“Umjesto zlata, pronašao sam dijamante”
ISPRIČAO MICHALIS KAMINARIS
Nakon pet godina provedenih u Južnoafričkoj Republici kamo sam otišao u potrazi za zlatom, vraćao sam se kući s nečim mnogo vrednijim. Dozvolite mi da vam ispričam o bogatstvu koje sam sada posjedovao i koje sam želio podijeliti.
ROĐEN sam 1904. na grčkom otoku Kefallinii koji se nalazi u Jonskom moru. Ubrzo nakon toga oba su moja roditelja umrla, pa sam odrastao kao siroče. Čeznuo sam za pomoći i često sam se molio Bogu. Iako sam redovito posjećivao Grčku pravoslavnu crkvu, što se tiče Biblije bio sam u totalnom neznanju. Nisam pronašao utjehu.
Godine 1929. odlučio sam emigrirati i potražiti bolji život. Napuštajući svoj pusti otok, otplovio sam preko Engleske za Južnoafričku Republiku. Nakon 17 dana provedenih na moru stigao sam u Cape Town (Južnoafrička Republika), gdje me odmah zaposlio jedan sunarodnjak. Međutim, nisam pronašao utjehu u materijalnom bogatstvu.
Nešto dragocjenije
U Južnoafričkoj Republici bio sam oko dvije godine kada je jedan Jehovin svjedok došao na mjesto gdje sam radio i ponudio mi biblijsku literaturu na grčkom jeziku. Sadržavala je brošurice Gdje su mrtvi? i Ugnjetavanje, kada će prestati? Dobro se sjećam s kakvom sam ih gorljivošću čitao i čak napamet učio sve citirane retke. Jednog sam dana rekao jednom kolegi: “Pronašao sam ono što sam tražio sve ove godine. Došao sam u Afriku kako bih pronašao zlato, ali umjesto zlata, pronašao sam dijamante.”
S velikom radošću saznao sam da Bog ima osobno ime, Jehova, da je njegovo Kraljevstvo već uspostavljeno na nebu i da živimo u posljednjim danima ovog sustava stvari (Psalam 83:18; Danijel 2:44; Matej 6:9, 10; 24:3-12; 2. Timoteju 3:1-5; Otkrivenje 12:7-12). Kako li je uzbudljivo bilo saznati da će Jehovino Kraljevstvo donijeti beskrajne blagoslove svim ljudskim rasama! Još jedna stvar koja me se dojmila bila je činjenica da su se te dragocjene istine propovijedale širom svijeta (Izaija 9:6, 7; 11:6-9; Matej 24:14; Otkrivenje 21:3, 4).
Ubrzo sam pronašao adresu podružnice Društva Watch Tower u Cape Townu i nabavio još biblijske literature. Naročito sam se obradovao tome što sam nabavio osobni primjerak Biblije. Ono što sam pročitao potaknulo je moju želju da svjedočim. Počeo sam tako što sam svojim rođacima, prijateljima i poznanicima u svom rodnom gradu Lixoúrionu slao biblijske publikacije. Proučavanjem sam postepeno razumio da netko ako želi ugoditi Jehovi mora mu predati svoj život. Zato sam to odmah učinio u molitvi.
Jednom sam prilikom prisustvovao sastanku Jehovinih svjedoka, no budući da nisam znao engleski nisam razumio ni riječi. Kada sam saznao da u Port Elizabethu živi mnogo Grka, preselio sam se tamo, ali nisam uspio pronaći niti jednog Svjedoka koji govori grčki. Stoga sam se odlučio vratiti u Grčku kako bih postao punovremeni evangelizator. Sjećam se da sam sâm sebi rekao: ‘Vratit ću se u Grčku pa makar tamo došao i polugol.’
Punovremena služba u Grčkoj
U proljeće 1934. našao sam se na palubi talijanskog prekooceanskog broda linijske plovidbe nazvanog Duilio. Dospio sam u Marseille (Francuska) i, nakon što sam tamo ostao deset dana, otišao sam za Grčku na putničkom brodu Patris. Dok smo bili na moru, na brodu je došlo do mehaničkih problema i tokom noći izdana je naredba da se u more spuste čamci za spašavanje. Tada sam se sjetio svog razmišljanja o tome da ću doći u Grčku polugol. Međutim, na koncu je stigao jedan talijanski remorker i oteglio nas do Napulja (Italija). Kasnije smo konačno stigli u Piraiévs (Pirej, Grčka).
