Pristaje li Bog uz koju stranu u sportu?

POBJEDNIČKA trkačica pada na koljena i sklapa ruke kao da se moli, zahvaljujući za svoje postignuće. Ipak, možemo pretpostaviti da su i neke druge trkačice koje su se natjecale također molile Boga za pobjedu — i izgubile.

Dva boksača kleče u suprotnim kutovima boksačkog ringa prije početka prve runde svoga meča. Oba se križaju, što je oblik nijeme molitve Bogu za uspjeh. A onda jedan nokautira drugoga. U drugim mečevima možda samo jedan boksač moli Boga za pobjedu, pa ipak jednako toliko puta gubi koliko i pobjeđuje.

U ekipnim sportovima, grupe igrača mogu se moliti prije, u toku ili čak nakon igre. Naprimjer, tijekom posljednjih sekundi Superbowla, finalne utakmice američkog nogometa, nogometaš je pucao da bi postigao presudni gol iz polja, koji bi, u slučaju da pogodi, njegovom timu donio pobjedu, a u slučaju da promaši, poraz. Nogometaš je kasnije rekao: “Molio sam se za to.” Ali neki iz protivničkog tima također su se molili za to — za suprotan ishod.

Iako se obje strane mogu moliti, jedna mora izgubiti. Čak i pobjednički tim čiji su se igrači molili za pobjedu može izgubiti sljedeću utakmicu. Doista, postepeno će do kraja sezone svi ostali timovi morati izgubiti, budući da u ligi može biti samo jedan ukupni pobjednik. Pa ipak, većina timova koji su izgubili imala je igrače koji su se molili za pobjedu.

U članku pod naslovom “Suzdržite se od molitvi, molim vas”, jedan je sportski komentator napisao: “To što na sva zvona zvonite o tome kako ste prisni s Bogom ne znači obavezno da je to istina. (...) U drugom svjetskom ratu njemački su vojnici na kopčama opasačâ imali ugraviranu frazu: Gott mit uns. Prijevod: ‘Bog s nama.’ ” Jedan drugi sportski pisac primijetio je: “Bog ne pristaje ni uz jednu stranu na nogometnim utakmicama. O zemaljskim stvarima poput ovih odlučuju muškarci i žene, a ne Svemogući.”

Apostol Petar je rekao: “ ‘Bog nije pristran.’ Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.” Baviti se nasilnim sportovima ne znači ‘činiti što je pravedno’ (Djela apostolska 10:34, 35, St; Rimljanima 14:19). Ako je Bog uistinu slušao molitve onih koji su tražili pobjedu i natjecatelj se ozlijedio ili čak poginuo, je li Bog taj koga treba kriviti?

Božja riječ navodi: “Ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas” (1. Ivanova 5:14, Duda-Fućak; naglašeno od nas). Da bi molitve bile uslišene, pojedinac mora znati Božju volju i naum, a njegovi postupci moraju biti u skladu s njima. (Usporedi Matej 6:9, 10.)

Ne, Božja volja i naumi nisu povezani sa sportskim događajima. Sluša li, stoga, Bog molitve za pobjedu koje se upućuju na njima? Sa sigurnošću možemo reći da ne sluša.

[Zahvala na stranici 31]

UPI/Bettmann