Hrabrost da bi se Boga stavilo na prvo mjesto

TELEFON je zastrašujuće zazvonio u tri sata ujutro. Zvao je tatin poslovni partner koji je upravo došao sa sastanka Američke legije. Bio je izvan sebe. “Wally”, vikao je na tatu, “ako odmah ne telefoniraš Philadelphia Inquireru prije jutarnjeg izdanja i ne kažeš da ćete pozdraviti zastavu, svjetina će danas napasti tvoj dućan i tvoju obitelj, i ja neću biti odgovoran za ono što će se dogoditi!” Tata i mama su već okusili nasilje svjetine. Sada potpuno budni, počeli su se moliti.

U zoru su probudili nas šestero djece. Tata je rekao mom bratu Billu da mlađu djecu odvede našoj baki. Zatim smo Bill i ja kao i obično pomagali oko kućanskih poslova i u dućanu. Tata je otišao zapovjedniku policije u Minersville i rekao mu je za prijetnju. Odmah je došao automobil Pensilvanijske državne policije, parkirao se pred našim dućanom i ostao tamo cijeli dan. Mi smo se primili svojih poslova u dućanu i posluživali mušterije, ali su nam oči bile prikovane za ulicu. Srca su nam udarala svaki put kad je grupa ljudi zastala pred dućanom. No, ta svjetina nikada nije došla. Možda su se ohladili na dnevnoj svjetlosti — te kad su ugledali policijska kola!

Pronašli smo istinu

No, što je dovelo do te eksplozivne situacije? To je bilo povezano s našom religijom. Godine 1931, kad sam imala sedam godina, došli su nas posjetiti deda i baka. Oni su bili Istraživači Biblije, kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati.

Deda nije svjedočio tati, ali kad su deda i baka bili vani, tata bi otišao u njihovu sobu da vidi o čemu se radi u toj njihovoj literaturi. Progutao ju je! Još uvijek čujem njegov oduševljeni glas: “Gle što kaže Biblija!” Za njega je istina bila čisti užitak. I mama je čitala literaturu, i do 1932. je ostavila Metodističku crkvu, pa smo održavali biblijski studij kod kuće. I ja sam bila isto tako presretna kao i oni kad sam saznala za divnu rajsku Zemlju koja treba doći. Od početka sam istinu učinila dijelom sebe.

Krajem 1932, mama me pitala da li sam spremna ići u službu propovijedanja od kuće do kuće. U to smo vrijeme, bilo mladi ili stari, išli na vrata sami. I koristili smo kartice svjedočanstva. Jednostavno bih rekla: “Dobro jutro, imam važnu poruku. Možete li, molim vas, pročitati ovo?” Ako je stanar u početku bio čak i vrlo malo neprijemljiv, kad bi završio s čitanjem ne bih poduzela ništa više nego rekla “dobro, doviđenja”.

Ubrzo je nastupilo protivljenje. U proljeće 1935, svjedočili smo u gradu New Philadelphii. Sjećam se da sam stajala na jednim vratima i razgovarala s čovjekom kad je došla policija i odvela mene i druge koji su svjedočili. Stanar je gledao zaprepašteno dok su hapsili 11-godišnju djevojčicu. Odveli su nas u dvokatnu zgradu vatrogasne stanice. Vani je urlala brojna svjetina, njih oko tisuću. Očito su crkve te nedjelje ranije nego obično završile sa svojim misama kako bi sve potaknule da učestvuju. Dok su nas vodili kroz gomilu, jedna djevojka me udarila po ruci. Ipak smo uspjeli ući unutra, a oružana straža je sprečavala svjetinu da ne razvali vrata.

U vatrogasnu stanicu bilo je nagurano nas 44 i morali smo sjediti na stepenicama. Daleko od toga da smo bili oneraspoloženi; bili smo sretni što smo sreli neke Svjedoke iz skupštine Shenandoah koji su nam pomagali u propovijedanju u gradu. Tamo sam srela Eleanor Walaitis, i postale smo bliske prijateljice. Nakon nekoliko sati, policija nas je pustila.

