Pronašao sam istinsko bogatstvo u Australiji
BIO je travanj 1971. Provevši sedam godina u Australiji, nedavno sam se bio vratio u Grčku kako bih posjetio svoju obitelj. Bila je večer i mirno sam sjedio za stolom u caféu na seoskom trgu u Kariesu kad su došli mjesni svećenik i predsjednik općine te sjeli preko puta mene. Bilo je očito da su tražili priliku da započnu svađu.
Praktički i ne pozdravivši, svećenik me optužio da sam se odselio u Australiju samo radi stjecanja bogatstva. Kad bih rekao da sam bio preneražen bilo bi to blago rečeno. Odgovorio sam mu što sam mirnije mogao da sam živeći u Australiji stekao bogatstvo daleko vrednije od novca.
Moj ga je odgovor iznenadio, ali potom je zahtijevao da sazna što zam zapravo time mislio. Odgovorio sam kako sam, između ostalih stvari, saznao da Bog ima ime. “A to je nešto što ste me vi propustili naučiti”, rekao sam gledajući ga ravno u oči. Prije no što mi je mogao uzvratiti, upitao sam ga: “Hoćete li mi, molim vas, reći ime Boga kojem se Isus obraćao kad nas je učio moliti uzor-molitvu: ‘Sveti se ime tvoje’?” (Matej 6:9).
Vijest o diskusiji brzo se pročula po seoskom trgu pa se za deset minuta sakupilo oko 200 ljudi. Svećenik se počeo nelagodno osjećati. Nije želio odgovoriti na moje pitanje o Božjem imenu, a njegovi odgovori na daljnja biblijska pitanja bili su neuvjerljivi. Njegova zbunjenost vidjela se po tome što je neprestano pozivao konobara da donese još ouza, grčkog alkoholnog pića.
Prošla su dva zanimljiva sata. Otac me došao tražiti, no kad je vidio što se dešava, sjeo je mirno u kut i promatrao prizor. Živa se diskusija nastavila sve do 11.30 navečer, kada je jedan pijani muškarac počeo ljutito vikati. Tada sam predložio mnoštvu da bismo svi trebali otići kućama jer je kasno.
Što je uzrokovalo ovaj sukob? Zašto su svećenik i predsjednik općine tražili svađu sa mnom? Malo razjašnjenje o mom odrastanju u ovom dijelu Grčke pomoći će vam da razumijete.
Prve poteškoće
Rođen sam prosinca 1940. u selu Karies na Peloponezu. Bili smo krajnje siromašni pa sam, kad nisam išao u školu, od izlaska do zalaska sunca zajedno s majkom radio na rižinim poljima, stojeći u vodi do koljena. Kad sam s 13 godina završio osnovnu školu, roditelji su se pobrinuli da radim kao šegrt. Da bih se školovao za vodoinstalatera i postavljača prozora, roditelji su mom poslodavcu dali 500 kilograma pšenice i 20 kilograma biljnog ulja, što je bila gotovo cijela njihova godišnja zarada.
Šegrtski život — živjeti kilometrima daleko od kuće i često raditi od svitanja do ponoći — nipošto nije bio lak. Ponekad sam razmišljao o tome da se vratim kući, ali nisam to mogao učiniti svojim roditeljima. Oni su učinili takvu nesebičnu žrtvu u moju korist. Zbog toga im nikada nisam govorio o svojim problemima. Rekao sam si: ‘Moraš istrajati, bez obzira kako ti bude teško.’
Tokom godina povremeno sam mogao posjećivati roditelje i konačno sam završio školovanje kad mi je bilo 18 godina. Tada sam odlučio otići u glavni grad Atenu, gdje su bili veći izgledi za zapošljavanje. Tamo sam našao zaposlenje i iznajmio sobu. Svakog sam se dana vraćao kući nakon posla, kuhao si, počistio sobu, a potom sam ono malo slobodnog vremena koje sam imao provodio u učenju engleskog, njemačkog i talijanskog.
Smetao me je nemoralni govor i ponašanje drugih mladih, pa sam izbjegavao njihovo društvo. Ali sam se zbog toga osjećao vrlo usamljenim. Kad sam navršio 21 godinu, pozvan sam na služenje vojnog roka, a za to sam vrijeme nastavio učiti jezike. Onda sam, u ožujku 1964, pošto sam odslužio vojsku, migrirao u Australiju, naselivši se u Melbourneu.
