušao je njihov vođa. Želio je znati u čemu je problem. Objasnili smo svoj stav, a on je pažljivo slušao. Upotrijebili smo njihovu odanost svojim političkim uvjerenjima kao primjer. Pitali smo ih kakvu bi reakciju očekivali od obučenog vojnika iz njihove organizacije kad bi on bio uhvaćen i prisiljen da kompromitira svoj položaj. Rekli su da bi takva osoba trebala biti spremna umrijeti za svoja uvjerenja. Nasmiješili su se kad smo ih pohvalili za njihov odgovor; nisu shvatili da su nam dali odličnu priliku da ilustriramo svoj slučaj. Objasnili smo da smo mi drugačiji od crkava nazovikršćanstva. Budući da smo podupiratelji Božjeg Kraljevstva, naš se ‘ustav’ temelji na Bibliji, koja osuđuje sve oblike ubijanja. Iz tog razloga, nismo spremni priložiti niti jedan cent za kupnju oružja.

Do tada, kad je razgovor dosegao vrhunac, u našu kuću došlo je još ljudi, tako da smo na kraju govorili velikoj publici. Nitko nije znao kako smo se gorljivo molili za povoljan ishod razgovora.

Nakon što smo razjasnili svoj stav, uslijedila je duga tišina. Konačno je njihov vođa progovorio svojoj grupi: ‘Gospodo, ja razumijem stav ovih ljudi. Kad bismo željeli novac da izgradimo starački dom, ili kad bi netko od naših susjeda trebao novac za bolnicu, ovi ljudi bi duboko posegnuli u svoje džepove. Ali oni nisu spremni dati nam novac da ubijamo. Osobno, nisam protiv njihovih uvjerenja.’

Nakon toga svi su ustali. Rukovali smo se i zahvalili im za njihovu strpljivost. Ono što je počelo kao prijeteća situacija koja nas je mogla stajati glave završilo je kao veličanstvena pobjeda.”

Svjetine predvođene svećenicima

Ispričao Svjedok iz Poljske Jerzy Kulesza:

“Što se tiče revnosti i stavljanja interesa Kraljevstva na prvo mjesto, moj otac Aleksander Kulesza, bio je primjer kojeg je trebalo slijediti. Njemu su služba propovijedanja, kršćanski sastanci te osobni i obiteljski studij zaista bile svete stvari. Ni snježna mećava ni mraz ni snažan vjetar ni vrućina nisu mu bile prepreke. Zimi bi stao na svoje skije, uzeo ruksak s biblijskom literaturom i na par dana krenuo prema nekim izoliranim područjima u Poljskoj. Susretao se s raznim opasnostima, uključujući i nasilne gerilske grupe.

Ponekad bi svećenici izazvali protivljenje Svjedocima, huškajući svjetine. Znali su ih ismijavati, bacati kamenje na njih ili ih tuči. No, oni su se vratili kući, sretni što su pretrpjeli uvrede radi Krista.

U tim prvim godinama nakon drugog svjetskog rata, vlasti nisu mogle očuvati red i poredak u zemlji. Svugdje je vladao kaos i razaranje. Policija i snage sigurnosti vladali su danju, dok su gerilske grupe i različite bande djelovale noću. Krađe i pljačke postale su neobuzdane i česta su bila linčovanja. Nenaoružani Svjedoci Jehove bili su lak plijen, posebno jer su se neke grupe koje su predvodili svećenici koncentrirale na Svjedoke. Upadanje u naše domove opravdavali su izgovorom da brane katoličku vjeru svojih otaca. U takvim prilikama razbijali su prozore, krali stoku i uništavali odjeću, hranu i literaturu. Biblije su bacali u bunar.”

Neočekivano mučeništvo

“Jednog dana u lipnju 1946, prije nego smo se sastali da na biciklima krenemo na neko izolirano područje, posjetio nas je mladi brat Kazimir Kądziela i tihim glasom razgovarao s mojim ocem. Otac nas je poslao na područje, ali on nije krenuo s nama, što nas je iznenadilo. Kasnije smo saznali razlog. Kad smo se vratili kući, saznali smo da je prethodne noći obitelj Kądziela bila divljački pretučena, tako da je moj otac otišao pobrinuti se za teško ranjenu braću i sestre.