Pitanje pozdravljanja zastave dolazi na istaknuto mjesto

Na značajnom kongresu Jehovinih svjedoka u Washingtonu, D.C. 1935, netko je pitao brata Rutherforda, predsjednika Watch Tower Societya, da li školska djeca trebaju pozdravljati zastavu. Odgovorio je da je nevjernost prema Bogu pripisivati spasenje zemaljskom amblemu tako da ga se pozdravlja; rekao je da on to ne bi napravio. To je impresioniralo Billa i mene. O tome smo razgovarali s našim roditeljima i potražili 2. Mojsijevu 20:4-6, 1. Ivanovu 5:21 i Mateja 22:21. Mama i tata nikada nisu vršili pritisak na nas niti su kod nas izazivali osjećaj krivnje. Kad je u rujnu počela nova školska godina, vrlo dobro smo znali što trebamo raditi. No, svaki put kad su naši učitelji pogledali prema nama, bojažljivo smo podigli ruke i micali usnama. Jedan od mojih problema bio je taj što sam se bojala da me moji svjetovni školski prijatelji ne isključe iz svog društva ako zauzmem svoj stav.

Međutim, kad su nas posjetili neki pioniri, rekla sam im što radimo. Nikada neću zaboraviti što mi je rekla jedna sestra: “Lillian, Jehova mrzi licemjere.” Zatim je 6. listopada brat Rutherford održao predavanje na radiju koje se čulo od jedne do druge američke obale i koje je nosilo naslov “Pozdravljanje zastave”. Objasnio je da mi poštujemo zastavu, ali da je obavljanje rituala pred likom ili amblemom u stvari idolopoklonstvo. Naš odnos s Jehovom bi to izričito zabranjivao.

Dvadeset i drugog listopada je Bill, koji je imao samo deset godina, došao kući sav blistajući od sreće. “Prestao sam pozdravljati zastavu!” rekao je trijumfalno. “Učiteljica mi je pokušala podignuti ruku, ali ja sam je zadržao u džepu.”

Sljedećeg sam jutra, uz lupanje srca, otišla svojoj učiteljici prije početka nastave tako da ne bih popustila. “Gospođice Shofstal”, počela sam zamuckujući, “više ne mogu pozdravljati zastavu. Biblija u 2. Mojsijevoj, 20. poglavlju, kaže da ne možemo imati nikakve druge bogove pred Jehovom Bogom.” Na moje iznenađenje, ona me jednostavno zagrlila i rekla kako sam draga djevojčica. Kad je došlo vrijeme za ceremoniju pozdravljanja zastave, nisam se pridružila pozdravljanju.a Ubrzo su svi zurili u mene. Ali ja sam se osjećala odlično. Jehova je bio taj koji mi je dao hrabrost da ne pozdravim!

Djevojke iz razreda s kojima sam bila dobra bile su zaprepaštene. Nekoliko njih mi je pristupilo da me pitaju za razlog, i lijepo smo razgovarale. Ali većina djece počela me ignorirati. Svakog jutra kad bih dolazila u školu, nekoliko dječaka bi vikalo: “Ide Jehova!” i zasuli bi me kamenčićima. Čitava škola je to promatrala dva tjedna. Zatim se odlučilo nešto poduzeti. Šestog studenog se školski odbor sastao s tatom i mamom i roditeljima jednog drugog dječaka koji je bio Svjedok. Upravnik, profesor Charles Roudabush, inzistirao je na tome da naš stav predstavlja nepokornost; ostali u odboru ubrzo su se složili. Izbacili su nas iz škole.

Počinje kućno školovanje

Dopustili su nam da zadržimo svoje školske udžbenike, tako da smo odmah uspostavili kućnu školu u našem potkrovlju, koju je nadgledavala djevojka koja je pomagala mojoj mami u kući. No, ubrzo je došlo pismo u kojem je bilo rečeno da ćemo biti poslani u popravni dom ako ne budemo imali kvalificiranog učitelja.

Paul i Verna Jones, koji su imali farmu 50 kilometara od nas, telefonirali su nam nakon nekoliko dana. “Čitali smo da su vaša djeca izbačena iz škole”, rekao je Paul tati. Srušili su zid između svog dnevnog boravka i blagovaonice kako bi napravili predavaonicu. Pozvali su nas da dođemo. Mlada učiteljica iz Allentowna koja se interesirala za istinu spremno je prihvatila taj posao, iako je to značilo zarađivati daleko manje novaca nego što su nudile javne škole. Slične škole za Svjedoke počele su se pojavljivati u svim dijelovima SAD.

Jonesovi su imali četvero svoje djece; svejedno su udomili još desetero drugih. Spavali smo po troje u krevetu i svi smo se složili da istovremeno mijenjamo položaje za spavanje! Jedna obližnja obitelj Svjedoka uzela je kod sebe skoro isto toliko djece, i uskoro je broj prisutnih u školi narastao na preko 40. Bilo je mnogo zabave i smijeha, ali bilo je i kućanskih poslova. Ustajali smo u 6 sati ujutro. Dječaci su pomagali izvan kuće, a djevojčice su imale zaduženja u kuhinji. Naši roditelji su dolazili u petak poslije škole da bi nas odveli kući preko vikenda. Jednog dana su došla djeca Walaitisovih, zajedno s mojom prijateljicom Eleanor.

