Inkvizicija u Meksiku — kako je do nje došlo?

ZAMISLITE da se nalazite pred religioznim sudom koji vas želi prisiliti da vjerujete u ono što ta religija naučava. Ne znate tko vas optužuje i za što ste optuženi. Umjesto da vam se to kaže, prisiljava vas se da navedete razlog zbog kojeg ste uhapšeni, da objasnite što mislite za što ste optuženi te da kažete tko vas je optužio.

Pazite kako odgovarate — mogli biste priznati nešto za što niste optuženi te tako još više pogoršati svoju situaciju! Može vam se dogoditi i da umiješate ljude koji nemaju nikakve veze s optužbom koja je podignuta protiv vas.

Ako ne priznate, može vam se dogoditi da budete mučeni tako da vam u grlo silom ulijevaju veliku količinu vode. Ili bi vam se moglo dogoditi da vam na stolu za mučenje sve čvršće i čvršće pritežu ruke i noge dok bol ne postane nepodnošljivom. Vaše je imanje sud već konfiscirao i najvjerojatnije ga više nikada nećete dobiti natrag. Sve je učinjeno u tajnosti. Ako vas proglase krivim, može vam se dogoditi da budete izgnani iz svoje zemlje ili čak živi spaljeni.

Možda vam je teško u ovom 20. stoljeću shvatiti ovako užasan religiozni postupak. No takva zvjerstva događala su se u Meksiku prije nekoliko stoljeća.

“Obraćenje” domaćeg stanovništva

Kad su Španjolci u 16. stoljeću pokorili današnji Meksiko, odigralo se i vjersko osvajanje. Budući da se malo katoličkih svećenika bavilo poučavanjem o Bibliji, vjersko obraćenje domaćeg stanovništva bilo je tek nešto više od zamjene tradicija i obreda. Nisu se zamarali time da nauče jezik domorodaca niti time da ih nauče latinski, jezik na kojem je vjerska doktrina bila dostupna.

Neki su mislili da Indijanci trebaju primiti potpunu vjersku poduku. No, drugi su bili istog mišljenja kao i fra Domingo de Betanzos koji je, kako kaže Richard E. Greenleaf u svojoj knjizi Zumárraga and the Mexican Inquisition (Zumárraga i meksička inkvizicija), “vjerovao da Indijancu treba uskratiti poduku iz latinskog jer bi ona dovela do toga da uvidi koliko je svećenstvo neupućeno”.

Inkvizicija protiv urođeničkih naroda

Ako domorodački Meksikanci ne bi prihvatili novu religiju, smatralo ih se idolopoklonicima te ih se okrutno proganjalo. Naprimjer, jedan je urođenik javno primio stotinu udaraca bičem zbog obožavanja svojih poganskih idola, koje je zakopao ispod nazovikršćanskog idola, simulirajući čin “kršćanskog” obožavanja.

S druge strane, Don Carlos Ometochtzin, plemenski poglavica Texcocoa i unuk asteškog kralja Netzahualcóyotla, verbalno je napao crkvu. Greenleaf navodi kako je “Don Carlos naročito uvrijedio Crkvu zbog toga što je urođenicima propovijedao o raskalašenosti fratara”.

Kad je fra Juan de Zumárraga, tadašnji inkvizitor, saznao za to, naredio je da se uhapsi Don Carlosa. Optužen da je “dogmatizirajući heretik”, Don Carlos je 30. studenog 1539. spaljen na stupu. Mnogi drugi urođenici kažnjeni su pod optužbom da su se bavili vračanjem.

Inkvizicija protiv doseljenika

Doseljenici koji su živjeli u Meksiku a koji su odbili prihvatiti katoličku religiju optuženi su kao heretici, luterani ili judaizatori. Portugalska obitelj Carvajal jedan je primjer ovoga. Optuženi za upražnjavanje židovske religije, skoro svi njeni članovi bili su mučeni od strane inkvizicije. Sljedeća rečenica izrečena protiv jednog člana ove obitelji odražava taj užas: “[Što se tiče] spomenute Doñe Mariane de Carvajal (...) presuđujem (...) da joj se dâ garota [ogrlica za gušenje] sve dok ne umre prirodnom smrću, a onda neka bude spaljena na rasplamsaloj vatri dok se ne pretvori u pepeo a na nju niti sjećanje ne ostane.” Upravo to se i dogodilo.

Kad bi god neki doseljenik predstavljao prijetnju moći svećenstva, bio bi doveden pred sud. Čovjek po imenu Don Guillén Lombardo de Guzman optužen je da želi osloboditi Meksiko. Međutim, optužba koju je iznio Sveti oficij, zbog koje je i uhapšen, teretila ga je kao astrologa i sektaškog Calvinovog heretika. Tijekom utamničenja skrenuo je s uma. Na kraju je 6. studenog 1659. živ spaljen na stupu.