Vjerska potraga u novoj zemlji
Ubrzo sam našao posao, upoznao grčku imigrantkinju po imenu Alexandra te smo se vjenčali šest mjeseci nakon mog dolaska. Nekoliko godina kasnije, 1969, jedna je starija gospođa, Jehovina svjedokinja, posjetila našu kuću i ponudila nam Kulu stražaru i Probudite se! Smatrao sam da su časopisi zanimljivi, pa sam ih stavio na sigurno mjesto, naredivši svojoj supruzi da ih ne baci. Godinu dana kasnije posjetila su nas druga dva Svjedoka i ponudila mi besplatni biblijski studij na domu. Prihvatio sam, a ono što sam naučio iz Pisama bilo je upravo ono što sam tražio kako bih ispunio prazninu koja je postojala u mome životu.
Čim je doznala da proučavam sa Svjedocima, moja me susjeda uputila na Evangeličke, tvrdeći da je to bolja religija. Kao posljedica toga, počeo sam proučavati i sa jednim starješinom Evangeličke crkve. Ubrzo sam počeo prisustvovati sastancima i Evangelika i Svjedoka, jer sam čvrsto odlučio pronaći pravu religiju.
Istovremeno sam zbog vjernosti svom pravoslavnom odgoju počeo pomnije istraživati pravoslavnu vjeru. Jednog sam dana posjetio tri grčke pravoslavne crkve. Kad sam u prvoj crkvi objasnio svrhu svog posjeta, svećenik me polako ispratio do vrata. Pritom mi je objasnio da smo mi grčki pravoslavci i da nije u redu družiti se bilo sa Svjedocima bilo s Evangelicima.
Njegov me stav iznenadio, no mislio sam: ‘Možda baš ovaj svećenik nije dobar predstavnik crkve.’ Na moje iznenađenje, svećenik u drugoj crkvi slično je reagirao. Rekao mi je, doduše, da postoji grupa za proučavanje Biblije koju vodi jedan teolog u njegovoj crkvi svake subote navečer. Kada sam pokušao i u trećoj crkvi, još sam se više razočarao.
No ipak sam odlučio prisustvovati satu proučavanja Biblije koji se održavao u drugoj crkvi, otišavši tamo sljedeće subote. Rado sam pratio čitanje iz biblijske knjige Djela apostolskih. Kad se čitao dio o tome kako je Kornelije kleknuo pred Petra, teolog je prekinuo čitanje i objasnio kako je Petar ispravno odbio Kornelijev čin obožavanja (Djela apostolska 10:24-26). Nato sam podigao ruku i rekao da imam jedno pitanje.
“Da, što bi želio znati?”
“Pa, ako je apostol odbio da ga se obožava, zbog čega onda imamo njegovu ikonu i obožavamo je?”
Nekoliko sekundi vladala je mrtva tišina. A onda kao da je pala bomba. Razbuktale su se strasti i bilo je povika u stilu: “Odakle si ti došao?” Gorljiva rasprava, uz mnogo vike trajala je dva sata. Na kraju su mi, dok sam odlazio, dali jednu knjigu da je ponesem kući.
Kad sam je otvorio, prve riječi koje sam pročitao bile su: “Mi smo grčki pravoslavci i naša je religija prolila krv kako bi sačuvala našu tradiciju.” Znao sam da Bog ne pripada samo grčkim pravoslavcima, pa sam stoga odmah prekinuo veze s Grčkom pravoslavnom crkvom. Otada sam nastavio proučavanje Biblije samo sa Svjedocima. U travnju 1970. simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi, a moja je supruga krštena šest mjeseci kasnije.
Kontakt sa seoskim svećenikom
Svećenik iz mog rodnog sela u Grčkoj poslao mi je pred kraj te godine pismo tražeći novac za pomoć u obnovi seoske crkve. Umjesto da mu pošaljem novac, poslao sam mu knjigu Istina koja vodi do vječnog života, zajedno s pismom koje objašnjava da sam sada Jehovin svjedok i da vjerujem kako sam pronašao istinu. Pošto je primio moje pismo, objavio je u crkvi da se jedan iseljenik iz Australije odmetnuo.
Nakon toga su majke čiji su sinovi bili u Australiji stalno ispitivale svećenika nije li to njihov sin. Moja je majka čak otišla njegovoj kući i preklinjala ga da joj kaže. “Nažalost, to je vaš sin”, rekao je. Kasnije mi je majka rekla kako bi više voljela da ju je ubio nego da joj je to rekao o meni.
