Suđenje “heretiku” i njegovo smaknuće
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE
NA JEDNOM kraju zloguke sudnice nalazi se povišena, impozantna sudačka klupa. Sjedalo predsjedavajućeg u sredini natkriveno je tamnim platnenim baldahinom nad kojim se uzdiže ogroman drveni križ koji dominira čitavom prostorijom. Ispred tog sjedala nalazi se optuženička klupa.
Tako se obično opisuje sudove sablasne katoličke inkvizicije. Strašna optužba na račun nesretnog optuženika glasila je: “hereza”, riječ koja asocira na mučenje i smaknuće spaljivanjem na lomači. Inkvizicija (od latinskog glagola inquiro, “istraživati”) bila je poseban crkveni sud uveden da bi se stalo na kraj herezi, to jest, mišljenjima ili doktrinama koje su bile u nesuglasju s ortodoksnim rimokatoličkim naukom.
Katolički izvori kažu da je bila uvođena postupno. Temelje inkvizicije postavio je papa Lucije III na koncilu u Veroni 1184, a njeno ustrojstvo i metode usavršili su — ako se takvu riječ uopće može upotrijebiti u opisu te jezive institucije — drugi pape. Papa Grgur IX uspostavio je u 13. stoljeću inkvizicijske sudove u različitim dijelovima Evrope.
Zloglasna španjolska inkvizicija utemeljena je 1478. papinskom bulom koju je papa Siksto IV izdao na zahtjev vladajućeg kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Uvedena je radi borbe protiv marana, Židova koji su samo prividno prelazili na katolicizam kako bi izbjegli progonstva; protiv moriska, sljedbenika islama koji su iz istog razloga prešli na katolicizam; te protiv španjolskih heretika. Prvi veliki španjolski inkvizitor, dominikanski fratar Tomás de Torquemada, postao je zbog svoje fanatične gorljivosti simbolom najgorih obilježja inkvizicije.
Godine 1542. papa Pavao III uspostavio je rimsku inkviziciju, koja je imala jurisdikciju nad čitavim katoličkim svijetom. On je postavio centralno sudsko tijelo koje se sastojalo od šest kardinala, a nazvano je Kongregacija svete rimske i univerzalne inkvizicije, crkveni organ koji se pretvorio u “strahovladu koja je čitav Rim ispunila strahom” (Dizionario Enciclopedico Italiano). Smaknuća heretika zastrašivala su ljude u zemljama u kojima je katolička hijerarhija imala potpunu prevlast.
Suđenje i auto-da-fé
Povijest konstatira da su inkvizitori mučili ljude optužene za herezu kako bi iz njih izvukli priznanje. Nastojeći koliko god je to moguće umanjiti krivnju inkvizicije, katolički su komentatori pisali da je u to vrijeme mučenje bilo uobičajeno i na svjetovnim sudovima. No daje li se time za pravo svećenicima, koji su tvrdili da su Kristovi zastupnici, da rade takve stvari? Nisu li trebali pokazivati samilost kakvu je Krist pokazivao prema svojim neprijateljima? Da bismo to objektivno sagledali, bilo bi dobro da razmislimo o jednom jednostavnom pitanju: Da li bi se Krist Isus poslužio mučenjem kod onih koji se nisu slagali s njegovim učenjima? Isus je rekao: “Ljubite neprijatelje svoje, dobro činite onima koji na vas mrze” (Luka 6:27).
Inkvizicija optuženom nije jamčila nikakvu pravdu. Inkvizitor je praktički imao neograničenu moć. “Sumnja, optužbe, pa čak i glasine bili su dovoljni razlozi da inkvizitor pozove osobu na saslušanje” (Enciclopedia Cattolica). Povjesničar prava Italo Mereu potvrđuje da je upravo katolička hijerarhija idejno začela i usvojila inkvizicioni pravosudni sistem, napustivši antički akuzatorski sistem, koji su utemeljili Rimljani. Prema rimskom pravu tužilac je morao dokazati svoju optužbu. Ako je postojala bilo kakva sumnja u krivnju, smatralo se da je bolje osloboditi čovjeka nego riskirati da se osudi nekog tko je nevin. Katolička je hijerarhija to temeljno načelo zamijenila idejom da sumnja podrazumijeva krivicu, tako da je na optuženom bilo da dokaže svoju nevinost. Imena svjedoka optužbe (prokazivača) čuvala su se u tajnosti, dok je advokatu obrane, ako ga je uopće i bilo, prijetila opasnost od infamije i gubitka službe u slučaju da uspije obraniti navodnog heretika. Zbog toga, priznaje Enciclopedia Cattolica, “optuženi praktički nisu imali branitelja. Sve što je advokat mogao učiniti bilo je savjetovati optuženom da prizna herezu!”
Suđenje je dosezalo vrhunac u auto-da-féu, što je portugalski izraz koji znači “čin vjere”. O čemu se radilo? Umjetnički prikazi iz tog vremena pokazuju da su zlosretnici koji su bili optuženi za herezu bili žrtve jednog jezovitog spektakla. Djelo Dizionario Ecclesiastico definira auto-da-fé kao “javni čin izmirenja s crkvom koji izvode osuđeni pokajnički heretici” nakon što im se pročita presuda.