Odande sam krenuo za Atenu, gdje sam posjetio podružnicu Društva Watch Tower. Tokom razgovora s Athanassiosom Karanassiosom, nadglednikom podružnice, zamolio sam da mi se dodijeli područje za punovremeno propovijedanje. Sljedećeg sam dana bio na putu za Peloponez, koji se nalazi na jugu kopnenog dijela Grčke. Bilo mi je dodijeljeno cijelo okružje kao moje osobno područje!
U djelo propovijedanja krenuo sam s neizmjernim oduševljenjem, idući od grada do grada, od sela do sela, od farme do farme i od osamljene kuće do osamljene kuće. Uskoro mi se pridružio Michael Triantafilopoulos koji me je u ljeto 1935. krstio — više od godinu dana nakon što sam započeo s punovremenom službom! Nije bio dostupan javni prijevoz, pa smo svuda išli pješice. Naš najveći problem bilo je protivljenje svećenika koji bi sve učinili samo da nas zaustave. Zbog toga smo nailazili na mnoge predrasude. Ipak, unatoč preprekama, svjedočenje se izvršavalo, a Jehovino se ime nadaleko i naširoko razglašavalo.
Ustrajati pod protivljenjem
Jednog jutra, dok sam propovijedao u planinskom području Arkadije, došao sam do sela Magouliana. Nakon što sam svjedočio sat vremena čuo sam crkvena zvona te sam ubrzo shvatio da su zvonila zbog mene! Skupila se svjetina pod vodstvom grčkog pravoslavnog arhimandrita (crkvenog dostojanstvenika koji je prema hijerarhiji ispod episkopa). Brzo sam zatvorio svoju torbu za svjedočenje i tiho se pomolio Jehovi. Arhimandrit je, praćen gomilom djece, išao ravno prema meni. Počeo je vikati: “To je on! To je on!”
Djeca su napravila uzak krug oko mene, a svećenik je iskoračio naprijed i počeo me gurati svojim velikim ispupčenim trbuhom, govoreći da me ne želi dotaknuti rukama ‘u slučaju da sam možda zaražen’. Kričao je: “Udarite ga! Udarite ga!” No baš tada pojavio se policajac i obojicu nas odveo na policijsku stanicu. Protiv svećenika je podignuta optužba zbog huškanja svjetine te je platio globu od 300 drahmi kao i sudske troškove. Ja sam bio oslobođen.
Kada smo došli u novo područje, izabrali smo veći grad kao bazu svoje aktivnosti i odande smo obrađivali cijelo područje unutar udaljenosti od četiri sata hoda. To je značilo da smo odlazili ujutro dok je još uvijek bilo mračno i vraćali se kući nakon što je navečer pao mrak te smo obično svaki dan posjetili jedno ili dva sela. Nakon što smo obradili okolna sela propovijedali smo u gradu koji nam je bio baza, a zatim išli dalje. Često smo bili uhapšeni zato što je svećenstvo huškalo ljude protiv nas. U regiji Parnassus, u srednjoj Grčkoj, policija me tražila mjesecima. No, nikad me nije uspjela uhvatiti.
Jednog smo dana brat Triantafilopoulos i ja propovijedali u selu Mouríki, u području Boeotie. Podijelili smo selo na dva dijela i ja sam počeo obrađivati kuće na strmim obroncima, budući da sam bio mlađi. Odjednom sam čuo viku odozdo. Dok sam trčao dolje, razmišljao sam: ‘Tuku brata Triantafilopoulosa.’ Seljani su se skupili u mjesnoj kavani, a svećenik je toptao gore-dolje poput razjarenog bika. “Ovi nas ljudi nazivaju ‘sjemenom Zmije’”, vikao je.
Svećenik je već razbio štap na glavi brata Triantafilopoulosa i krv mu je tekla niz lice. Nakon što sam očistio krv bili smo u stanju otići. Hodali smo tri sata dok nismo došli do grada Tebe. Tamo su mu u ambulanti obradili ranu. Događaj smo prijavili policiji i podignuta je tužba. No svećenik je imao utjecajne veze i na kraju je bio oslobođen optužbe.
Dok smo obrađivali grad Leukas, sljedbenici jednog političkog vođe tog područja “uhapsili” su nas i odveli u seosku kavanu, gdje smo se našli optuženi pred improviziranim narodnim sudom. Politički vođa i njegovi ljudi naizmjence su se vrzmali oko nas i držali govore — teatralizirajući do besvijesti — te nam prijetili stisnutih šaka. Svi su bili pijani. Njihove su se tirade protiv nas nastavile od podneva do zalaska sunca, no mi smo ostali mirni i nastavili se smiješiti dok smo se izjašnjavali kao nedužni i tiho se molili Jehovi Bogu za pomoć.
