Bol koje više neće biti
BOL koja će biti odstranjena u ispunjenju biblijskog obećanja bit će ona bol koja dolazi kao posljedica nesavršenosti prvog čovjeka. Ta bol uključuje ono što se može opisati kao kronična bol.
Umjesto da bude sistem za upozoravanje na bolest ili povredu, kronična bol može se povezati s “lažnom uzbunom” koja se jednostavno ne da isključiti. Upravo ova bol uzrokuje da njene žrtve godišnje troše milijarde dolara u potrazi za olakšanjem te upropaštava živote milijunima.
Stručnjak na području boli dr. Richard A. Sternbach napisao je: “Za razliku od akutne boli, kronična bol nije simptom; kronična bol nije signal upozorenja.” Časopis Emergency Medicine naglasio je: “Ne postoji nikakva svrha kronične boli.”
Stoga su posljednjih godina mnogi liječnici počeli na takvu bol gledati kao na nešto što je samo po sebi bolest. “Kod akutne boli, bol je simptom bolesti ili povrede”, objašnjava dr. John J. Bonica u djelu The Management of Pain, danas standardnom tekstu na temu boli. “Kod kronične boli, sama bol je bolest.”
Napori da se razumije bol
Bol još uvijek nije u potpunosti objašnjena. “Vječna primamljivost pokušaja shvaćanja toga što je bol”, kaže se u časopisu American Health, “nagoni znanstvenike na intenzivan rad.” Prije nekoliko desetljeća smatrali su da je bol oblik osjeta, poput vida, sluha i opipa, da je se osjeća putem posebnih živčanih završetaka u koži te da se do mozga prenosi putem naročitih živčanih vlakana. No, ovo pojednostavljeno shvaćanje boli pokazalo se netočnim. Na koji način?
Jedan od činilaca koji su vodili k novom razumijevanju bilo je proučavanje jedne djevojke koja uopće nije osjećala bol. Nakon njene smrti 1955, pregled njenog mozga i živčanog sustava doveo je do potpuno novog koncepta o uzroku boli. Liječnici su “tražili živčane završetke”, objasnio je The Star Weekly Magazine od 30. srpnja 1960. “Da ih nije imala, to bi bilo odgovorno za njenu neosjetljivost. No, oni su bili prisutni i očigledno savršeni.
Zatim su liječnici pregledali živčana vlakna za koja se pretpostavljalo da povezuju živčane završetke s mozgom. Tu se, zasigurno, moralo pronaći oštećenje. No, to se nije dogodilo. Vlakna su, koliko se god moglo vidjeti, bila potpuno savršena, izuzev onih koja su degenerirala uslijed ozljede.
Konačno, učinjene su pretrage djevojčinog mozga i opet, nije bilo moguće utvrditi bilo kakvo oštećenje. Prema svoj postojećoj spoznaji i teoriji, djevojka je trebala normalno osjećati bol, pa ipak, nije mogla osjetiti niti škakljanje.” Međutim, bila je osjetljiva na pritisak izvršen na kožu te je mogla razlikovati između dodira vrhom i glavom igle, premda je bockanje igle nije boljelo.
Ronald Melzack, koji je 1960-ih bio suzačetnik popularne nove teorije objašnjavanja boli, pruža još jedan primjer njene složenosti. Objasnio je: “Gđa. Hull je neprestano pokazivala na svoju nogu koje nije bilo [bila je amputirana] i opisivala užasne bolove, kao da joj kroz noge guraju užareni žarač.” Melzack je 1989. za časopis Maclean’s izjavio kako “još uvijek traga za objašnjenjem onoga što naziva ‘fantomska’ bol”. K tome, postoji i ono što se naziva prenesena bol, kod koje osoba može imati grešku u funkcioniranju jednog dijela tijela, no osjećati bol na drugom mjestu.
Uključeni su i um i tijelo
Bol se sada označuje kao “krajnje složeno međudjelovanje uma i tijela”. U svojoj knjizi Pain in America, izdanoj 1992, Mary S. Sheridan kaže da je “iskustvo boli toliko psihološki jako da um ponekad može nijekati njeno postojanje, a ponekad je može stvoriti i podržavati dugo vremena nakon što je akutna povreda prošla.”
Nečije raspoloženje, koncentracija, osobnost i podložnost sugestiji te drugi faktori veoma su važni kod toga kako netko reagira na bol. “Strah i anksioznost uzrokuju pretjeranu reakciju”, primijetio je dr. Bonica, autoritet na području boli. Prema tome, netko može naučiti osjećati bol. Dr. Wilbert Fordyce, profesor psihologije koji se specijalizirao za probleme boli, objašnjava:
“Nije u pitanju to je li bol stvarna. Naravno da je stvarna. Pitanje je koji su ključni faktori koji na nju utječu. Ako s vama neposredno prije večere razgovaram o sendviču od šunke, vama poteku sline. To je veoma stvarno. No to se događa zbog uvjetovanja. Tu nema nikakvog sendviča od šunke. Ljudska bića su izvanredno osjetljiva na uvjetovanje. Ono utječe na društveno ponašanje, slinjenje, krvni tlak, brzinu probavljanja hrane, bol, sve moguće stvari.”