Problemi u vezi sa školovanjem i dalje su se pojavljivali. Dragi brat Jones je umro, tako da je tata naš kamionet za dostavu koristio kao školski autobus da bi nas prevezao 50 kilometara do škole. Zatim su neki od nas dostigli godine kad treba ići u srednju školu i zato nam je trebao učitelj koji je bio kvalificiran za tu dobnu skupinu. Izgledalo je da je Jehova za svaku prepreku našao rješenje.

Odlazak na sud

U međuvremenu je Društvo željelo iznijeti pred sudove zloupotrebe u vezi s pitanjem pozdravljanja zastave. Stotine nas koji smo zauzeli stav sada su postale tisuće. Izabirana je jedna obitelj za drugom, ali su državni sudovi odbijali prihvatiti njihove slučajeve za sudski proces. Stupilo se u vezu s našom obitelji, pa su advokat Društva i advokat američkog Sindikata za građanske slobode u svibnju 1937. predali molbu Saveznom okružnom sudu u Philadelphiji. Datum suđenja određen je za veljaču 1938.

Bill i ja smo trebali svjedočiti na sudu. Još uvijek se sjećam osjećaja nervoznog straha koji sam doživljavala dok sam to čekala! Advokat Društva uvijek nam je iznova davao upute s obzirom na moguća pitanja. U sudnici je prvi svjedočio Bill. Pitali su ga zašto ne želi pozdraviti zastavu, a on je odgovorio citirajući 2. Mojsijevu 20:4-6. Zatim je došao red na mene. Isto pitanje. Kad sam odgovorila: “1. Ivanova 5:21”, suparnički advokat je zaurlao: “Prigovor!” Smatrao je da je jedan biblijski citat dovoljan! Zatim je počeo svjedočiti profesor Roudabush, tvrdeći da smo indoktrinirani i da širimo “nepoštivanje prema (...) zastavi i zemlji”. Ali, sudac Albert Maris odlučio je u našu korist.

‘Nemojte se ni pokušavati vratiti u školu!’ bila je poruka od školskog odbora. ‘Žalit ćemo se višem sudu.’ Tako smo se vratili u Philadelphiju, ovaj put do američkog Apelacionog suda. U studenom 1939. tročlani sud je donio odluku koja je bila povoljna za nas. Školski odbor je bio razjaren. Dalje na Vrhovni sud SAD!

Vrhovni sud

Bili smo uzbuđeni kad smo saznali da će lično brat Rutherford zastupati naš slučaj! Nekoliko nas dočekalo ga je na željezničkoj stanici Union u Washingtonu, D.C., večer prije suđenja. Kakav trenutak! Bio je travanj 1940. i još je uvijek bilo prohladno vrijeme. Sljedećeg dana sudnica je bila prepuna Jehovinih svjedoka. Konačno je došao red na nas, i brat Rutherford je ustao da održi govor. Nikad neću zaboraviti kako je usporedio nas djecu Svjedoke s vjernim prorokom Danijelom, Danijelova tri hebrejska prijatelja i drugim biblijskim ličnostima. Njegov govor bio je oduševljavajuć, a prisutni su slušali sa velikom pažnjom.

Nikada nismo ni pomišljali da bi sudska odluka mogla biti drugačija nego u našu korist. Na kraju krajeva, dobili smo prethodne dvije parnice. Ali ujutro 3. lipnja 1940, mama i ja smo radile u kuhinji dok je radio svirao u pozadini. Odjednom su najavljene vijesti. Suci su odlučili protiv nas — i to ne tek većinom, nego 8 naprema 1! Mama i ja smo samo stajale tamo, sleđene jer nismo mogle vjerovati. Zatim smo otrčale dolje po stepenicama da javimo tati i Billu.

Ta je odluka pokrenula gotovo nezamisliv val nasilja. Širom cijele zemlje bila je otvorena sezona lova na Jehovine svjedoke. Ljudi su mislili da izvršavaju svoju patriotsku dužnost napadajući nas. Za nekoliko dana bila je zapaljena Kraljevska dvorana u Kennebunku u Maineu. U Illinoisu je svjetina napala 60 Svjedoka dok su propovijedali, preokrenuvši njihove automobile i uništivši im literaturu. U području Shenandoaha u Pennsylvaniji, rudnici ugljena, tekstilne tvornice i škole, svi su jedni za drugima počeli brzo održavati ceremonije pozdravljanja zastave. Tako su djeca Svjedoka bila istjerana iz škole, a njihovi roditelji su izgubili svoje poslove, i to sve u jednom danu.