U sumrak su nas spasila dva policajca. Odveli su nas u policijsku stanicu i dobro se ophodili prema nama. Da bi opravdao svoje postupke, politički je vođa sljedećeg dana došao i optužio nas za širenje propagande protiv kralja Grčke. Zato nas je policija, u pratnji dva čovjeka, poslala u grad Lamiu radi daljnjeg ispitivanja. Sedam dana bili smo zadržani u pritvoru, a zatim u lisicama odvedeni u grad Larissu radi suđenja.
Naša kršćanska braća u Larissi, koja su unaprijed bila obaviještena, očekivala su naš dolazak. Velika naklonost koju su prema nama pokazala bila je lijepo svjedočanstvo za čuvare. Naš odvjetnik, koji je bio Jehovin svjedok i nekadašnji potpukovnik, bio je dobro poznat u gradu. Kad se on pojavio na sudu i obrazložio naš slučaj, optužbe protiv nas bile su proglašene lažnima i bili smo oslobođeni.
Općeniti uspjeh propovijedanja Jehovinih svjedoka vodio je do toga da se protivljenje intenziviralo. Godine 1938. i 1939. prihvaćeni su zakoni o zabrani prozelitiranja te smo Michael i ja bili uključeni u nekoliko desetaka sudskih slučajeva u vezi s tim pitanjem. Nakon toga nam je podružnica savjetovala da radimo razdvojeno kako bismo manje skretali pažnju na našu aktivnost. Teško mi je palo to što nisam imao suradnika. Ipak, pouzdavajući se u Jehovu, pješice sam obradio područja Atike, Boeotie, Phthiotisa, Eubeje, Aetolie, Acarnanie, Eurytanie te područje Peloponeza.
Ono što mi je tokom tog perioda pomoglo bile su psalmistove prekrasne riječi pouzdanja u Jehovu: “S tobom razbijam vojsku, i s Bogom svojim skačem preko zida. Ovaj Bog opasuje me snagom, i čini mi vjeran put. Daje mi noge kao u jelena, i na visine stavlja me” (Psalam 18:29, 32, 33).
Godine 1940. Italija je objavila rat Grčkoj i ubrzo nakon toga njemačka je vojska napala zemlju. Proglašeno je izvanredno stanje, te su knjige Društva Watch Tower bile zabranjene. Bila su to teška vremena za Jehovine svjedoke u Grčkoj; ipak njihov je broj drastično porastao — sa 178 Svjedoka koliko ih je bilo 1940. na 1 770 do kraja drugog svjetskog rata, 1945!
Služenje u Betelu
Godine 1945. bio sam pozvan da služim u podružnici Jehovinih svjedoka u Ateni. Tada se Betel, što znači “kuća Božja”, nalazio u jednoj unajmljenoj kući u ulici Lombardou. Na prvom katu nalazili su se uredi, a tiskara je bila u podrumu. Sastojala se od malog tiskarskog stroja i stroja za obrezivanje. Osoblje tiskare sačinjavale su u početku samo dvije osobe, no uskoro su i drugi dobrovoljci počeli putovati od svojih kuća kako bi pomogli u poslu.
Godine 1945. ponovno je uspostavljen kontakt s centralom Društva Watch Tower u Brooklynu (New York) i te smo godine ponovno počeli redovito štampati Kulu stražaru u Grčkoj. Zatim smo 1947. preselili našu podružnicu u ulicu Tenedou 16, ali je tiskara i dalje ostala u ulici Lombardou. Kasnije je tiskara preseljena iz ulice Lombardou u jednu tvornicu koja je bila vlasništvo jednog Svjedoka, udaljenu nekih pet kilometara. Tako da smo neko vrijeme jurili amo-tamo između tri lokacije.
Sjećam se kako sam prije zore odlazio iz naših stambenih prostorija u ulici Tenedou i putovao do tiskare. Nakon što sam tamo radio do 13.00, išao sam u ulicu Lombardou gdje su se donosili arci papira koje smo tiskali. Tamo su se ti arci slagali u časopise, prošivali i ručno obrezivali. Nakon toga, gotove časopise odnijeli smo na poštu, nosili ih na treći kat, pomogli službenicima da ih razvrstaju i stavili marke na omote za slanje.
Do 1954. broj Svjedoka u Grčkoj narastao je na više od 4 000, pa su bili potrebni prošireni objekti. Stoga smo se preselili u novi troetažni Betel u centru Atene, u ulici Kartali. Godine 1958. bio sam zamoljen da preuzmem nadgledavanje kuhinje i to je bila moja odgovornost sve do 1983. U međuvremenu sam se, 1959, oženio Eleftheriom koja se pokazala lojalnom pomoćnicom u Jehovinoj službi.