Osude i smaknuća heretika znalo se prolongirati, tako da se svakih pola godine ili češće moglo okupiti više njih prilikom jednog jezivog spektakla. Duga povorka heretika prolazila je ispred promatrača, koji su kao sudionici tog spektakla osjećali i jezu i sadističko ushićenje. Osuđenici su se morali popeti na podij koji se nalazio nasred velikog trga, pa su im se naglas čitale presude. Oni koji su se javno odrekli svojih heretičkih doktrina bili su spašeni od udesa ekskomunikacije i osuđivani na različite kazne, između ostalog i na doživotnu robiju. One koji ih se nisu odrekli već su se u posljednjem trenutku ispovjedili svećeniku izručivalo se civilnim vlastima koje su ih trebale ubiti davljenjem, vješanjem ili odrubljivanjem glave, nakon čega je slijedilo spaljivanje. One koji se nisu pokajali žive se spaljivalo. Samo smaknuće upriličilo bi se nešto kasnije, nakon još jednog javnog spektakla.
Aktivnost rimske inkvizicije obavijala je krajnja tajnovitost. Izučavatelji još dan-danas ne smiju pretraživati po njenim arhivama. Međutim, zahvaljujući strpljivim istraživanjima izišli su na vidjelo brojni pravni dokumenti s rimskih suđenja. Što oni otkrivaju?
Suđenje jednom prelatu
Pietro Carnesecchi, rođen u Firenci početkom 16. stoljeća, brzo je uznapredovao u svojoj crkvenoj karijeri na dvoru pape Klementa VII, koji ga je postavio za svog osobnog tajnika. No nakon papine smrti Carnesecchievoj je karijeri naglo došao kraj. Kasnije je stekao poznanstva među plemstvom i svećenstvom koje je, poput njega, prihvaćalo neke doktrine koje je naučavala protestantska reformacija. Zbog toga je tri puta dospio na sud. Budući da je dobio smrtnu presudu, odrubljena mu je glava, a tijelo spaljeno.
Komentatori su Carnesecchievo zatočeništvo u zatvoru opisali kao život živog mrtvaca. Da bi slomili njegov otpor, mučili su ga i izgladnjivali. Dana 21. rujna 1567. upriličen je njegov svečani auto-da-fé u prisustvu gotovo svih rimskih kardinala. Carnesecchiu su na podiju pred svjetinom pročitali presudu. Sve se završilo protokolnim riječima i molitvom upućenom članovima civilnog suda, kojem je heretik trebao biti izručen, da ‘ublaže njegovu kaznu i ne prouzroče smrt niti prekomjerno prolijevanje krvi’. Nije li to bilo krajnje licemjerno? Inkvizitori su se htjeli riješiti heretika, a istovremeno su tobože molili svjetovne vlasti da budu milosrdne prema njima, čime su čuvali svoj obraz i rasterećivali se krivnje za krv. Nakon čitanja Carnesecchieve presude, natjerali su ga da odjene sanbenito — pokajničku odoru koja je bila ili žuta s crvenim križevima za pokajnike ili crna s plamenim jezicima i đavolima za nepokajnike. Smaknuće je bilo deset dana kasnije.
Zašto je ovaj bivši papin tajnik bio optužen za herezu? Zapisnici s njegovog suđenja, koji su pronađeni potkraj prošlog stoljeća, otkrivaju da je bio proglašen krivim za 34 optužbe koje su se odnosile na osporavanje određenih doktrina. To su, između ostalog, bile nauka o čistilištu, celibatu svećenstva i opatica, transsupstancijaciji, krizmi, ispovijedi, zabrani jedenja određenih jela, indulgencijama te upućivanju molitvi “svecima”. Osma je optužba naročito zanimljiva. (Pogledajte okvir, 21. stranica.) Time što je osuđivala na smrt one koji su za temelj svog vjerovanja prihvaćali samo “riječ Božju objavljenu u Svetom pismu”, inkvizicija je jasno pokazala da Katolička crkva ne smatra Bibliju jedinim nadahnutim izvorom. Stoga nije neobično što se mnoge crkvene doktrine ne zasnivaju na Pismima već na crkvenoj tradiciji.
Smaknuće mladog učenika
Kratka i dirljiva životna priča Pomponia Algieria, rođenog 1531. nedaleko od Napulja, nije veoma poznata, ali je zahvaljujući marljivim povijesnim istraživanjima nekolicine izučavatelja izronila iz tajnovitosti prošlih vremena. Kontaktirajući s učiteljima i učenicima iz raznih dijelova Evrope, Algieri se za vrijeme svog studija na Sveučilištu u Padovi upoznao s takozvanim hereticima i s protestantskim reformacijskim doktrinama. Sve se više zanimao za Pisma.
