Mog je oca “atomska bomba izbacila iz zatvora”

Na dan 6. kolovoza 1945. u 8.15 sati ujutro nad Hiroshimom, u Japanu, eksplodirala je atomska bomba razorivši grad te usmrtivši na desetke tisuća njegovih stanovnika. Moj je otac bio odbio obožavati cara i podupirati japanski militarizam, pa je zato u to vrijeme bio zatvorenik zatvora u Hiroshimi.

OTAC je često opisivao što se dogodilo tog nezaboravnog jutra. “Svjetlost je zabljesnula na stropu moje ćelije”, pričao je. “Potom sam čuo strahovito glasnu tutnjavu, kao da su se sve planine najednom urušile. Ćelija je istog trena bila obavijena gustom tamom. Gurnuo sam glavu pod madrac kako bih izbjegao ono što je izgledalo kao tamni plin.

Nakon sedam ili osam minuta, izvukao sam glavu ispod madraca i ustanovio da se ‘plin’ razišao. Ponovo se rasvijetlilo. Popadali su predmeti s police i palo je puno prašine, napravivši pravi nered. Zbog visokog zida koji izvana okružuje zatvor vatra uopće nije doprla.

Pogledao sam kroz stražnji prozor i zaprepastio se! Sve zatvorske radionice i drvene zgrade bile su sravnjene sa zemljom. Zatim sam pogledao kroz mali prednji prozor. Ćelije u zgradi preko puta bile su potpuno srušene. Preživjeli zatvorenici dozivali su upomoć. Vladali su strah i panika — scena strašne pometnje i jeze.”

Kao dječaka oduševljavalo me slušati oca dok priča o tome kako ga je, prema njegovim riječima, “atomska bomba izbacila iz zatvora”. Pripovijedao je priču bez osjećaja krivnje jer su ga bili nepravedno zatvorili. Prije no što spomenem optužbe protiv oca i kako se tokom godina provedenih u zatvoru s njim postupalo, dozvolite mi da objasnim kako su moji roditelji došli u vezu s Todaishom, kako se u ono vrijeme zvalo Biblijsko i traktatno društvo Watchtower u Japanu.

Traženje smisla

Otac je bio strastveni ljubitelj knjiga i rano je u svom životu počeo težiti za tim da se obrazuje i poboljša svoju životnu situaciju. Još dok je išao u peti razred osnovne škole, išuljao se iz svog doma u Ishinomoriju na sjeveroistoku Japana. Imajući tek dovoljno novca za kartu u jednom smjeru, ukrcao se na vlak za Tokyo, gdje je nakanio postati poslužitelj Shigenobua Okume, koji je dvaput bio predsjednik japanske vlade. No kad se ovaj bijedno odjeveni dječak sa sela pojavio u domu g. Okume, odbijena je njegova molba za zaposlenje. Otac je kasnije našao posao u trgovini mlijekom, gdje je i stanovao.

Još kao tinejdžer, moj je otac počeo odlaziti na predavanja političara i znanstvenika. U jednom predavanju bila je spomenuta Biblija kao vrlo važna knjiga. Tako je otac nabavio Bibliju s referencama i biblijskim atlasom. To što je pročitao snažno ga je impresioniralo i pobudilo u njemu želju da izvršava djelo koje će koristiti čitavom čovječanstvu.

Kasnije se otac vratio kući te se u travnju 1931, kad mu je bilo 24 godine, oženio 17-godišnjom Hagino. Nedugo nakon što se otac vjenčao, jedan mu je rođak poslao literaturu koju je izdavala Todaisha. Impresioniran onim što je pročitao, otac je pisao Todaishi u Tokyo. U lipnju 1931. u Ishinomoriju ga je posjetila punovremena propovjednica iz Sendaia po imenu Matsue Ishii.a Otac je od nje uzeo komplet knjiga koji je uključivao Harfu Božju, Stvaranje i Vladavinu.

Pronalaženje smisla života

Otac je gotovo odmah razumio da različita crkvena učenja, kao naprimjer da čovjek ima besmrtnu dušu, da zli ljudi vječno gore u paklenoj vatri te da je Stvoritelj trojedini Bog, nisu istinita (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4; Ivan 14:28). Također je shvatio da će ovaj svijet doći svom kraju (1. Ivanova 2:17). Želeći saznati što bi trebao učiniti, stupio je u vezu s imenovanim predstavnikom Todaishe koji ga je posjetio u kolovozu 1931, a kao posljedica njihovih razgovora, otac se krstio i odlučio postati punovremeni Jehovin propovjednik.