Kad sam kasnije ušao u sobu gdje su ležali, rasplakao sam se zbog onoga što sam vidio. Zidovi i strop bili su poprskani krvlju. Ljudi u zavojima ležali su na krevetima, puni modrica od udaraca, otečeni, sa slomljenim rebrima i udovima. Jedva ih se moglo prepoznati. Sestra Kądziela, majka obitelji, bila je grozno izudarana. Moj otac im je pomagao, i prije nego što je otišao izgovorio je značajne riječi: ‘O, moj Bože, ja sam tako zdrav i jak čovjek [tada je imao 45 godina i nikada nije bio bolestan], a nikada nisam imao prednost da trpim za tebe. Zašto se to dogodilo ovoj staroj sestri?’ Nije ni slutio što ga je očekivalo.

Kad je sunce zašlo, vratili smo se svojoj kući koja je bila udaljena tri kilometra. Grupa od 50 naoružanih ljudi opkolila je kuću. Obitelj Wincenciuk također je dovedena, tako da nas je tamo bilo devetero. Svakome od nas postavljeno je pitanje: ‘Jesi li Jehovin svjedok?’ Kad smo odgovorili potvrdno, udarali su nas. Zatim su dvojica tih krvoloka naizmjence tukla mog oca dok su ga pitali da li će prestati čitati Bibliju i propovijedati je. Željeli su znati da li će otići u crkvu i ispovjediti svoje grijehe. Rugali su mu se, govoreći: ‘Danas ćemo te zarediti za biskupa.’ Moj otac nije rekao ni jednu riječ, niti je jedan jedini put zajaukao. Izdržao je njihove torture, tiho kao ovca. Umro je u zoru, oko 15 minuta nakon što su religiozni siledžije otišli, prebijen na mrtvo ime. No, prije nego su otišli izabrali su mene kao svoju sljedeću žrtvu. Tada sam imao 17 godina. Nekoliko puta izgubio sam svijest dok su me tukli. Od udaraca sam poplavio od struka nagore. Maltretirali su nas šest sati. A sve zato što smo Jehovini svjedoci.

Podrška vjerne žene

Bio sam u grupi od 22 Svjedoka koji su dva mjeseca bili zatvoreni u tamnoj ćeliji manjoj od 10 kvadratnih metara. Na kraju tog razdoblja smanjili su nam obroke hrane. Svakog smo dana dobili mali komad kruha i mali lončić gorke kave. Spavati smo mogli samo ako smo legli na hladan beton kad su nekoga tokom noći odveli iz ćelije na ispitivanje.

Zbog kršćanske aktivnosti bio sam zatvoren pet puta, sve skupa osam godina. Tretirali su me kao specijalnog zatvorenika. U mom ličnom dosjeu bila je napomena u smislu: ‘Šikanirajte Kuleszu toliko da izgubi želju da ikada više nastavi sa svojim aktivnostima.’ Međutim, svaki put kad su me oslobodili ja sam se ponudio za kršćansku službu. Vlasti su također otežavale život mojoj ženi Urszuli i mojim dvjema malim kćerima. Naprimjer, deset godina sud je uzimao jedan dio od teško zarađene plaće moje žene. Bilo joj je rečeno da je to porez na mene jer sam izdavao ilegalnu biblijsku literaturu. Sve je bilo konfiscirano osim onoga što su smatrali neophodnim stvarima za život. Zahvalan sam Jehovi za svoju hrabru ženu, koja je strpljivo izdržala sa mnom sva ta mučenja i koja mi je čitavo vrijeme bila prava podrška.

Ovdje u Poljskoj doživjeli smo duhovnu pobjedu; sada imamo legalnu podružnicu Watch Tower Societya u Nadarzynu blizu Varšave. Nakon mnogih desetljeća proganjanja, sada nas ima preko 108 000 Svjedoka, koji su povezani sa 1 348 skupština.”

Zašto tako mnogo mučenika?

Zapis o integritetu Jehovinih svjedoka u ovom 20. stoljeću mogao bi ispuniti doslovno knjige i knjige — tisuće njih umrle su kao mučenici ili su pretrpjele zatvaranje i neopisive torture, silovanja i pljačke na mjestima kao što su Malavi i Mozambik, u Španjolskoj pod fašizmom, u Evropi pod nacizmom, u istočnoj Evropi pod komunizmom i u Sjedinjenim Državama za vrijeme drugog svjetskog rata. Postavlja se pitanje: Zašto? Zato što nefleksibilni politički i vjerski vođe nisu bili spremni poštivati biblijski školovanu savjest iskrenih kršćana koji odbijaju učiti se ubijanju i koji se klone bilo kakve političke aktivnosti. To je upravo ono što je Krist rekao da će biti, a kako je zapisano u Ivanu 15:17-19: “Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga! Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu — ja vas izabrah od svijeta — zato vas svijet mrzi” (Stvarnost).

