Nastojanja da se spasi djecu

“Okupili smo se na Svjetskom summitu o djeci kako bismo se zajednički obavezali i uputili hitan sveopći poziv — svakom djetetu dati bolju budućnost” (Konferencija Ujedinjenih naroda, 1990).

PREDSJEDNICI i premijeri iz preko 70 zemalja okupili su se 29. i 30. rujna 1990. u New York Cityu da bi razmotrili loše stanje djece svijeta.

Konferencija je usredotočila međunarodnu pažnju na žalosno stradanje djece, globalnu tragediju koju se gura ispod tepiha. Delegat Sjedinjenih Država Peter Teeley istaknuo je: “Kad bi 40 000 pjegavih sova uginulo svakog dana, izbio bi skandal. Ali 40 000 djece umire, a to se jedva primjećuje.”

Svi okupljeni šefovi vlada složili su se da se nešto mora napraviti — i to hitno. Oni su se “svečano obavezali da će dati visoki prioritet pravima djece, njihovom preživljavanju te njihovoj zaštiti i razvoju”. Koje su konkretne prijedloge iznijeli?

Preko 50 milijuna mladih živi na rubu smrti

Primarni cilj bio je da se spasi preko 50 milijuna djece koja će vjerojatno umrijeti tokom 1990-ih. Mnogi od tih mladih života mogli bi se spasiti provođenjem sljedećih zdravstvenih mjera.

• Kad bi se sve majke u zemljama u razvoju uspjelo uvjeriti da doje svoje bebe najmanje četiri do šest mjeseci, spasilo bi se milijun djece svake godine.

• Široka primjena oralne rehidracijske terapije (ORT) mogla bi prepoloviti stopu smrtnosti uslijed dijareje, koja ubija četiri milijuna djece svake godine.a

• Široka primjena vakcinacije i upotreba jeftinih antibiotika mogla bi spriječiti milijune drugih smrtnih slučajeva uzrokovanih bolestima kao što su ospice, tetanus i upala pluća.

Da li je taj oblik zdravstvenog programa izvediv? Trošak bi do kraja desetljeća vjerojatno dostigao 2,5 milijarde američkih dolara godišnje. U globalnim okvirima, ovaj izdatak bio bi minimalan. Američke duhanske kompanije troše tu svotu svake godine — samo na reklamiranje cigareta. Nacije svijeta svakog dana rasipaju tu istu svotu na vojne izdatke. Mogu li se ta sredstva korisnije upotrijebiti za zdravlje ugrožene djece? Deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta otvoreno je navela da “čovječanstvo duguje djetetu ono najbolje što mu može dati”.

Naravno, davanje ‘bolje budućnosti svakom djetetu’ uključuje mnogo više nego sačuvati ih od prerane smrti. Sandra Huffman, predsjednica Centra za sprečavanje pothranjenosti u djetinjstvu, objašnjava u časopisu Time da “ORT ne sprečava dijareju, on samo spašava djecu da ne umru od nje. (...) Ono što sada trebamo napraviti”, dodaje ona, “jest da se usredotočimo na to kako možemo spriječiti bolest, a ne samo smrt”.

Da bi se poboljšalo — a ne samo spasilo — živote milijuna djece, pokrenuto je nekoliko ambicioznih programa. (Vidi okvir na 6. stranici.) Nijednog od njih neće biti lako ostvariti.

Čista voda na dostupnoj udaljenosti

Felicia Onu je svakog dana pet sati provodila noseći vodu za svoju obitelj. Voda koju je donosila kući često je bila zaražena. (Takva voda donosi sa sobom godišnju pošast infekcije gvinejskim crvom i doprinosi izbijanju dijareje.) Ali 1984. u njenom je selu Ugwulangwu u istočnoj Nigeriji iskopan bunar i postavljena ručna pumpa.

Ona sada treba pješačiti samo nekoliko stotina metara da bi uzela čistu vodu. Djeca su joj zdravija, a njen život postao je mnogo lakši. Za više od milijardu ljudi poput Felicie omogućen je pristup čistoj vodi tokom 1980-ih. Ali milijuni žena i djece još uvijek provode mnogo sati svakog dana teško vukući kante koje sadrže manje vode od količine koja se nonšalantno izlije iz prosječnog zapadnjačkog vodokotlića.

Uspjesi i problemi školovanja

Maximino je bistar jedanaestogodišnjak koji živi u udaljenom kraju Kolumbije. Usprkos tome što svakog dana nekoliko sati provodi pomažući svom ocu obrađivati usjeve, u školi prolazi dobro. Ide u Escuela Nueva, ili Novu školu, koja ima fleksibilan program osmišljen da pomogne djeci u nadoknađivanju školskog gradiva ako su nekoliko dana morali izostati iz škole — što se često događa, naročito u vrijeme žetve. Učitelji su luksuz u Maximinovoj školi. Udžbenika je malo. Učenike se potiče da pomažu jedan drugome tamo gdje nešto ne razumiju, i oni sami obavljaju većinu posla oko vođenja škole. Sa ovim novim sistemom — specijalno skrojenim da udovolji potrebama siromašnih seoskih sredina — pokušava se i u mnogim drugim zemljama.

