Odazivaš li se kad te netko poziva?

ISPRIČAO SHINICHI TOHARA

U SVOJOJ mladosti nisam prizivao Boga, niti sam od njega tražio vodstvo. Moj djed i baka emigrirali su iz Japana na Havaje, a moji su roditelji bili budisti. Nisu bili vrlo aktivni u svojoj vjeri tako da nisam mnogo razmišljao o Bogu dok sam odrastao.

Tada sam učio evoluciju i došao do zaključka da je glupo vjerovati u Boga. Međutim, kako je moje osnovno obrazovanje napredovalo, sati prirodnih znanosti uveli su me u astronomiju, fiziku i biologiju. Noću bih se zagledao u nebo i pitao se kako su sve te zvijezde dospjele tamo. Slab glas u meni počeo je pitati: ‘Može li tamo postojati Bog koji upravlja svim tim stvarima?’ Počeo sam osjećati da u tom nevidljivom području mora Netko postojati. Moje se srce počelo pitati: ‘Tko je taj Bog?’

Nakon što sam završio srednju školu bio sam vezan uz svoj posao mehaničara u pogonu za proizvodnju sakea, tako da nisam imao vremena meditirati o Bogu. Ubrzo sam upoznao Masaku koja je 1937. postala mojom suprugom, i konačno smo bili blagoslovljeni sa troje djece. Kakvim se samo vjernim drugom i marljivom majkom pokazala Masako!

Sada, kad sam imao obitelj, ozbiljno sam razmišljao o našoj budućnosti. Opet sam počeo izlaziti i promatrati zvijezde. Bio sam uvjeren da Bog postoji. Nisam znao tko je taj Bog, ali sam ga ipak počeo prizivati. Uvijek sam se iznova molio: ‘Ako se nalaziš tamo negdje, molim te, pomozi mojoj obitelji da postane sretna.’

Moj poziv konačno je uslišen

Od našeg smo vjenčanja stanovali kod mojih roditelja, no od 1941. živjeli smo sami u Hilu (Havaji). Samo što smo se uselili u naš novi dom, Japanci su 7. prosinca 1941. napali Pearl Harbor. Bilo je to vrijeme napetosti i svi su bili zabrinuti radi budućnosti.

Mjesec dana nakon napada na Pearl Harbor, dok sam polirao svoj automobil, pristupio mi je neki čovjek i ponudio knjigu pod naslovom Djeca. Predstavio se kao Ralph Garoutte, propovjednik Jehovinih svjedoka. Nisam razumio što je govorio, ali zanimao sam se za Boga pa sam uzeo knjigu. Sljedeći tjedan Ralph je ponovno navratio i ponudio mi biblijski studij. Iako sam već čuo za Bibliju, ovo je bilo prvi puta da sam je zaista vidio. Prihvatio sam biblijski studij, a moja žena i njena mlađa sestra su se priključile.

Istina da je Biblija Božja riječ doista me se dojmila (2. Timoteju 3:16, 17). Još je divnije bilo da Jehova ima svoj naum. On je Stvoritelj kojeg sam tražio! (Izaija 45:18). Bili smo uzbuđeni kad smo saznali da će prvobitni Raj koji je izgubljen biti ponovno uspostavljen upravo ovdje na Zemlji, i da bismo mogli živjeti u njemu (Otkrivenje 21:1-4). To je bio odgovor na moj poziv Bogu!

Svima smo govorili o tim novootkrivenim istinama. Moji su roditelji mislili da smo poludjeli, no to nas nije obeshrabrilo. Nakon tri mjeseca intenzivnog proučavanja Biblije, krstili smo se, moja supruga i ja, 19. travnja 1942. u znak svog predanja našem Bogu Jehovi. Masakina mlađa sestra Yoshi i njen suprug Jerry, koji su do tada zajedno s nama proučavali Bibliju, krstili su se s nama. Imali smo samo ograničenu spoznaju Svetih pisama, no to je bilo dovoljno da razvijemo želju služiti Bogu.