Baš kao što vaše emocije i raspoloženje mogu pojačati bol, mogu ga i ugušiti ili potisnuti. Razmotrimo jedan primjer: Jedan neurokirurg ispričao je kako je u mladosti jednom bio toliko zaljubljen u neku djevojku da, dok je s njom sjedio na zaleđenom zidiću, uopće nije osjećao jaku hladnoću ili bol u stražnjici. “Skoro sam se smrznuo”, objasnio je. “Mora da smo tamo sjedili 45 minuta, a ja nisam ništa osjećao.”
Takvi su primjeri mnogobrojni. Nogometaši potpuno zaneseni igrom ili vojnici u žaru bitke mogu biti teško povrijeđeni pa ipak u to vrijeme osjećati malu ili ne osjećati nikakvu bol. Čuveni afrički istraživač David Livingstone ispričao je kako ga je napao lav, što ga je prestrašilo “kao što terijer prestraši štakora. Šok (...) je stvorio neku vrstu zanesenosti u kojoj uopće nije osjećao bol”.
Vrijedno je zapaziti da sluge Jehove Boga, koji smireno gledaju na njega s potpunim povjerenjem i pouzdanjem, također ponekad dožive da njihova bol bude ugušena. “Možda izgleda neobično”, ispričao je jedan kršćanin koji je bio pretučen, “ali nakon prvih nekoliko udaraca, doista ih više nisam osjećao. Umjesto toga, bilo je to kao da ih samo mogu čuti, kao udaranje bubnja u daljini” (Probudite se! od 22. veljače 1994, 21. stranica).
Kako se osjećaji bola modificiraju
Pokušavajući objasniti neke od zbunjujućih aspekata boli, godine 1965. jedan profesor psihologije po imenu Ronald Melzack i jedan profesor anatomije imenom Patrick Wall objavili su naširoko pozdravljenu teoriju o boli nazvanu “teorija kontrolnih vrata”. Udžbenik o boli od dr. Bonice, izdanje od 1990, kaže da ova teorija spada “među najvažnije događaje na polju istraživanja i terapije boli”.
Prema ovoj teoriji, otvaranje i zatvaranje teoretskih vrata u leđnoj moždini ili dopušta ili blokira prolaz bolnih impulsa do mozga. Ako neki drugi osjećaji, a ne osjećaji bola, zakrče vrata, bolni impulsi koji dopru do mozga mogu biti oslabljeni. Tako se, naprimjer, bol umanji time da se trlja ili trese lagano opečeni prst, budući da se pritom drugi impulsi, a ne impulsi boli, šalju u leđnu moždinu te ometaju prolaz bolnih impulsa.
Kad je 1975. otkriveno da naše tijelo proizvodi svoje vlastite supstancije nalik morfiju nazvane endorfini, to je nadalje pomoglo u traganju za razumijevanjem zbunjujućih aspekata boli. Naprimjer, neki ljudi mogu slabo ili nikako ne osjećati bol zato što proizvode previše endorfina. Endorfini također mogu objasniti misteriju zašto se bol minimalizira ili čak eliminira akupunkturom, medicinskim postupkom u kojem se igle tanke poput vlasi zabadaju u tijelo. Prema izvještajima očevidaca, otvoreni kirurški zahvati na srcu izvođeni su dok je pacijent bio budan i opušten, a kao jedino sredstvo protiv bolova upotrebljavala se akupunktura. Zašto pacijenti nisu osjećali nikakvu bol?
Neki vjeruju da igle mogu pokrenuti proizvodnju endorfina koji privremeno odstrane bol. Druga mogućnost je da akupunktura ubija bol zato što igle stimuliraju živčana vlakna koja onda ne šalju bolne već druge impulse. Ti impulsi zakrče vrata u leđnoj moždini, sprečavajući da se bolni impulsi provuku i dopru do mozga, gdje se bol i osjeća.
Teorija kontrolnih vrata te činjenica da tijelo proizvodi svoja vlastita sredstva protiv bolova također mogu objasniti zašto nečije raspoloženje, misli i emocije utječu na jačinu boli koju osjeti. Tako je šok koji je Livingstone doživio uslijed iznenadnog napada lava možda pokrenuo njegovu proizvodnju endorfina te je preplavio njegovu leđnu moždinu impulsima različitima od bolnih. Kao posljedica toga, njegovi osjećaji boli bili su umanjeni.
Ipak, kao što je ranije spomenuto, nečije raspoloženje i emocije mogu imati suprotan efekt. Previše svakodnevnog stresa tipičnog za suvremeni život može povećati nečiju osjetljivost na bol, stvarajući anksioznost, napetost i grčenje mišića.
Srećom, međutim, oni koji trpe bol imaju razloga za optimizam. To je zato što sada mnogi pacijenti izvlače korist iz naprednih metoda liječenja. Takva poboljšanja rezultat su boljeg razumijevanja ove užasne bolesti. Dr. Sridhar Vasudevan, predsjednik American Academy of Pain Medicine, objasnio je: “Ideja da bol ponekad može sama po sebi biti bolest revolucionalizirala je liječenje u 80-ima.”
Na koji je način revolucionarizirano liječenje boli? Koji se načini liječenja pokazuju djelotvornima?
[Slika na stranici 7]
Kako se akupunkturom smanjuje i otklanja bol?
[Zahvala]
H. Armstrong Roberts