Ponovno ustrajati pod protivljenjem
Vojna hunta je 1967. preuzela vlast i ponovno su na naše djelo propovijedanja nametnuta ograničenja. No, zahvaljujući našem prethodno stečenom iskustvu s obzirom na to kako izaći na kraj sa zabranama naših aktivnosti, brzo smo se prilagodili i uspješno nastavili s djelom u ilegali.
Sastanke smo održavali u privatnim domovima te smo bili oprezni prilikom službe od vrata do vrata. No ipak su naša braća bila redovito hapšena, a sudski slučajevi su se množili. Naši su odvjetnici uvijek zaposleno jurili kako bi rješavali sudske procese koji su se održavali u različitim dijelovima zemlje. Unatoč protivljenju, većina Svjedoka i dalje je bila redovita u svojoj aktivnosti propovijedanja, naročito vikendom.
Subotom ili nedjeljom nakon što smo završili s propovijedanjem za taj dan obično je napravljena provjera kako bi se ustanovilo tko iz naših grupa nedostaje. Obično su oni koji su nedostajali bili pritvoreni u najbližoj policijskoj stanici. Zato smo im odnijeli deke i hranu te im pružili ohrabrenje. Također smo obavijestili naše odvjetnike koji su se zatim u ponedjeljak pojavili pred tužiteljem kako bi branili one koji su se nalazili u pritvoru. Radosno smo se suočavali s ovakvom situacijom, jer smo stradavali zbog istine!
Za vrijeme zabrane naš tiskarski rad u Betelu bio je prekinut. Tako da je zgrada u kojoj smo živjeli Eleftheria i ja, u predgrađu Atene, postala jedna vrsta tiskare. Eleftheria je tipkala primjerke članaka iz Kule stražare, koristeći teški pisaći stroj. Stavila je odjednom deset listova papira u stroj i morala je vrlo snažno pritiskati kako bi se slova otisnula. Ja sam zatim skupio stranice i zajedno ih prošio. To se odvijalo svake večeri sve do ponoći. Na katu ispod nas živio je jedan policajac i mi se još uvijek pitamo kako to da on nije nikad ništa posumnjao.
Radost zbog daljnjeg proširenja
Godine 1974. u Grčkoj je ponovno uspostavljena demokracija i naše se djelo propovijedanja opet moglo slobodnije obavljati. No, tokom sedam godina ograničenja našeg djela, imali smo divan porast od više od 6 000 novih Svjedoka te smo dostigli ukupan broj od preko 17 000 objavitelja Kraljevstva.
Također smo obnovili naše redovne tiskarske aktivnosti u prostorijama podružnice. Zbog toga su betelski objekti u ulici Kartali ubrzo postali premali. Stoga je u Marousiu, predgrađu Atene, kupljen komad zemljišta veličine jednog hektra. Izgrađen je novi betelski kompleks koji je sadržavao 27 spavaćih soba, tiskaru, urede i druge objekte. Svečano otvorenje održano je u listopadu 1979.
S vremenom nam je bilo potrebno još više prostora. Tako da su, oko 60 kilometara sjeverno od Atene, kupljena 22 hektra zemljišta. To se mjesto nalazi u Eleoni, na jednom obronku s pogledom na planine i dobro navodnjene doline. Tamo smo, u travnju 1991, otvorili mnogo veći kompleks koji obuhvaća 22 kuće od kojih svaka može smjestiti osam ljudi.
Nakon što sam u punovremenoj službi proveo preko 60 godina, još uvijek sam blagoslovljen dobrim zdravljem. Na sreću, ‘donosim rod i u starosti’ (Psalam 92:14). Naročito sam zahvalan Jehovi za to što sam doživio da vlastitim očima gledam veličanstveni porast u broju njegovih pravih obožavatelja. Prorok Izaija prorekao je takav porast: “Tvoja će vrata biti svagda otvorena, ne će se zatvoriti ni danju ni noću, da ti se dovede sila naroda” (Izaija 60:11).
Kako li je divno vidjeti milijune ljudi iz svih nacija kako se skupljaju u Jehovinu organizaciju i poučavaju o tome kako preživjeti veliku nevolju i doći u Božji novi svijet! (2. Petrova 3:13). Uistinu mogu reći da se za mene punovremena služba pokazala vrednijom od bilo čega što ovaj svijet može ponuditi. Da, pronašao sam, ne blago od zlata, već duhovne dijamante koji su neizrecivo obogatili moj život.
[Slike na stranici 23]
Michalis i Eleftheria Kaminaris
Tiskara u ulici Lombardou (desno)