Počeo je vjerovati da je jedino Biblija nadahnuta, pa je uslijed toga odbacio popriličan broj katoličkih doktrina, kao što su ispovijed, krizma, čistilište, transsupstancijacija i posredovanje “svetaca” te učenje da je papa Kristov namjesnik.
Algieri je bio uhapšen i sudila mu je inkvizicija u Padovi. Svojim je inkvizitorima rekao: “Drage volje vraćam se u zatvor, možda čak i u svoju smrt ako je to Božja volja. Svojom veličanstvenošću Bog će svakog pojedinačno još više prosvijetliti. Radosno ću podnijeti svako mučenje stoga što Krist, savršeni Utješitelj unesrećenih duša, koji je moje prosvjetljenje i istinsko svjetlo, može odagnati svaku tamu.” Kasnije je rimska inkvizicija postigla njegovo izručenje i osudila ga na smrt.
Algieri je umro u 25. godini života. Na dan svog smaknuća u Rimu nije se htio niti ispovjediti niti pričestiti. Način njegovog smaknuća bio je još okrutniji nego inače. Nisu ga spalili na lomači. Umjesto toga, jedan je veliki kotao pun zapaljivog materijala — petroleja, katrana i smole — bio tako postavljen na podij da ga mnoštvo može dobro vidjeti. Mladića su svezanog spustili u kotao i zapalili njegov sadržaj. Polagano su ga živog spalili.
Još jedan uzrok teškog grijeha
Carnesecchi, Algieri i drugi koje je inkvizicija poslala u smrt nisu u potpunosti razumjeli Pisma. Spoznaja se tek trebala “umnožiti” tijekom “pošljednjega vremena” ovog sustava stvari. No ipak su bili spremni umrijeti za tu ograničenu mjeru ‘znanja [“prave spoznaje”, NW]’ koju su imali prilike steći iz Božje Riječi (Danijel 12:4).
Čak su i protestanti, uključujući i neke od njihovih reformatora, smaknjivali otpadnike spaljujući ih na lomači ili pak slali katolike u smrt predajući ih svjetovnim vlastima. Naprimjer, Calvin je, premda je preferirao giljotiniranje, Miguela Serveta dao živog spaliti kao heretika koji se protivio trinitarijanstvu.
Činjenica da je proganjanje i smaknjivanje heretika bilo uvriježeno i kod katolika i kod protestanata ni u kom slučaju ne opravdava takvo postupanje. No religiozne hijerarhije snose i druge teške odgovornosti — za tvrdnju da postoji biblijsko opravdanje tog ubijanja, a nadalje i za obmanu da je sam Bog zapovjedio takve postupke. Ne nanosi li to sramotu Božjem imenu? Povelik broj izučavatelja potvrđuje da je čuveni katolički “crkveni otac” Augustin bio prvi pobornik načela “vjerske” prisile, to jest, upotrebe sile u borbi protiv hereze. U nastojanju da pomoću Biblije opravda tu praksu, citirao je riječi iz Isusove usporedbe koja se nalazi u Luki 14:16-24: “Natjeraj [ih] da dodju.” Očito je da su te riječi, koje je Augustin iskrivio, ukazivale na velikodušnu gostoljubivost, a ne na okrutnu prisilu.
Valja zapaziti da su još dok je inkvizicija bila na djelu pobornici vjerske tolerancije istupali protiv proganjanja heretika, pozivajući se na parabolu o žitu i kukolju (Matej 13:24-30, 36-43). Jedan od njih bio je Desiderije Erazmo Roterdamski, koji je rekao da Bog, Vlasnik polja, želi da se tolerira postojanje heretika, kukolja. Za razliku od njega, Martin Luther je poticao na nasilje nad seljanima-otpadnicima, tako da ih je ubijeno gotovo 100 000.
Sada kad uviđamo tešku odgovornost religija nazovikršćanstva koje su poticale na proganjanje tobožnjih heretika, na što nas to treba navesti? Svakako bismo trebali tragati za pravom spoznajom iz Božje Riječi. Isus je rekao da će obilježje jednog pravog kršćanina biti njegova ljubav prema Bogu i svom bližnjem — ljubav pored koje sasvim sigurno neće biti mjesta za nasilje (Matej 22:37-40; Ivan 13:34, 35; 17:3).
[Okvir na stranici 21]
Neke od optužbi za koje je Carnesecchi bio proglašen krivim
8. “[Ustvrdio si] da ne treba vjerovati ni u što drugo doli u riječ Božju objavljenu u Svetom pismu.”
12. “[Uzvjerovao si] da sakrament ispovijedi nije de jure Divino [u skladu s božanskim zakonom], da ga Krist nije uspostavio i da Pisma ne daju potvrdu za nj te da nije nužna ikakva druga ispovijed osim ispovijedanja samom Bogu.”
15. “Posumnjao si u čistilište.”
16. “Knjigu Makabejaca, koja govori o molitvama za mrtve, smatrao si apokrifnom.”
[Zahvala na stranici 18]
The Complete Encyclopedia of Illustration/J. G. Heck