Nadvladati životne izazove na jugu Azije

DOK sam se polako vraćala k svijesti, osjetila sam da mi je lijeva noga nekako čudno ukočena. Okrenula sam glavu. Gasio se život mog voljenog Henrya. Pa ipak, to nije bilo vrijeme za očajavanje. Morala sam se boriti — boriti da sačuvam svoju besprijekornost prema Bogu koji nam je toliko mnogo dao.

Bilo je to 17. svibnja 1982. Moj je suprug bio putujući nadglednik za skupštine Jehovinih svjedoka tamilskog govornog područja na Šri Lanki. Služili smo u jednoj skupštini prilično udaljenoj od Colomba, najvećeg grada. Kao što to čine mnogi u ovoj zemlji, vozili smo se zajedno na jednom biciklu i trebali prijeći samo jednu kratku relaciju kako bismo posjetili jednog Susvjedoka. A onda, naizgled niotkuda, poput kobre, udario nas je kamion.

Budući da su liječnici izgubili svaku nadu da će spasiti Henrya, svu svoju pažnju usredotočili su na mene. Iako sam bila slaba, hitna potreba da ih obavijestim o svojoj odluci da poštujem Jehovin zakon po pitanju uzdržavanja od krvi ispunila mi je srce (Djela apostolska 15:28, 29). Moram im dati do znanja. Skupila sam ono malo snage što sam imala kako bih rekla: “Molim vas komad papira.” S velikim sam naporom napisala svoja uvjerenja i potpisala papir. A onda je počela borba.

Pružena mi je prva pomoć. Bilo je više nego očigledno da sam veoma ozbiljno povrijeđena. Moja odlučnost da postupim poput pravog kršćanina ispunila je svaku poru moga bića — nije još bilo vrijeme za žalost.

Odbili su operirati bez krvi

Devet dana trajala je borba oko transfuzije krvi — ja sam se borila da bih živjela u skladu sa svojom savješću, odbijajući je, a liječnici da bi me uvjerili da je primim. Iako su znali kako, jednostavno su odbili operirati bez krvi. Rana je bila prilično velika i zahtijevala je da joj trenutačno posvete pažnju.

Ali nisam se morala boriti sama. Jehova je u svakom trenutku bio sa mnom. A bratstvo Jehovinog naroda bilo je puno ljubavi i brige. Colombo je bio 400 kilometara daleko. Dr. Perrin Jayasekera, Jehovin svjedok, uredio je da me njegov tjelesni brat, koji tamo radi kao kirurg, primi u opću bolnicu u Colombu.

Putovanje neravnim putovima u stražnjem dijelu kombija, koje je trajalo skoro 24 sata, činilo mi se najdužim putovanjem u životu. Pa ipak, srce mi je bilo ispunjeno zahvalnošću prema Jehovi zbog njegove s puno ljubavi pokazane brige, kao što je to bilo još odonda kad sam tek spoznala istinu u svojoj rodnoj zemlji, Indiji. Međutim, sada pored sebe nisam imala nikog svog. No, što me uopće dovelo na Šri Lanku?

Rodila sam se u rimokatoličkoj obitelji u državi Kerala u Indiji. Jezik kojim smo govorili bio je malajalamski. Engleski mi je bio jedan od školskih predmeta. Kako mi je samo drago što sam iskoristila priliku da ga dobro naučim! U tom dijelu Indije postoji velika populacija ljudi koji tvrde da su kršćani. Predaja kaže da je kršćanstvo u Keralu donio apostol Toma u prvom stoljeću. U svakom slučaju, kad su 1 400 godina kasnije portugalski rimokatolički kolonizatori, predvođeni Vascom da Gamom, pristigli u Keralu, iznenadili su se kad su naišli na mnoge koji su već vjerovali u Krista.

Donijeti izazovnu odluku

Kad je moja obitelj uz pomoć Jehovinih svjedoka počela saznavati prosvjetljujuće istine iz Biblije, moja prirodna želja bila je da prenesem tu istinu onima koji su u mojoj okolini ispovijedali kršćanstvo. Zato sam ubrzo nakon svog predanja i krštenja postala pionir, punovremeni sluga. To je značilo odbiti odličnu ponudu radnog mjesta učiteljice u državi u kojoj sam odrasla. Imati sigurnost kakvu naizgled takva služba s pravom na mirovinu pruža cilj je mnogih mladih Indijaca, ali svrha mog života se promijenila. Željela sam stvarnu sigurnost, a ona se mogla naći samo pod Jehovinom zaštitničkom rukom.