Dok je drugi svjetski rat još bjesnio, mislio sam da je kraj ovog sustava vrlo blizu, pa smo moja žena i ja osjećali potrebu da ljude upozoravamo na to. Garoutteovi su nam u tom pogledu bili primjer. I Ralph i njegova supruga služili su kao pioniri, punovremeni propovjednici Jehovinih Svjedoka. Usporedio sam našu situaciju s Ralphovom. On je imao ženu i četvero djece. Ja sam imao ženu i samo troje djece. Ako je on mogao biti pionir, i ja bih to trebao moći. Tako smo u mjesecu nakon svog krštenja predali molbu za pionirsku službu.

Još prije nego što smo bili priznati za pionire, prodao sam sve nepotrebne stvari, uključujući svoju havajsku gitaru, saksofon i violinu. Bio sam veliki ljubitelj glazbe, no odrekao sam se svega osim svoje male usne harmonike. Štoviše, moj posao u pogonu za proizvodnju sakea nije više izgledao privlačnim (Filipljanima 3:8). Sagradio sam kamp-prikolicu i čekao da vidim hoće li Jehova odgovoriti na moje molbe da me upotrijebi. Nisam trebao dugo čekati. Od 1. lipnja 1942. bili smo priznati za pionire. Bez oklijevanja smo počeli punovremeno služiti Jehovi i nikad nismo požalili tu odluku.

Pionirska služba na Havajima

Zajedno s Garoutteovima obrađivali smo Hawaii, Veliki otok, uključujući Konu, područje poznato po plantažama kave, i Kau. Tada smo radili s gramofonom. Bio je prilično težak, no mi smo još uvijek bili mladi i jaki. Dakle, s gramofonom u jednoj i torbom s knjigama u drugoj ruci slijedili smo svaki trag koji nas je mogao voditi do ljudi koji bi nas saslušali na poljima kave, plantažama i bilo gdje drugdje. Zatim, nakon što smo obradili cijeli otok, dodijeljeni smo za Kohalu na Velikom otoku. Kohala je bila mala plantaža šećerne trske, nastanjena Kavkažanima, Filipincima, Kinezima, Havajcima, Japancima i Portugalcima. Svaka je grupa imala svoje običaje, predodžbe, ukuse i religije.

Otkad sam počeo s pionirskom službom, nikad više nisam prihvatio svjetovno zaposlenje. Jedno vrijeme živjeli smo od mojih ušteđevina, a kad se pojavila potreba, išao sam u ribolov harpunom. Začudo, uvijek sam se vraćao kući s nekoliko riba. Skupljali smo divlje povrće i biljke koje su rasle duž ceste a koje su ukrašavale naše tanjure za vrijeme večere. Sagradio sam peć od galvaniziranog lima, a Masako je naučila peći kruh. Bio je to najbolji kruh koji sam ikad jeo.

Kad smo 1943. posjetili kršćanski kongres u Honoluluu, Donald Haslett, koji je tada bio nadglednik podružnice na Havajima, pozvao nas je da se preselimo tamo i živimo u malom stanu sagrađenom iznad garaže Watch Tower Society. Bio sam određen za pazikuću posjeda podružnice i sljedećih pet godina radovao sam se pionirskoj službi tamo.

Neočekivani poziv

Godine 1943. čuli smo da je Društvo osnovalo školu za obučavanje misionara za inozemnu službu. Kako bismo voljeli pohađati tu školu! No, obitelji s djecom nisu bile pozvane, tako da više nismo razmišljali o tome. Međutim, brat Haslett nam je 1947. rekao da Društvo želi znati jesu li neki Havajci spremni za inozemnu službu u Japanu. Pitao nas je što o tome mislimo, a ja sam poput Izaije rekao: “Pošlji mene” (Izaija 6:8). Moja je supruga bila istog mišljenja. Nimalo nismo oklijevali s odazivom na Jehovin poziv.

Tako smo bili pozvani da pohađamo Biblijsku školu Gilead Društva Kula stražara kako bismo se školovali za misionare. Poziv je uključivao naše troje male djece. Petero drugih, Donald i Mabel Haslett, Jerry i Yoshi Toma, i Elsie Tanigawa bili su također pozvani, i u zimi 1948. zajedno smo otputovali za New York.

Kontinent smo prešli autobusom. Nakon tri dana u autobusu bili smo svi umorni i brat Haslett je preporučio da napravimo pauzu i preko noći ostanemo u hotelu. Kad smo izlazili iz autobusa pristupio nam je neki čovjek i povikao: “Japančine! Idem doma po svoju pušku da ih ustrijelim!”