Izlaženje na kraj sa progonstvom

U to je vrijeme moja obitelj primila prijetnju nasiljem svjetine koju sam opisala na početku. Kratko vrijeme nakon što je to propalo, crkva u Minersvilleu je objavila bojkot našeg dućana. Posao se drastično smanjio. To nam je bilo jedino uzdržavanje, a sada je u obitelji bilo šestero djece. Tata je morao posuđivati novac kako bi nabavio stvari neophodne za život. Ali s vremenom je bojkot splasnuo; ljudi su se počeli vraćati. Neki su čak prezirno frkali nosom i govorili da je “malo previše” od njihovog svećenika da im govori gdje moraju kupovati živežne namirnice. Međutim, tokom tih godina mnoge obitelji Svjedoka su izgubile posao i dom.

Jedne večeri sam nakon nekih biblijskih studija vozila našu obitelj kući. Tek što su mama i tata uskočili u auto, banda tinejdžera je izašla iz svog skrovišta i opkolila auto. Počeli su ispuštati zrak iz guma. Odjednom sam ugledala prolaz ispred nas. Pritisnula sam gas i pobjegli smo! “Lillian, da to više nikad nisi napravila”, tata me savjetovao. “Mogla si nekoga povrijediti.” Ipak, kući smo stigli bez problema.

Kroz cijelo ovo fanatično nasilje, štampa nam je bila jako naklonjena. Barem 171 vodeće novine osudile su odluku o pozdravljanju zastave iz 1940. Samo je šačica novina to odobravala. U svojoj novinskoj rubrici “Moj dan”, Eleanor Roosevelt, predsjednikova supruga, pisala je u našu obranu. Ipak, izgledalo je da na vidiku nema olakšanja.

Konačno promjena

Ipak, do 1942. su neki suci Vrhovnog suda uvidjeli da su pogrešno presudili u našem slučaju. Zato je Društvo iznijelo slučaj Barnett, Stull i McClure koji je uključivao grupu djece Svjedoka koja su bila izbačena iz škole u Zapadnoj Virginiji. Američki Okružni sud Zapadne Virginije jednoglasno je donio odluku u korist Jehovinih svjedoka! Sada je, na priziv Državnog ministarstva obrazovanja, slučaj otišao na Vrhovni sud SAD. Naša obitelj je bila u Washingtonu, D.C., kad je advokat Društva, Hayden C. Covington, pred Vrhovni sud iznio snažne argumente. Na Dan zastave, 14. lipnja 1943. donesena je odluka. Bilo je šest naprema tri u korist Jehovinih svjedoka!

Poslije ovoga su se stvari u cijeloj zemlji počele smirivati. Naravno, bilo je zadrtih pojedinaca koji su i dalje pronalazili načine da otežavaju život mojim mlađim sestrama kad su se vratile u školu, ali Bill i ja smo sada već odavno prošli školsku dob. Prošlo je osam godina otkako smo zauzeli svoj stav.

Životni poziv u služenju Jehovi

No, to je bio samo početak naših životnih poziva u služenju Jehovi. Bill je postao pionir sa 16 godina. Eleanor Walaitis (sada Miller) i ja postale smo pionirske partnerice i služile u Bronxu u New York Cityu. Nakon godinu dana, bila sam uzbuđena kad sam počela raditi u bruklinskom Betelu, svjetskoj centrali Watch Tower Societya. I tamo sam sklopila doživotna prijateljstva.

U ljeto 1951, bila sam na kongresima u Evropi kad sam srela Erwina Klosea. Na jednom skupu u Njemačkoj, on i njegova njemačka braća divno su pjevali da bi nas zabavili. Oduševljeno sam mu rekla da ima lijep glas. On je pristojno kimnuo glavom a ja sam nastavila govoriti. Nije razumio ni riječi od onoga što sam govorila na engleskom! Mjesecima kasnije vidjela sam Erwina u Betelu u Brooklynu (New York), budući da je bio uključen u Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower gdje se školovao za misionarsko djelo. Opet sam mnogo s njim razgovarala, izrazila mu dobrodošlicu u Brooklyn i on se opet ljubazno nasmiješio. Još uvijek je imao poteškoća da me razumije! Ipak, na kraju smo uspjeli razumjeti jedan drugoga. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što smo se zaručili.