Dvije godine kasnije, novi izazov. Hoću li biti voljna preseliti se u drugi dio Indije kako bih pomogla tamo gdje je bila veća potreba za propovjednicima? To je predstavljalo izazov učenja novog jezika, tamilskog, te pomaganja ljudima prilično različitog religioznog porijekla, ovoga puta hinduskog. Da, prilika da pokažem svoje cijenjenje prema Jehovi učinila je sve promjene vrijednima truda. Svjedočenje tim srdačnim, prijateljski raspoloženim ljudima hinduskog porijekla uistinu mi je donosilo radost. Nije im bilo teško prihvatiti da se približavamo kraju Kali Yuge (zlog vijeka) te da pred onima koji sada postupaju pravedno leži nešto daleko bolje. Međutim, pomoći im da uvide razliku između pravog kršćanstva i onoga što su doživjeli od strane Zapadnog svijeta bio je veliki izazov. Koliko li sam često otvarala Bibliju na Mateju 7:21-23: “Ne će svaki koji mi govori: Gospodine! Gospodine! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima. Mnogi će reći meni u onaj dan: Gospodine! Gospodine! nijesmo li u ime tvoje prorokovali, i tvojijem imenom djavole izgonili, i tvojijem imenom čudesa mnoga tvorili? I tada ću im ja kazati: nikad vas nijesam znao; idite od mene koji činite bezakonje.” Dobro se o tome izrazio Mohandas Gandhi: ‘Ja volim Krista, ali prezirem kršćane, jer ne žive kako je živio Krist.’

Mnogi hindusi otkrivaju, baš kao što sam i ja otkrila, da u ovoj izjavi ima mnogo istine. A sada isto tako primjećuju da ni mnogi hindusi ne postupaju puno drugačije od onih sa Zapada koji licemjerno ispovijedaju kršćanstvo. Ali Jehovini su svjedoci toliko mnogo različiti. Tisuće hindusa počinju to uviđati.

Novi partner, novi ispit besprijekornosti

Prošle su dvije i pol godine. Tokom 1963. diljem svijeta održavali su se kongresi Jehovinih svjedoka pod motom “Vječna dobra vijest”. Jedno od mjesta održavanja bio je i New Delhi, koji se nalazi na sjeveru zemlje. Bio je to kongres koji se pamti! Tamo sam upoznala Henrya Abrahama. Oboje smo tražili nekoga s kim bismo podijelili svoj život u predanosti Jehovi. Vjenčali smo se pet mjeseci kasnije.

Henry je prošao obuku u Biblijskoj školi Gilead Društva Watchtower u Državi New York te je poslan natrag u svoju rodnu zemlju, Šri Lanku, gdje je potreba bila velika. Nadala sam se da će biti voljan preseliti se u Indiju, gdje je, po mom mišljenju, potreba bila još veća. No to se nije dogodilo. Bio je potreban tamo gdje je bio. Tako je ovaj prekrasni otok, Šri Lanka, postao moj dom. Srećom, znala sam tamilski i engleski koji se ovdje koriste tako da nisam morala učiti još jedan jezik — za sada. Uživali smo 18 sretnih godina u Jehovinoj službi, prije nego što nas je zadesila nesreća u obliku jurećeg kamiona.

Ali sada sam se nalazila u Colombu, a moja borba da preživim, a da pritom ne kompromitiram svoju besprijekornost transfuzijom krvi, još je uvijek trajala. Sada mi je život bio u opasnosti ne zbog mog stava po pitanju krvi, već zbog kašnjenja u liječenju.

Plastični kirurg, porijeklom budist, i ortopedski kirurg, porijeklom hindus, udružili su svoje znanje u moju korist. Vrijednost hemoglobina u krvi već mi je bila pala na oko četiri.

Kako da izvrše amputaciju na bedru s toliko malo krvi? Moja je odluka bila jasna, no hoće li ova dva kirurga biti voljni pružiti mi pomoć koja mi je ranije bila uskraćena? Njihova hrabrost u prihvaćanju ovog ogromnog izazova bez da me pokušaju prisiliti da kompromitiram svoju savjest bila je izuzetna. Izgubila sam nogu, ali mi je spašen život, a moja besprijekornost prema Jehovi ostala je nepovrijeđena.

Bez supruga kojega sam toliko voljela, u mom se životu sada otvorilo potpuno novo poglavlje. Prvo uz pomoć štaka, a onda uz pomoć proteza (koje sam kasnije, zahvaljujući dobrohotnosti mnoge braće i sestara, zamijenila mnogo naprednijom umjetnom nogom), mogla sam nastaviti sa svojom službom. Žalost je polako popustila pred aktivnošću.

Da li da se vratim u Indiju i živim s rođacima koji nisu bili vjernici? Prekrasan biblijski primjer jedne druge udovice po imenu Ruta postao mi je kristalno jasan. I ja sam željela biti tamo gdje bih u službi Jehovi mogla dati najbolje od svojih sada nešto smanjenih mogućnosti. Šri Lanka je još uvijek moj dom (Ruta 1:16, 17).