Nakon opširnih diskusija, majka je također došla do uvjerenja da je ono što je naučila iz Biblije istina. Predala je svoj život Jehovi i krstila se u listopadu 1931. Kad je otac stavio svoje imanje na dražbu, njegovi su rođaci mislili da je sišao s uma.

Život punovremenih propovjednika

Sav novac koji je dobio od dražbe otac je dao svojoj majci, a u studenom 1931. on i moja majka otišli su u Tokyo. Mada nisu dobili nikakva uputstva o tome kako da razgovaraju s drugima o dobroj vijesti o Kraljevstvu, počeli su propovijedati dan nakon što su stigli tamo (Matej 24:14).

Život im nije bio lak. Naročito je bilo teško mojoj majci koja je tada imala svega 17 godina. Nije bilo ni drugih Svjedoka, ni sastanaka, ni skupštine — samo svakodnevni plan raspačavanja biblijske literature od kuće do kuće od 9.00 sati ujutro do 16.00 popodne.

Godine 1933. promijenjena im je propovjednička dodjela iz Tokya u Kobe. Tamo sam se ja rodio 9. veljače 1934. Majka je revno radila u službi sve do mjesec dana prije mog rođenja. Roditelji su se kasnije preselili u Yamaguchi, pa u Ube, u Kure, te konačno u Hiroshimu, propovijedajući u svakom mjestu oko godinu dana.

Moji su roditelji uhapšeni

Kako je jačao japanski militarizam, zabranjene su publikacije Društva Watch Tower, a Svjedoci su stavljeni pod strogu prismotru specijalne obavještajne policije. A onda su 21. lipnja 1939. širom Japana u racijama pohvatani punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Otac i majka bili su među uhapšenima. Mene su dali na čuvanje baki koja je živjela u Ishinomoriju. Nakon što je u pritvoru provela osam mjeseci, majka je bila oslobođena te uvjetno puštena na slobodu, i 1942. konačno sam joj se mogao pridružiti u Sendaiju.

U međuvremenu, u policijskoj stanici u Hiroshimi oca je, zajedno s drugim Svjedocima, ispitivala specijalna policija. Svjedoci su bili teško pretučeni jer su odbili obožavati cara ili podupirati japanski militarizam. Istražitelj nije mogao odvratiti oca od obožavanja Jehove.

Nakon više od dvije godine provedene u istražnom zatvoru, otac je bio izveden pred sud. Jednom je za vrijeme suđenja sudac pitao: “Miura, što mislite o Njegovom Veličanstvu Caru?”

“Njegovo Veličanstvo Car također je potomak Adama, te je smrtan, nesavršen čovjek”, odgovorio je otac. Ta je izjava toliko zapanjila stenografa u sudnici da je nije uspio unijeti u zapisnik. Naime, u to je vrijeme većina Japanaca vjerovala da je car bog. Otac je dobio zatvorsku kaznu od pet godina, a sudac mu je rekao da će, ukoliko se ne odrekne svoje vjere, provesti u zatvoru ostatak svog života.

Ubrzo nakon toga, u prosincu 1941, Japan je napao Sjedinjene Države u Pearl Harbouru, na Havajima. U zatvoru je ponestalo hrane, a tokom zimskih mjeseci otac je proveo mnoge hladne, besane noći jer nije imao dovoljno odjeće. Mada je bio izdvojen od sveg duhovnog druženja, u zatvorskoj knjižnici bila mu je dostupna Biblija pa je, čitajući je uvijek iznova, sačuvao duhovnu snagu.

Kad je pala bomba

Rano ujutro 6. kolovoza 1945. jedan zatvorenik htio je s ocem zamijeniti knjige. To je bilo zabranjeno, no budući da je zatvorenik već bio gurnuo svoju knjigu preko hodnika u očevu ćeliju, on je gurnuo svoju knjigu u zatvorenikovu ćeliju. Tako je tog jutra, umjesto da se drži svog uobičajenog nepromjenjivog rasporeda, otac čitao kad je pala bomba. Obično bi ujutro u to doba išao na toalet u svojoj ćeliji. Nakon eksplozije, otac je vidio da je toalet uništen padanjem ruševina.