Tisućama kilometara daleko od Kolumbije, u jednom velikom azijskom gradu, živi jedna bistra jedanaestogodišnjakinja, po imenu Melinda. Ona je nedavno napustila školu kako bi 12 sati dnevno provodila u sakupljanju komada metala i plastike na jednom od ogromnih gradskih smetlišta. “Želim pomoći svom ocu tako da možemo imati nešto za jelo svaki dan”, kaže Melinda. “Ako mu ne bih pomogla, možda si uopće ne bismo mogli priuštiti da jedemo.” Čak i za uspješnog dana, ona donosi kući tek oko 2 300 hrvatskih dinara.

Dječji zdravstveni radnici

U predgrađima indijskog grada Bombaya nalazi se naselje straćara nazvano Malvani u kojem su bolesti dugo vremena bile udomaćene. Stvari su se konačno počele popravljati, zahvaljujući energičnim zdravstvenim radnicama kao što su Neetu i Aziz. One posjećuju obitelji kako bi provjerile jesu li mala djeca cijepljena ili da li boluju od dijareje, svraba ili anemije. Neetu i Aziz imaju samo 11 godina. One su se dobrovoljno prijavile za rad na programu u kojem su starija djeca zadužena da kontroliraju zdravlje djece ispod pet godina. Zbog njihovih napora — i napora desetaka druge djece poput njih — skoro sva djeca u Malvaniju su imunizirana, većina roditelja zna kako dati oralnu rehidracijsku terapiju, a opća se higijena poboljšala.

Po cijelom svijetu se poduzimaju ogromni koraci kako bi se cijepilo djecu protiv najčešćih bolesti. (Vidi tabelu na 8. stranici.) Bangladeš je sada imunizirao preko 70 posto svoje dječje populacije, a Kina je imunizirala dobrih 95 posto. Ako bi svaka zemlja u razvoju mogla doći do 90 posto, zdravstveni stručnjaci smatraju da bi se postigao kolektivni imunitet. Kad je velika većina imunizirana, bolest se mnogo teže prenosi.

Siromaštvo, rat i AIDS

Unatoč tome, tužna je zbilja da, dok se postiže napredak u zdravstvenoj njezi i obrazovanju, drugi problemi ostaju ukorijenjeni kao i prije. Tri najtvrdokornija su siromaštvo, rat i AIDS.

Zadnjih godina siromašni u svijetu postaju još siromašniji. Realni dohodak u osiromašenim područjima Afrike i Latinske Amerike u posljednjih deset godina smanjio se za 10 ili više posto. Roditelji u tim zemljama — gdje se 75 posto obiteljskog prihoda troši na hranu — jednostavno si ne mogu priuštiti da svojoj djeci omoguće uravnoteženu ishranu.

‘Dajte djeci povrće i banane’, bilo je rečeno Grace u njenoj zdravstvenoj stanici. Ali Grace, majka desetero djece, koja živi u Istočnoj Africi, nema novca za hranu, a nema ni dovoljno vode da bi uzgojila te biljke na obiteljskom zemljištu od 0,1 hektara. Oni nemaju izbora nego da žive od žitarica i graha i da ponekad ostanu gladni. Ako sadašnje okolnosti potraju, izgledi za Graceinu obitelj ili za milijune drugih poput njene vjerojatno se neće popraviti.

Graceinoj djeci, koliko god bila siromašna, bolje je nego osmogodišnjem Kim Sengu iz jugoistočne Azije, čiji je otac ubijen u bratoubilačkom građanskom ratu, a čija je majka kasnije umrla od gladi. Kim Seng, koji je također skoro umro od pothranjenosti, konačno je pronašao utočište u izbjegličkom logoru. Mnoga od pet milijuna djece koja čame u izbjegličkim logorima širom svijeta pretrpjela su slične poteškoće.

Na prijelazu stoljeća, svega je 5 posto žrtava rata bilo civilno. Sada je ta brojka naglo narasla na 80 posto, a većina tih žrtava rata su žene ili djeca. Oni koji su možda izbjegli fizičkoj ozljedi ipak emocionalno stradaju. “Ne mogu zaboraviti kako je ubijena moja majka”, kaže jedna djevojčica koja je izbjeglica iz jedne zemlje na jugu Centralne Afrike. “Zgrabili su moju majku i radili joj grozne stvari. Poslije su je svezali i izboli nožem. (...) Ponekad sanjam o tome.”

Kako nasilni sukobi i dalje izbijaju u jednoj zemlji za drugom, izgleda neizbježnim da će nedužna djeca nastaviti trpjeti posljedice razornog ratnog djelovanja. Štoviše, međunarodna napetost šteti i djeci koja nisu direktno uključena u sukobe. Vojska guta novac koji bi se mogao potrošiti za pružanje boljeg obrazovanja, sanitetskih mjera i zdravstvene njege. Svjetski izdaci u vojne svrhe u industrijskim zemljama nadmašuju zajednički godišnji prihod najsiromašnije polovice čovječanstva. Čak i 46 najsiromašnijih zemalja svijeta na svoje vojne mašinerije troši isto koliko na zdravstvo i obrazovanje zajedno.