Knjiga Inquisition and Crimes (Inkvizicija i zločini) od Don Artemia de Valle-Arizpea opisuje taj događaj: “Vezali su krivce, pričvrstivši ih za stup željeznom ogrlicom oko vrata. (...) Svete lomače vjere počele su gorjeti u vihoru crvenila i crnila. Don Guillén (...) iznenada se opustio i ogrlica koju je imao oko vrata zadavila ga je, a njegovo je tijelo nakon toga nestalo u užasnom plamenom blještavilu. Napustio je ovaj život nakon sedamnaest godina polaganih i neprestanih patnji u mračnim zatvorima Svetog oficija. Lomače su se malo po malo stišale, grimizno crveni metež njihovih plamenova iščeznuo je, a kad su se ugasile, u noći je ostala tinjati samo jarka hrpa žeravice.”

Osnivanje “Svetog oficija”

Kao što je već spomenuto, mnogi domaći i doseljeni Meksikanci kažnjavani su zbog kritiziranja ili neprihvaćanja nove religije, a neki su i ubijeni zbog toga. To je dovelo do stvaranja inkvizicije od strane fratara, a kasnije od strane biskupa. Međutim, prvi Veliki inkvizitor u Meksiku, Don Pedro Moya de Contreras došao je 1571. iz Španjolske kako bi tamo službeno ustanovio Tribunal Svetog oficija inkvizicije. Taj je sud prestao s radom 1820. Tako je od 1539. proteklo nekih tri stotine godina stalnog napadanja, mučenja i ubijanja onih koji nisu dijelili katolička vjerovanja.

Kad je netko bio optužen, mučilo ga se sve dok nije priznao. Sud je od njega očekivao da se odrekne antikatoličkih postupaka te da prihvati vjerovanja crkve. Optuženi je bio oslobođen samo ako je dokazao svoju nedužnost, ako mu se nije mogla dokazati krivica, ili, konačno, ako je priznao i pokajao se. U ovom zadnjem slučaju, njegova izjava da osjeća odvratnost prema svom grijehu te da obećava da će ispraviti ono što je počinio javno je čitana. U svakom slučaju, izgubio bi imanje te je morao platiti veliku globu. Ako bi bio proglašen krivim, predalo bi ga se svjetovnim vlastima radi kažnjavanja. To bi uglavnom završilo spaljivanjem na stupu, ili dok je još bio živ ili nakon što je nekoliko trenutaka ranije bio usmrćen.

Za javno izvršenje kazne održavao bi se ogromni auto-da-fé. To je javno objavljivano po cijelome gradu kako bi se svakoga obavijestilo o danu i mjestu na kojem se treba sakupiti. Toga bi dana osuđeni izlazili iz zatvora Tribunala Svetog oficija odjeveni u sambenito (neku vrstu ogrtača bez rukava), sa svijećom u rukama, užetom oko vrata te corozom (kukuljicom) na glavi. Nakon što bi se pročitali grijesi počinjeni protiv katoličke crkve, izvršila bi se kazna određena svakoj žrtvi.

Na taj su način mnogi osuđeni i kažnjeni u ime religije. Okrutnost i netolerancija klera bili su očiti mnoštvima koja su promatrala kako žrtve umiru na stupu.

Potpuna suprotnost kršćanstvu

Isus Krist naložio je svojim učenicima da obraćaju ljude na pravo kršćanstvo. Zapovjedio je: “Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime oca i sina i svetoga Duha, učeći ih da sve drže što sam vam zapovijedao” (Matej 28:19, 20).

Međutim, Isus nikada nije dao do znanja da ljude treba obraćati na silu. Umjesto toga, Isus je rekao: “A ako vas ko ne primi niti posluša riječi vašijeh, izlazeći iz kuće ili iz grada onoga otresite prah s nogu svojijeh” (Matej 10:14). Konačna osuda tih ljudi prepuštena je Svemoćnom Bogu, Jehovi, bez fizičke intervencije od strane kršćana.

Stoga je jasno da je gdje je god u svijetu postojala inkvizicija, to bilo u potpunoj suprotnosti kršćanskim načelima.

Klima religiozne tolerancije koja sada prevladava u Meksiku dopušta ljudima iskazivanje slobode s obzirom na način na koji obožavaju Boga. No stoljeća takozvane Svete inkvizicije ostaju mračnom stranicom povijesti Meksičke katoličke crkve.