Usprkos svem tom progonstvu širom svijeta, broj Jehovinih svjedoka se povećao — od 126 000 u 54 zemlje 1943. do skoro 4 500 000 u 229 zemalja 1993. Okusili su pobjedu čak i oči u oči sa smrću. Odlučni su da nastave svoje jedinstveno obrazovno djelo objavljivanja dobre vijesti o Kraljevstvu sve dok Jehova ne odredi njegov kraj (Izaija 6:11, 12; Matej 24:14; Marko 13:10).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 6]

Mučeništvo u Njemačkoj

AUGUST DICKMANN imao je 23 godine kad je SS vođa Heinrich Himmler naredio da bude strijeljan pred svim drugim Svjedocima u koncentracionom logoru Sachsenhausen. Gustav Auschner, očevidac, izvještava: “Strijeljali su brata Dickmanna i rekli nam da ćemo svi biti strijeljani ako ne potpišemo izjavu kojom se odričemo svoje vjere. Odvest će nas 30 ili 40 odjednom u šljunčaru i sve nas strijeljati. Sljedećeg dana esesovci su svakome od nas donijeli papir da ga potpišemo inače ćemo biti strijeljani. Trebali ste vidjeli njihova kisela lica kad su otišli bez i jednog jedinog potpisa. Nadali su se da će nas zastrašiti javnim pogubljenjem. Ali mi smo se više bojali toga da ne ugodimo Jehovi nego njihovih metaka. Više nikoga od nas nisu javno strijeljali.”

[Okvir na stranici 9]

Najviša cijena

PONEKAD pobjeda oči u oči sa smrću može uključivati plaćanje najviše cijene. Pismo koje je poslala skupština Nseleni, iz sjevernog dijela provincije Natal u Južnoafričkoj Republici, priča tragičnu priču: “Pišemo vam ovo pismo da vam javimo gubitak našeg dragog brata Mosesa Nyamussue. Njegov posao bio je varenje i popravak vozila. Jednom prilikom jedna politička grupa tražila je od njega da zavari njihove puške koje su sami napravili, što je on odbio učiniti. Zatim su 16. veljače 1992. održali svoj politički skup, na kojem su imali sukob sa članovima suparničke grupe. Te večeri na povratku iz bitke sreli su tog brata koji je išao u trgovački centar. Ubili su ga svojim kopljima na licu mjesta. Koji je bio razlog? ‘Odbio si zavariti naše puške i sada su naši drugovi poginuli u borbi.’

To je bio vrlo velik šok za braću”, kaže brat Dumakude, skupštinski sekretar. “No”, dodaje, “mi ćemo nastaviti sa svojom službom.”

[Okvir na stranici 11]

Mučeništvo u Poljskoj

GODINE 1944, kad su se njemačke trupe užurbano povlačile, a fronta se približavala jednom gradu u istočnom dijelu Poljske, okupacione vlasti prisilile su civile da kopaju protutenkovske rovove. Jehovini svjedoci odbili su sudjelovati. Stefan Kieryło, mladi Svjedok — kršten samo dva mjeseca ranije — bio je natjeran u radnu brigadu, ali je odvažno zauzeo isti neutralni stav. Poduzete su različite mjere da se slomi njegov integritet.

Golog su ga vezali za stablo u močvarnom predjelu tako da ga mogu napasti komarci i drugi insekti. Izdržao je tu i druge torture tako da su ga ostavili na miru. Međutim, kad je jedan oficir visokog ranga došao u inspekciju brigade, netko mu je rekao da je tu osoba koja nikako ne želi poslušati njegovu zapovijed. Stefanu je tri puta naređeno da iskopa rov. Čak je odbio uzeti lopatu u ruke. Ustrijeljen je. Stotine ljudi koji su gledali tu scenu osobno su ga poznavali. Njegovo mučeništvo postalo je svjedočanstvo velike snage koju Jehova može dati.

[Slika na stranici 7]

Ananii Grogul

[Slika na stranici 10]

Jerzy Kulesza