Izazovno područje

Brzo je prošlo tih 11 godina. Bila sam ‘bogato zaposlena u djelu Gospodinovu’ (1. Korinćanima 15:58, NW). Zaokupirana sam službom propovijedanja u Colombu. Tu ima ljudi raznoraznog religioznog porijekla — hindusa, muslimana, budista, nominalnih kršćana i drugih. Izazova ima i dalje.

Svakog mjeseca nas nekolicina provede vikend posjećujući gradove na jugu gdje još uvijek nema grupa Jehovinih svjedoka. Velika većina ispovijeda budizam, a jezik kojim se služe jest sinhaleški. Naučiti pomagati tim ljudima postalo mi je veoma važno.

Poput hindusa u Indiji i diljem Šri Lanke, budiste je od Biblije odbijalo ponašanje takozvanih kršćana sa Zapada. Međutim, njihova temeljna budistička načela, čuveni osmerostruki put ispravnog razmišljanja i ispravnog ponašanja (ispravno vjerovanje, namjera, govor, djelovanje, način života, nastojanje, mišljenje, meditacija), samo su produkti nesavršene ljudske mudrosti u usporedbi s božanskim načelima koja se mogu naći u Bibliji, od kojih je većina zapisana stoljećima prije Siddhārthe Gautame.

Kad je, kao što je navedeno u Kalama Sutti, Siddhārtha Gautama razgovarao s Kalamama, rekao je: “Nemojte se povoditi onim do čega se došlo neprestanim ponavljanjem; niti tradicijom.” Kako je bilo neobično što sam imala prednost podsjetiti mnoge iskrene budiste da ako se ova smjernica primijeni danas, nitko ne može vjerovati u mit o evoluciji ili poreći postojanje Stvoritelja.

Blizu je kraj zlu

Jehovini svjedoci imaju mnogo dobrih stvari iz Biblije koje mogu reći ovim ljudima — o tome da je kalpa vinasha, kraj zlu, tako blizu. Biblijsko tisuću devetsto godina staro proročanstvo može se pronaći u 2. Timoteju 3:1-5, 13. Također imamo prednost pokazati im da mjesto na kojem mogu potražiti zaštitu u ovim vremenima nisu religije Zapada ili Istoka, već, kao što kaže 16. i 17. redak istog poglavlja, Jehovina vlastita nadahnuta Riječ, Biblija.

Budizam je potraga za prosvjetljenjem. U Bibliji je, davno prije nego što je Siddhārtha Gautama započeo svoju vlastitu potragu, jasno objašnjen pravi uzrok patnji (1. Mojsijeva 3:1-19). Pobuna protiv pravednog zakona na samom je početku ljudske povijesti donijela nesretne rezultate — bolest i smrt, koji su se neminovno proširili na sve ljudske grešnike. U mislima mnogih pojavila su se pitanja koja su ih mučila — kao što su ona zapisana u Habakuku 1:3: “Za što puštaš da vidim bezakonje, i da gledam muku i grabež i nasilje pred sobom, i kako podižu svadju i raspru?” Samo suosjećajni Stvoritelj može pružiti odgovore i stvoriti sredstvo za trajno obnavljanje onoga što je bilo izgubljeno. Čak i danas, milijuni diljem svijeta izvlače korist iz praktične mudrosti Božje riječi. I tako mi je sinhaleški, jezik kojim se najviše govori u ovoj zemlji, sada postao još jednim izazovom, budući da je to jezik na kojem mogu pomoći onima koji iskreno tragaju za prosvjetljenjem koje sam ja pronašla prije 37 godina.

Još jedan izazov. S novim uredom podružnice i prevodilačkim centrom za Šri Lanku, koji je u izgradnji, pojavila se potreba za obučavanjem mnogih ljudi. Polako učim novi jezik, kompjuterski, dok pomažem u Računovodstvenom odjelu u našoj novoj podružnici.

Moje 33 godine punovremene službe Jehovi bile su samo trenutak naspram onoga što će, po mom mišljenju, biti čitava vječnost služenja njemu. Mnogi su nam se pridružili u Jehovinoj službi tijekom tih godina, uključujući vještog kirurga koji je uredio da budem primljena u bolnicu u Colombu te da se izvrši potrebna operacija. Sada je i on isto tako predani Svjedok Jehove.

Jehova i njegova obitelj zemaljskih slugu jako su me dobro podupirali. Osjetila sam na sebi njegovu zaštitničku ruku, a znam da svojom lojalnom ljubavlju drži Henrya čvrsto u sjećanju. Samo Jehova može vratiti mog ljubljenog iz praha i omogućiti mi da ga još jednom pozdravim, da Henryu ispričam o svim uzbudljivim izazovima koje je naša generacija donijela sa sobom te kako nam je Jehova pomogao da im udovoljimo. (Ispričala Annama Abraham.)

[Slika na stranici 21]

Annama Abraham sa svojim mužem, Henryem

[Slika na stranici 23]

Annama svjedoči beračima koji rade na plantaži čaja u Šri Lanki