Osim siromaštva i rata, još se jedan ubojica prikrada djeci svijeta. Iako je tokom 1980-ih postignut značajan napredak u borbi protiv ospica, tetanusa i dijareje, pojavila se nova zdravstvena noćna mora: AIDS. Svjetska zdravstvena organizacija računa da će do 2000. godine biti zaraženo deset milijuna djece. Većina te djece neće nikada doživjeti svoj drugi rođendan, a jedva da će koje živjeti više od pet godina. “Ukoliko se nešto brzo ne napravi, AIDS prijeti da izbriše sav napredak koji smo postigli u spašavanju djece u posljednjih 10 godina”, sa žaljenjem izjavljuje dr. Reginald Boulos, pedijatar s Haitija.

Iz ovog kratkog pregleda očigledno je da unatoč nekim hvalevrijednim dostignućima cilj ‘davanja bolje budućnosti svakom djetetu’ ostaje divovski zadatak. Postoji li ikakva nada da će se jednog dana san ostvariti?

[Bilješka]

[Okvir na stranici 6]

Ciljevi za ‘90-e — izazov spašavanja djece

Nacije koje su prisustvovale Svjetskom summitu o djeci dale su nekoliko konkretnih obećanja. Nadaju se da će do godine 2000. postići sljedeće.

Cijepljenje. Sadašnji programi cijepljenja spašavaju tri milijuna djece svake godine. No dva milijuna druge djece još uvijek umire. Imuniziranjem 90 ili više posto djece svijeta protiv najčešćih bolesti moglo bi se izbjeći većinu tih smrtnih slučajeva.

Obrazovanje. Tokom 1980-ih broj upisanih u školama smanjio se u mnogim od najsiromašnijih zemalja svijeta. Cilj je preusmjeriti tu tendenciju i osigurati da do kraja ove dekade svako dijete ima mogućnost ići u školu.

Pothranjenost. Službenici Fonda Ujedinjenih naroda za pomoć djeci smatraju da je “uz ispravnu politiku (...) svijet sada u stanju prehraniti svu djecu svijeta i pobijediti najteže oblike pothranjenosti”. Dani su prijedlozi da se u ovom desetljeću prepolovi broj djece koja su pothranjena. Takav bi uspjeh spasio 100 milijuna djece od bolova gladi.

Čista voda i sanitarne mjere. Godine 1987. Brundtland Report je objasnio: “U svijetu zemalja u razvoju, broj obližnjih slavina za vodu bolji je pokazatelj zdravlja u nekoj sredini nego broj bolničkih kreveta.” Trenutno preko milijardu ljudi nema pristup čistoj vodi, a dvaput toliko nema sanitarno uklanjanje otpada. Cilj je da se svima omogući pristup sigurnoj pitkoj vodi i sanitarnom uklanjanju ljudskog izmeta.

Zaštita. U posljednjem desetljeću ratovi su prouzročili preko pet milijuna žrtava među djecom. Pet milijuna druge djece ostalo je bez doma. Ove izbjeglice, kao i milijuni ulične djece i djece koju se izrabljuje kao radnike, hitno trebaju zaštitu. Konvencija o pravima djeteta — koju je do danas ratificiralo preko sto zemalja — nastoji zaštititi svu tu djecu od nasilja i izrabljivanja.

[Tabela na stranici 7]

(Vidi publikaciju)

GLAVNI UZROCI SMRTNIH SLUČAJEVA DJECE

(Djeca mlađa od pet godina)

MILIJUNI SMRTNIH SLUČAJEVA SVAKE GODINE (procjene za 1990):

0,51 MILIJUN hripavac

0,79 MILIJUNA neonatalni tetanus

1,0 MILIJUN malarija

1,52 MILIJUNA ospice

2,2 MILIJUNA druge infekcije dišnih puteva

4,0 MILIJUNA dijarejično oboljenje

4,2 MILIJUNA drugi uzroci

Izvor: WHO i UNICEF

[Tabela na stranici 8]

(Vidi publikaciju)

NAPREDAK U CIJEPLJENJU DJECE U ZEMLJAMA U RAZVOJU 1980-1988

Postotak djece mlađe od 12 mjeseci koja su cijepljena

GODINE

1980 1988

DPT3* 24% 66%

DJEČJA PARALIZA 20% 66%

TUBERKULOZA 29% 72%

OSPICE 15% 59%

DPT3*: Miješano cjepivo za DIFTERIJU, HRIPAVAC (PERTUSSIS) i TETANUS.

IZVOR: WHO i UNICEF (brojke za 1980. ne uključuju Kinu)

[Zahvala na stranici 4]

Fotografija: Godo-Foto