Postala sam misionarka i pridružila se Erwinu u njegovoj službi u Austriji. No, Erwinovo zdravlje se pogoršalo zbog brutalnog postupanja koje je doživio od ruku nacista jer je bio Jehovin svjedok. Dok sam ja bila izbačena iz škole, on je bio po zatvorima i koncentracionim logorima.b Krajem 1954. vratili smo se u Sjedinjene Države.

Od tog vremena smo imali radost da služimo tamo gdje je bila veća potreba i da poučavamo dvoje djece Jehovinim putevima. Kad su naša djeca krenula u školu, vidjela sam da se stvari nisu u potpunosti promijenile. I Judith i Stephen bili su napadani zbog svojih uvjerenja, a Erwinu i meni su srca bila puna radosti i ponosa kad su i oni pokazali hrabrost da zauzmu svoj stav za ono što je ispravno. Uvijek sam utvrdila da su do kraja školske godine njihovi učitelji shvatili da Svjedoci nisu nekakva hrpa fanatika, i s učiteljima smo uspostavili srdačne odnose.

Kad se osvrnem na protekle godine, sada mogu jasno vidjeti kako je Jehova blagoslovio našu obitelj. Trenutno nas je ukupno 52 člana obitelji koji služimo Jehovi. Njih osmero je primilo svoju nebesku nagradu, a drugi čekaju zemaljsko uskrsnuće, uključujući moje drage roditelje, koji su ostavili tako divno nasljedstvo stavljanja Jehove na prvo mjesto. Proteklih godina smo mnogo razmišljali o tom primjeru. Nakon što je proveo tako aktivan i produktivan život, Erwin se bori sa neuromuskularnim poremećajem koji ga vrlo ograničava.

Usprkos takvim iskušenjima, gledamo u budućnost s pravom radošću i pouzdanjem. Ni jedno od nas nikada nije požalilo zbog naše odluke da isključivo obožavamo Jehovu Boga. (Ispričala Lillian Gobitas Klose.)

[Bilješke]

[Okvir na stranici 19]

Zašto Jehovini svjedoci ne pozdravljaju zastavu?

POSTOJI načelo obožavanja koje Jehovini svjedoci naglašavaju više od drugih religioznih grupa: isključivost. Isus je naveo to načelo u Luki 4:8: “Jehovu svog Boga moraš obožavati i jedino njemu prinositi svetu službu” (NW). Svjedoci su zato izabrali da izbjegavaju upućivati obožavanje bilo kome ili bilo čemu u svemiru osim Jehovi. Učestvovanje u pozdravljanju zastave bilo koje nacije za njih predstavlja čin obožavanja koji zadire u njihovo isključivo obožavanje Jehove i narušava ga.

I Izraelci i rani kršćani su uvijek iznova bili upozoravani da ne obožavaju bilo kakav predmet koji je napravio čovjek. Ta praksa je osuđena kao idolopoklonstvo (2. Mojsijeva 20:4-6; Matej 22:21; 1. Ivanova 5:21). Može li se zastava stvarno smatrati idolom? Samo mali broj ljudi bi ozbiljno tvrdio da je to običan komad tkanine. Zastavu se općenito smatra svetim simbolom, pa čak i više od toga. Katolički povjesničar Carlton Hayes ovako je to izrazio: “Kod nacionalizma je zastava glavni simbol vjere i centralni objekt obožavanja.”

To ne znači da Jehovini svjedoci pokazuju nepoštovanje prema zastavi ili prema onima koji je pozdravljaju. Općenito će s poštovanjem stajati za vrijeme takvih ceremonija sve dok se od njih ne zahtijeva da učestvuju. Oni vjeruju da se pravo poštovanje prema zastavi pokazuje kroz poslušnost zakonima zemlje koju zastava predstavlja.

Većina ljudi će se složiti da pozdravljanje zastave ne garantira poštovanje prema njoj. Istinitost toga pokazuje jedan slučaj u Kanadi. Učitelj i direktor su naredili djevojčici koja je pozdravila zastavu da pljune na nju; ona je to napravila. Zatim su to isto naredili mladoj Svjedokinji u razredu, ali je ona to postojano odbila. Za Jehovine svjedoke je poštovanje zastave stvar vrlo važnog principa. Međutim, njihovo obožavanje upućeno je samo Jehovi.

[Slika na stranici 18]

Erwin i Lillian u Beču u Austriji, 1954.

[Slika na stranici 19]

Lillian danas

[Zahvala]

Dennis Marsico