“To nisu Japanci”, rekao je brat Haslett. “To su Havajci. Zar ne vidite razliku?” Njegova nas je dosjetljiva primjedba spasila.

Jesmo li zaista bili učesnici 11. razreda Gileada? Činilo nam se to kao divan san. Međutim, realnost je ubrzo postala očitom. Brat Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Društva Kula stražara izabrao je 25 polaznika iz našeg razreda da se školuju za moguću misionarsku službu u Japanu. Budući da sam bio japanskog porijekla i pomalo govorio japanski, dobio sam zadatak učiti grupu polaznika jezik. To nije bilo lako, jer nisam dobro poznavao jezik; no, nekako smo svi preživjeli.

U to je vrijeme naš sin Loy imao deset godina a naše kćeri Thelma i Sally imale su osam i šest. Što su oni radili dok smo mi bili u školi? I oni su išli u školu! Autobus je dolazio ujutro po njih i vraćao ih kasnije kući. Kad su se djeca vratila iz škole kući, Loy je radio s braćom na farmi Društva, a Thelma i Sally radili su u praonici slažući maramice.

Prilagoditi um nepoznatom

Nakon što smo 1. kolovoza 1948. apsolvirali u Gileadu, jedva smo čekali da stignemo na dodijeljeno nam područje. Brat Haslett je otputovao prvi kako bi našao mjesto gdje bi misionari mogli živjeti. Konačno je našao dvokatnicu u Tokyu, i 20. kolovoza 1949. naša je obitelj otputovala u svoju buduću domovinu.

Prije nego što smo stigli u Japan, često sam razmišljao o toj zemlji na Orijentu. Mislio sam na lojalnost Japanaca njihovim ljudskim gospodarima i caru. Mnogi su Japanci dali svoj život za te ljudske vladare. Za vrijeme drugog svjetskog rata piloti kamikaze umirali su za cara usmjerivši svoj avion na dimnjake neprijateljskih ratnih brodova. Sjećam sa kako sam razmišljao o tome što li će učiniti Japanci, koji su tako vjerni ljudskim gospodarima, kad upoznaju pravog Gospodara, Jehovu?

Kad smo stigli u Japan, tamo je u čitavoj zemlji bilo samo sedam misionara i šačica objavitelja. Svi smo počeli s radom, a ja sam nastojao poboljšati svoje znanje jezika, pa sam mogao uspostaviti biblijske studije s mnogima koji su prizivali Boga u svojim srcima. Mnogi od tih prvih izučavatelja Biblije ostali su vjerni sve do danas.

Misionarska služba s našom djecom

Kako smo mogli izvršiti misionarsku službu uz troje male djece za koju smo morali brinuti? Pa, Jehova je bio snaga iza svega. Dobivali smo malu naknadu troškova od Društva, a Masako je šivala odjeću za djecu. Pored toga, i moji su nam roditelji malo pomagali.

Nakon završetka više škole, Loj je neko vrijeme služio u japanskoj podružnici Watch Tower Bible and Tract Society. Međutim, zbog zdravstvenih problema odlučio je vratiti se na Havaje na liječenje. On i njegova supruga sada vjerno služe Jehovi u Kaliforniji. Iz njegovog smo braka bili blagoslovljeni sa četvero vjerne unučadi. Svi su kršteni, a jedan od njih zajedno sa svojom suprugom služi u Betelu u Brooklynu, svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka.

Moje kćeri, Thelma i Sally, dobile su misionarski status kad su odrasle. Thelma sada služi kao misionarka u gradu Toyama. Sally se udala za brata misionara, Rona Trosta, i oni preko 25 godina služe u Japanu kao misionari u putujućoj službi.

Sa sjevera na jug

Nakon što smo dvije godine proveli u Tokyu, bili smo na dvije godine poslani u Osaku. Naša sljedeća dodjela vodila nas je na sjever u Sendai, gdje smo služili oko šest godina. Godine u Sendaiu osposobile su nas za dodjele na najsjevernijem otoku Japana, Hokkaidu. Na Hokkaidu su naše kćeri dobile misionarski status. Tamo smo se morali naviknuti i na zimske temperature koje su ponekad pale ispod nule. Nakon tropskih Havaja bila je to prilična promjena!