Oca su zatim odveli u zatvor u obližnjem Iwakuniju. Ubrzo nakon toga Japan se predao savezničkoj vojsci, a otac je uslijed poslijeratnog kaosa bio otpušten iz zatvora. U prosincu 1945. vratio se kući u Ishinomori. Zdravlje mu je bilo upropašteno. Imao je tek 38 godina, no izgledao je kao starac. Isprva nisam mogao vjerovati da je to moj otac.

Njegova vjera još uvijek jaka

U Japanu je vladalo kaotično stanje i nismo znali kamo se raspršila šačica vjernih Svjedoka. Nije nam bila dostupna niti literatura Jehovinih svjedoka. Ipak, otac me izravno iz Biblije poučavao istini o Jehovinom Kraljevstvu, novom svijetu te bici Harmagedon, koja se približava (Psalam 37:9-11, 29; Izaija 9:6, 7; 11:6-9; 65:17, 21-24; Danijel 2:44; Matej 6:9, 10).

Kasnije, kad sam u srednjoj školi učio teoriju o evoluciji i počeo sumnjati u postojanje Boga, otac me nastojao uvjeriti da Bog postoji. Kad sam oklijevao vjerovati, na kraju je rekao: “Većina je ljudi u svijetu podržavala rat, te postala kriva za prolijevanje krvi. Što se mene tiče, ja sam se držao biblijske istine i nikad nisam podržavao ni militarizam, ni obožavanje cara, ni rat. Dakle, sâm pažljivo promisli koji je ispravan način života kojeg bi trebao slijediti.”

Poznavajući ono što je moj otac poučavao i po čemu je živio te uspoređujući to s onim što sam učio u školi, postalo mi je jasno da teorija o evoluciji ne može biti ispravan način razmišljanja. Iako ni jedan evolucionist nije riskirao svoj život zbog svojih uvjerenja, moj je otac za svoja uvjerenja bio spreman umrijeti.

Jednog dana u ožujku 1951, više od pet godina otkako je završio rat, otac je čitao novine Asahi. Iznenada je povikao: “Hej, došli su, došli su!” Pokazao mi je novine. Bio je to članak o pet misionara Jehovinih svjedoka koji su upravo stigli u Osaku. Poskakujući od radosti, otac je stupio u vezu s novinama i doznao da su Jehovini svjedoci otvorili podružnicu u Tokyu. Dobio je adresu i posjetio podružnicu, uspostavivši tako ponovo vezu s Jehovinom organizacijom.

Vjeran do kraja

Godine 1952. naša je obitelj preselila u Sendai. Te iste godine tamo su se doselili misionari Društva Watchtower Donald i Mabel Haslett te su iznajmili kuću da bi održali Studij Kule stražare. Na tom prvom sastanku bile su prisutne samo četiri osobe — Haslettovi, moj otac i ja. Haslettovima su se kasnije kao misionari u Sendaiju pridružili Shinichi i Masako Tohara, Adeline Nako i Lillian Samson.

Putem druženja s ovim misionarima naša je obitelj napredovala u poznavanju Božje riječi i organizacije. Majka, čija je vjera bila uzdrmana stvarima koje su se odigrale tokom rata, ubrzo nam se priključila u odlaženju na sastanke i sudjelovanju u službi propovijedanja. Dobio sam želju da posvetim svoj život služenju Jehovi Bogu i krstio se 18. travnja 1953.

Nakon rata otac je radio kao trgovački putnik za jedno osiguravajuće društvo. Unatoč posljedicama boravka u zatvoru, koje su uključivale probleme s bubregom i visoki krvni tlak, imao je snažnu želju da ponovo započne s punovremenom službom kao pionir. To je i učinio otprilike u isto vrijeme kad sam se ja krstio. Iako zbog slabog zdravlja nije baš dugo mogao ostati pionir, njegova revnost za službu potakla me da napustim fakultet koji sam pohađao, te da prihvatim životni poziv punovremenog propovjednika.

Kao partner za službu bio mi je dodijeljen Isamu Sugiura, izvanredan mladić iz Nagoye. Dana 1. svibnja 1955. započeli smo svoju službu kao specijalni pioniri u Beppuu na otoku Kyushu. Tada je na čitavom otoku bila svega šačica Svjedoka. Danas, preko 39 godina kasnije, na otoku imamo 15 pokrajina koje duhovno napreduju s više od 18 000 Svjedoka. A u čitavom Japanu danas ima gotovo 200 000 Svjedoka.