Povratak u Grčku
Nakon svog krštenja, supruga i ja željeli smo se vratiti u Grčku i ispričati svojim obiteljima i prijateljima o dobrim stvarima koje smo saznali iz Biblije. Tako smo se u travnju 1971, zajedno s našom petogodišnjom kćerkom Dimitriom, vratili na produženi odmor, odsjevši u mjestu Kiparissia, udaljenom oko 30 kilometara od mog rodnog sela Kariesa. Naše povratne avionske karte vrijedile su šest mjeseci.
Druge noći kod kuće majka se slomila i rekla mi kroz suze da sam krenuo krivim putem i osramotio obiteljsko ime. Plačući i jecajući, preklinjala me da se vratim sa svog “pogrešnog” puta. Potom se onesvijestila i pala mi na ruke. Sljedećeg sam dana pokušao razgovarati s njom, objašnjavajući joj kako sam jednostavno proširio svoju spoznaju o Bogu o kojem nas je ona s toliko ljubavi poučavala od djetinjstva. Iduće sam večeri imao onaj nezaboravni susret s mjesnim svećenikom i predsjednikom općine.
Moja dva mlađa brata koja su živjela u Ateni došla su za Uskrs. Obojica su me izbjegavala kao da sam gubavac. Međutim, jednog je dana stariji od ove dvojice počeo slušati. Nakon nekoliko sati diskusije, rekao je kako se slaže sa svim što sam mu pokazao iz Biblije. On me od tog dana branio pred ostatkom obitelji.
Nakon toga sam često dolazio u Atenu kako bih bio s bratom. Svaki put kad bih došao, on je pozivao druge obitelji da dođu i čuju dobru vijest. On i njegova supruga, zajedno s tri druge obitelji s kojima su vodili biblijske studije, kasnije su na moju veliku radost simbolizirali svoje predanje Bogu krštenjem u vodi!
Tjedni su brzo prošli, a malo prije no što je isteklo šest mjeseci posjetio nas je Svjedok koji je služio u skupštini udaljenoj oko 70 kilometara od našeg sela. Skrenuo je pažnju na potrebu za pomoći u djelu propovijedanja u tom području i upitao jesam li razmišljao o tome da ostanem za stalno. Te sam noći razgovarao sa suprugom o toj mogućnosti.
Oboje smo se složili kako bi bilo teško ostati. No bilo je očito da postoji velika potreba da ljudi čuju biblijsku istinu. Na kraju smo odlučili ostati najmanje godinu ili dvije. Moja bi se supruga vratila u Australiju da proda našu kuću i auto te da donese natrag onoliko imovine koliko može. Donijevši odluku, sljedećeg smo jutra otišli u grad i unajmili kuću. Također smo upisali našu kćerku u mjesnu osnovnu školu.
Provala protivljenja
Ubrzo nam je objavljen pravi rat. Protivljenje je došlo od policije, ravnatelja škole i učiteljâ. U školi se Dimitria nije htjela prekrižiti. Školski su službenici pozvali policajca da je pokuša zastrašiti ne bi li popustila, no ona se nepokolebljivo držala. Pozvali su me na razgovor s ravnateljem, a on mi je pokazao arhiepiskopovo pismo u kojem se nalagalo da uzmem Dimitriju i odem. Međutim, nakon mog dugog razgovora s ravnateljem, bilo joj je dozvoljeno da ostane u školi.
S vremenom sam saznao da u Kiparissiji postoji bračni par koji je prisustvovao jednom kongresu Jehovinih svjedoka, pa smo bili u mogućnosti obnoviti njihovo zanimanje. Supruga i ja smo također pozivali Svjedoke iz obližnjih sela na biblijske studije u naš dom. Međutim, ubrzo je došla policija i odvela nas sve na ispitivanje u policijsku stanicu. Optužili su me za korištenje svoje kuće kao mjesta obožavanja bez dozvole. Ali kako nas nisu stavili u pritvor, mi smo se nastavili sastajati.
