Znanstvenici nasamarili javnost

Od dopisnika Probudite se! iz Španjolske

TOMÁS SERRANO, stariji, iskusan španjolski poljodjelac, godinama je vjerovao kako njegov mali posjed u Andaluziji krije nešto jedinstveno. Svojim je plugom često znao iskopati neobične kosti i zube koji zacijelo nisu pripadali nijednoj domaćoj životinji tog kraja. Ali kad je u selu pričao o svojim nalazima, nitko se nije mnogo obazirao — barem ne do 1980.

Te godine stigla je jedna ekipa paleontologa da istraži to područje. Uskoro su otkopali pravo pravcato zakopano blago fosila: kosti medvjeda, slonova, vodenkonja i drugih životinja — sve pohranjene na malom području koje je očigledno bilo jedna isušena močvara. Međutim, tek se 1983. to bogato nalazište odjednom pojavilo u naslovima svjetskih novina.

Nedavno je otkriven malen, ali ipak neobičan fragment lubanje. Bio je najavljen kao “najstariji ljudski ostaci otkriveni u Evropi i Aziji”. Procjenjujući da je star između 900 000 i 1 600 000 godina, neki su znanstvenici očekivali kako će najaviti “revoluciju u proučavanju ljudskih vrsta”.

Fosil koji je izazvao sve to oduševljenje dobio je ime “orcenski čovjek” — po selu u provinciji Granada, Španjolska, gdje je i otkriven.

“Orcenski čovjek” dobiva publicitet

Fosil je javno prezentiran u Španjolskoj 11. lipnja 1983. Istaknuti španjolski, francuski i britanski znanstvenici već su bili zajamčili njegovu autentičnost, a ubrzo je na pomolu bila i politička potpora. Jedan španjolski mjesečnik s oduševljenjem je izvijestio: “Španjolska, a posebice Granada, danas predvodi u pogledu [ljudske] drevnosti na evroazijskom makrokontinentu.”

Kako je “orcenski čovjek” doista izgledao? Znanstvenici su ga predstavili kao recentnog doseljenika iz Afrike. Taj osobiti fosil, rečeno je, pripadao je mladiću koji je imao oko 17 godina i bio visok metar i pol. Po svoj je prilici bio lovac i sakupljač koji možda još nije naučio upotrebljavati vatru. Vjerojatno je već bio razvio rudimentaran jezik i religiju. Hranio se voćem, žitaricama, bobicama i kukcima, zajedno s povremenim ostacima životinja koje su ubile hijene.

Sumnje oko identificiranja

Samo dva tjedna prije međunarodnog znanstvenog seminara o tome, 12. svibnja 1984, pojavile su se ozbiljne sumnje u vezi s porijeklom fragmenta. Nakon što su pomno odstranili vapnenaste naslage s unutrašnjeg dijela lubanje, paleontolozi su pronašli čudan “zatiljak”. Ljudske lubanje nemaju takav zatiljak. Seminar je odgođen.

Madridski dnevnik El País sadržavao je naslov “Ozbiljni pokazatelji kako lubanja ‘orcenskog čovjeka’ pripada magarcu”. Naposljetku, 1987. godine, u znanstvenom radu koji su napisali Jordi Agustí i Salvador Moyà, dvojica paleontologa uključena u prvobitno otkriće, objavljeno je kako rendgenska analiza doista potvrđuje da fosil pripada jednoj vrsti konja.

Zašto su nasamareni?

Do fijaska je došlo iz nekoliko razloga, od kojih nijedan nema mnogo veze sa znanstvenom metodom. Uzbudljivo otkriće ljudskih predaka rijetko ostaje zadugo u isključivoj domeni znanstvenika. Političari su brzo uskočili pronalazeći u tome svoj interes, i znanstvenu je savjesnost zasjenio nacionalistički žar.

Regionalni ministar kulture izjavio je kako je to slavan trenutak za Andaluziju, “biti poprištem jednog tako velikog otkrića”. Kad su u nekim krugovima izražene sumnje u pogledu nalaza, regionalna vlada Andaluzije uporno je tvrdila da su “ostaci autentični”.

Takav beznačajan fosil (promjera oko 8 centimetara) dobiva ogromnu važnost djelomice zbog nedostatka dokaza koji bi podupirao navodnu evoluciju čovjeka. Unatoč nedovoljnim dimenzijama fosila, “orcenski čovjek” pozdravljen je kao “najveći paleontološki nalaz posljednjih godina, i kao karika koja nedostaje između tipičnog afričkog čovjeka (Homo habilis) i najstarijeg čovjeka evroazijskog kontinenta (Homo erectus)”. Bujna mašta i ne baš znanstveno nagađanje bili su dovoljni da ispune pojedinosti u vezi s pojavom i načinom života “orcenskog čovjeka”.

Otprilike godinu dana prije otkrića “orcenskog čovjeka”, vođa znanstvene ekipe, dr. Josep Gibert, spekulirao je u pogledu iznenađenja koja to područje sigurno očekuje. “To je jedna od najvažnijih koncentracija donjeg kvartara u Evropi”, tvrdio je. Dr. Gibbert je bio ustrajan čak i nakon što je otkriven pravi identitet fosila: “Međunarodna znanstvena zajednica čvrsto vjeruje da će se na području Guadix-Baza [gdje je pronađen fragment], prije ili kasnije pronaći ljudski fosil koji će biti star više od milijun godina, i to će zacijelo biti veliko otkriće.” Kakvog li samozavaravanja!

“Znanost se bavi otkrivanjem istine”

Suotkrivač “orcenskog čovjeka”, dr. Salvador Moyà, iskreno je priznao za Probudite se!: “Dr. Jordiu Agustíu i meni bilo je vrlo teško prihvatiti da fosil nije humanoidan. Međutim, znanost se bavi otkrivanjem istine, pa makar ona i ne bila onakva kako se to nama sviđa.”

Rasprava koja je nastala oko “orcenskog čovjeka” ilustrira kako paleontolozi imaju neugodan zadatak da otkriju istinu u pogledu takozvane evolucije čovjeka. Unatoč desetljećima iskapanja, autentični ostaci čovjekovih navodnih majmunolikih predaka nisu otkriveni. Premda se to možda nekim znanstvenicima i ne sviđa, ne bi li nedostatak čvrstog dokaza ipak mogao upućivati na činjenicu kako čovjek ipak nije proizvod evolucije?

Nepristrani bi se promatrač lako mogao pitati jesu li čuveni “čovjekoliki majmuni” imalo stvarniji nego što se to pokazao “orcenski čovjek”.a Kako je povijest obilno pokazala, znanost može ljude dovesti do istine, no znanstvenici nisu nipošto imuni na greške. Posebno je to slučaj kad politička, filozofska, kao i osobna pristranost učini predmet rasprave nejasnim — i kad se tako malo koristi u nastojanju da se objasni tako mnogo.

[Bilješka]

[Slike na stranicama 24 i 25]

Gore: Kopija fragmenta, promjera 7,5 centimetara, navodnog “orcenskog čovjeka”

Desno: Crtež hipotetičnog “primitivnog” čovjeka kako ga zamišljaju evolucionisti