U proljeće 1956. Isamu i ja primili smo pozive da pohađamo Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower u Sjedinjenim Državama. Bili smo presretni. Međutim, kad sam pripremajući se za put otišao na liječnički pregled, liječnici su otkrili da bolujem od tuberkuloze. Jako razočaran, vratio sam se kući u Sendai.

Očevo tjelesno zdravlje do tada se već bilo pogoršalo i on se odmarao kod kuće u krevetu. Naša unajmljena kuća sastojala se od svega jedne prostorije veličine desetak kvadratnih metara prekrivene tatamijima. Otac i ja ležali smo jedan pored drugog. Budući da otac nije mogao raditi, majci nije bilo lako brinuti se za naše financijske potrebe.

U siječnju 1957. Japan je posjetio tadašnji potpredsjednik Društva Watchtower Frederick W. Franz pa je učinjena priprema da se u Kyotu održi posebni kongres. Otac je poticao majku da prisustvuje. Mada je bila protiv toga da nas bolesne ostavi, poslušala je oca i otišla na kongres.

Ubrzo nakon toga očevo stanje počelo se svakim danom pogoršavati. Dok smo ležali jedan pored drugog, počeo sam se brinuti i pitao sam ga kako ćemo se uzdržavati. Na to mi je odgovorio: “Služili smo Jehovi Bogu, čak riskirajući svoje živote, a on je svemoćan Bog. Zašto se brineš? Jehova će sigurno pružiti ono što nam je potrebno.” Potom me na najnježniji način savjetovao, rekavši: “Razvijaj u sebi snažniju vjeru.”

Na dan 24. ožujka 1957. otac je mirno umro. Nakon njegovog sprovoda otišao sam do osiguravajućeg društva za koje je radio kako bih uredio s njima stvari. Kad sam bio na odlasku, šef podružnice pružio mi je papirnatu vrećicu i rekao: “Ovo pripada tvom ocu.”

Po povratku kući našao sam u njoj vrlo veliku svotu novca. Kad sam kasnije pitao šefa o tome, objasnio mi je da je to bio novac od premije koja se bez očeva znanja mjesečno odbijala od njegove plaće. Tako su se očeve riječi “Jehova će sigurno pružiti ono što nam je potrebno” doista obistinile. To je u velikoj mjeri osnažilo moju vjeru u Jehovinu zaštitničku brigu.

Desetljeća službe

Materijalna pomoć koju mi je taj novac pružio pomogla mi je da se usredotočim na oporavak kod kuće. Godinu dana kasnije, 1958, majka i ja bili smo imenovani kao specijalni pioniri. Nakon toga služio sam u Japanu kao putujući nadglednik, a onda sam 1961. imao prednost pohađati desetomjesečni tečaj škole Gilead u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).

Kad sam se vratio u Japan, ponovo sam počeo služiti u skupštinama kao putujući nadglednik. Zatim sam se 1963. vjenčao s Yasuko Haba, koja je radila u podružnici Jehovinih svjedoka u Tokyu. Pridružila mi se u putujućoj službi sve do 1965, kad smo bili pozvani da služimo u podružnici u Tokyu. Otada smo zajedno služili — najprije na lokaciji podružnice u Tokyu, potom u Numazu, a sada u Ebini.

Majka je ostala specijalni pionir do 1965. Otada je i dalje aktivna pomažući mnogim osobama da prihvate biblijske istine. Danas ima 79 godina ali je relativno dobrog zdravlja. Sretni smo što živi blizu nas i što može ići u skupštinu blizu podružnice u Ebini u koju i mi idemo.

Doista zahvaljujemo Jehovi Bogu da je moj otac preživio eksploziju atomske bombe nad Hiroshimom. On je sačuvao svoju vjeru a moja je želja da ga dočekam u novom svijetu i ispričam mu kako smo bili izbavljeni iz Harmagedona, bitke koju je toliko želio vidjeti (Otkrivenje 16:14, 16; 21:3, 4). (Ispričao Tsutomu Miura.)

[Bilješka]

[Slika na stranici 11]

Katsuo i Hagino Miura sa svojim sinom Tsutomuom

[Slika na stranici 15]

Tsutomu Miura dok radi u podružnici u Japanu

[Zahvala na stranici 13]

Hiroshima Peace and Culture Foundation iz materijala dobivenog od United States Armed Forces Institute of Pathology