Tada sam jednog dana začuo novi poziv u obliku pisma Društva. Molili su me da otvorim podružnicu na otoku Okinawa, koji je još uvijek bio pod američkom upravom. Preseljenje sa hladnog sjevera Japana u područje koje je sada postalo najjužnije administrativno područje Japana značilo bi veliki izazov. Što da učinim? Iako sam se osjećao nedoraslim, u studenome 1965. doputovao sam na Okinawu, kao i uvijek u pratnji svoje vjerne žene. Hoće li život na Okinawi biti isti kao u Japanu? Što je s kulturom? Hoće li se ljudi odazvati na Jehovinu poruku spasenja?

Kad smo stigli, na Okinawi je bilo manje od 200 objavitelja. Sada ih ima više od 2 000. U prvo vrijeme bio sam djelomično pokrajinski nadglednik a djelomično nadglednik podružnice. Putovanje po otocima pomoglo mi je izgraditi bliske odnose s tamošnjom braćom i smatram prednošću što sam im služio.

Bez problema?

Naš misionarski poziv nipošto nije bio bez problemâ. Masako se 1968, za vrijeme odmora u Sjedinjenim Državama, razboljela i morala je na operaciju. Izvadili su joj tumor koji je bio u crijevima, a zatim se izvanredno oporavila. Nismo imali zdravstveno osiguranje pa smo bili zabrinuti da se možda nećemo moći vratiti na dodijeljeno nam područje. Međutim, na naše veliko iznenađenje, braća u vjeri pobrinula su se za sve.

Što se mene tiče, sada živim s problemima uobičajenim za dijabetičare. Iako nisam slijep, moj je vid znatno oslabio. No, Jehovinom ljubaznom dobrohotnošću u stanju sam redovito se hraniti duhovnom hranom slušajući snimke Kule stražare i Probudite se! Braća i sestre u vjeri također pomažu, čitajući mi razno gradivo.

Kako sam u stanju i dalje držati javna predavanja sa svojim oštećenim vidom? Najprije sam snimao svoja predavanja i tada sam ih puštao preko zvučnog uređaja dok sam govorio pantomimom. Međutim, na prijedlog svoje kćeri, poboljšao sam tu metodu. Sada snimam svoja predavanja na mali kasetofon i održavam ih dok pomoću slušalica slušam svoj unaprijed snimljeni govor.

Kad smo se god suočavali s pravim problemima, nikad nismo propustili prizivati Jehovu. Konačno, blagoslovi koji su dolazili od Jehove u rješavanju problema izgledali su uvijek većim nego što su se pokazali sami problemi. Ostajanje u njegovoj službi jedina je mogućnost da pokažemo svoju zahvalnost.

Nakon 23 godine na Okinawi, ponovno smo dobili dodjelu na istom geografskom mjestu gdje smo služili kad smo stigli u Japan. Glavni ured Društva i najveći misionarski dom na istom su mjestu na kojem se nalazila dvokatnica koju je prije toliko godina u Tokyu kupio brat Haslett.

Pored Masake i mene, sada u Japanu u misionarskoj službi služi 11 naših rođaka. Svi smatraju velikom prednošću što su vidjeli rast koji je Jehova prouzročio u toj zemlji u kojoj prevladava budistička i šintoistička kultura. Djelo u Japanu imalo je male početke, no Jehovina je snaga proizvela “narod” od preko 167 000 objavitelja dobre vijesti (Izaija 60:22).

Kad sam prizivao Boga, on mi je odgovorio. Kad je on pozvao mene, odazvao sam se pozitivno. Moja žena i ja osjećamo da smo učinili samo ono što smo bili dužni učiniti. Što je s tobom? Odazivaš li se kad te tvoj Stvoritelj poziva?

[Slika na stranici 28]

Obitelj Tohara sa nekima iz svoje pionirske grupe na Havajima 1942

[Slika na stranici 29]

Djeca obitelji Tohara u Gileadu 1948.

[Slika na stranici 31]

Sretni što su se odazvali na poziv, Shinichi i Masako Tohara navršili su 43 godine u misionarskoj službi