Iako mi je bio ponuđen posao, episkop je, čim je doznao za to, zaprijetio da će dati zatvoriti radnju mog poslodavca ukoliko me ne otpusti. Prodavala se radnja za izradu i instaliranje cijevi i rezanog lima, a mi smo bili u mogućnosti da je kupimo. Gotovo istog trena došla su dva svećenika s prijetnjama da će nam zatvoriti dućan, a nekoliko tjedana kasnije arhiepiskop je naredio da se izopći naša obitelj. U to se vrijeme svakog tko je izopćen iz Grčke pravoslavne crkve tretiralo kao potpunog izopćenika iz društva. Ispred naše radnje postavljen je policajac kako bi odvraćao ljude da ne ulaze. Iako nije bilo mušterija, svakog smo dana uporno otvarali radnju. O našoj se nevolji ubrzo pričalo po čitavom gradu.
Uhapšeni i izvedeni pred sud
Jedne smo subote ja i još jedan krenuli na put njegovim motorom kako bismo svjedočili u obližnjem mjestu. Tamo nas je zaustavila policija i privela nas u policijsku stanicu, gdje smo bili pritvoreni cijelog vikenda. U ponedjeljak ujutro vlakom su nas vratili u Kiparissiju. Proširila se vijest o tome da smo pritvoreni, pa se na željezničkoj stanici okupilo mnoštvo kako bi nas vidjelo kad stignemo s policijskom pratnjom.
Pošto su nam uzeli otiske prstiju, odveli su nas k javnom tužiocu. On je započeo postupak, rekavši da će pročitati naglas optužbe protiv nas sakupljene od seljaka koje je policija ispitivala. “Rekli su nam da je 1914. Isus Krist postao kralj”, glasila je prva optužba.
“Odakle li vam samo ta čudna ideja?” pitao je tužitelj ratoborno.
Istupio sam, uzeo Bibliju koju je držao na svom stolu i otvorio je na Mateju 24. poglavlju te mu predložio da ga pročita. Nakratko je oklijevao, no onda je uzeo Bibliju i počeo čitati. Nakon što je nekoliko minuta čitao, rekao je uzbuđeno: “Pazi, ako je ovo istina, onda bih ja trebao sve napustiti i otići u samostan!”
“Ne”, rekao sam mirno. “Trebali biste upoznati biblijsku istinu i onda pomoći drugima da i oni pronađu istinu.”
Pristiglo je nekoliko odvjetnika, pa smo tokom dana mogli svjedočiti i nekima od njih. Ironično, to je dovelo do daljnje optužbe — za prozelitiziranje!
Tokom te godine imali smo tri parnice, ali smo na kraju bili oslobođeni svih optužbi. Izgleda da je pobjeda probila led u pogledu stava ljudi prema nama. Otada su nam se počeli slobodnije obraćati i slušati što imamo reći o Božjem Kraljevstvu.
Kasnije je mala studijska grupa u našem domu u Kiparissiji oformljena u skupštinu. U našu je novu skupštinu premješten jedan kršćanski starješina, a ja sam imenovan za slugu pomoćnika. Sastancima u našem domu uskoro je redovito prisustvovalo 15 aktivnih Svjedoka.
Natrag u Australiju
Nakon što su prošle dvije godine i tri mjeseca, odlučili smo se vratiti u Australiju. Ovdje provedene godine brzo su prošle. Moja je kćer Dimitria očuvala svoju vjeru i udala se za slugu pomoćnika iz jedne skupštine u Melbourneu. Ja danas služim kao starješina u skupštini grčkog govornog područja u Melbourneu, u kojoj moja supruga i moja 15-godišnja kćer Martha pohađaju sastanke.
Mala skupština koju smo ostavili iza sebe u Kiparissiji danas je veoma porasla i tamo su mnoge dostojne osobe otvorile svoja srca biblijskim istinama. Tokom ljeta 1991. posjetio sam Grčku na nekoliko tjedana i održao javno biblijsko predavanje, a bilo je prisutno 70 osoba. Nasreću, moja je mlađa sestra Maria postala sluškinja Jehove unatoč protivljenju obitelji.
Zahvalan sam što sam u Australiji imao priliku steći istinsko bogatstvo — spoznaju i razumijevanje o našem Stvoritelju, Jehovi Bogu, i njegovoj vladavini Kraljevstva. Moj život danas ima pravi smisao, a moja obitelj i ja očekujemo blisku budućnost da vidimo kako se blagoslovi Božje nebeske vladavine proširuju po čitavoj Zemlji. (Ispričao George Katsikaronis.)
[Slika na stranici 23]
Kiparissia, u kojoj sam živio po svom povratku iz Australije
[Slika na stranici 23]
Sa suprugom Alexandrom