Više nisam ni stijena ni otok
OVAKO glasi strofa iz jedne pjesme iz ‘60-ih: ‘Ja sam stijena/Ja sam otok/A stijena ne osjeća bol/A otok nikada ne plače.’ To je bila moja omiljena pjesma zbog toga što sam sâm tako živio. Ne mogu se sjetiti da sam ikada osjećao stvari za koje su drugi govorili da su ih osjećali, kao što su ljubav, suosjećanje i sažaljenje. Glumio bih takve osjećaje, a vjerovao sam da to čine i drugi. Ne mogu se sjetiti da sam ikada kao odrasla osoba zaplakao. A onda sam se u 50-oj godini, služeći kao starješina u kršćanskoj skupštini, sâm u svom domu gušio u suzama zbog knjige koju sam čitao. Kako se to moglo dogoditi ovoj “stijeni”, ovom “otoku”?
Rođen sam 1936. u predgrađu Bostona, kao četvrto od osmero djece. Otac i majka su mi bili alkoholičari. Ne mogu se sjetiti da smo i na koji način razgovarali o osjećajima, grlili se ili izražavali ljubav. Kad mi je bilo šest mjeseci, netko me stavio u kadu, začepio je, pustio vodu i tako ostavio. Pronašla me spremačica i spasila mi život. Jedino što sam kao dijete osjećao bio je strah, bijes i fizička bol.
To mi je usadio moj otac, koji je znao bijesno eksplodirati i gotovo bez iznimke izraziti to rukama i nogama na mojem malom tijelu. Pogled na njegovo lice u tim trenucima i nakon pola stoljeća još me uvijek proganja. Veći dio svog života vjerovao sam da sam te batine dobivao zato što sam bio tako jako zločesto dijete, no sada znam da bijes koji je izražavao prema meni nije imao nikakve veze s time jesam li ja bio dobar ili zločest.
Tokom moje pete i šeste godine, spolno me zloupotrebljavao obiteljski liječnik. Kad sam krenuo u školu, živjeli smo u gradu sa 250 000 WASP-ovaca (white Anglo-Saxon Protestants/bijelih anglo-saksonskih protestanata) i moji su me školski drugovi mučili i progonili, mene malog židovskog dječaka. Kad bi me te bande od desetak ili dvanaestak djece uspjele uhvatiti, skinuli bi mi svu odjeću, pretukli me i bacili moju robu na vrhove drveća. Morao sam se gol penjati na stabla kako bih došao do svoje odjeće.
Mjesec dana prije svog 18. rođendana stupio sam u vojsku kako bih se maknuo iz kuće. Dotada nikad nisam okusio alkohol, ali sam gotovo trenutačno počeo piti i isto tako trenutačno postao ovisnik. U vojsci sam ostao 20 godina, a pijan sam bio kad god sam mogao isprositi, posuditi ili ukrasti novac za piće. Sa 24 godine sam se oženio i dobio sina, no moja žena i sin živjeli su u kući kojom je dominirao i upravljao alkoholičar — ja — koji je na njih oboje gledao kao na teret i nepotreban trošak.
Istupio sam iz vojske 1974. i tokom kratkog vremenskog razdoblja pokušao započeti s nekim poslovima, no uskoro sam odustao od toga. Nisam više pio jer moje tijelo više nije podnosilo alkohol. Nakon samo jednog ili dva piva dobio bih osip. Sad sam postao ovisan o drogama — uglavnom o marihuani, ali uzimao sam i druge, kad su mi bile dostupne. Zbog toga mi je bilo nemoguće zadržati posao pa sam ostajao kući i vodio domaćinstvo dok je moja supruga, Donna, radila.
Jehovini svjedoci dolaze na moja vrata
Jednog jutra moja je žena odlazila na posao. Bilo je 7.30 i ja sam već bio drogiran. To ju je razbjesnilo. Dok je izlazila na prednja vrata, bacila je na mene natpis i izderala se: “Kad bi bar umro od njihovog dosađivanja.” Bio je to natpis koji je stalno držala na prozoru a na kojem je velikim slovima pisalo: “Ne primamo Jehovine svjedoke.” Bacio sam ga u smeće. Sljedećeg su jutra dvije žene došle na moja vrata. One su bile Jehovini svjedoci.
Do tog sam vremena već prihvatio budizam kao svoju religiju. Bibliju sam davno odbacio zbog licemjerstva svojih židovskih i katoličkih roditelja. Neko sam vrijeme tražio Boga, a onda sam prestao, pretpostavljajući da ga nema. Vjerovao sam u evoluciju, a smatrao sam da sam dokazao da Boga nema kad sam tokom sijevanja munja za vrijeme monsunâ stajao na otvorenom, gledao gore i nazivao Boga svim mogućim pogrdnim imenima kojih sam se mogao sjetiti te vikao: “Ako postojiš, ubij me.” Da sam ja bio Bog, učinio bih to. Budući da on to nije učinio, zaključio sam da Bog zasigurno ne postoji. Smatrao sam da je svijet osuđen zbog čovjekove nesposobnosti da ga prestane uništavati, i nadao sam se da ću sve što se bude događalo moći gledati na televiziji, ostajući drogiran.
I tako se dogodilo da su sljedećeg jutra došle dvije žene. Bio sam drogiran i želio sam se zabaviti. Dvadesetak minuta vodili smo besmislen razgovor, na kraju kojeg su mi za 25 centi ponudile plavu knjižicu. Zaključio sam da je 20 minuta zabavljanja vrijedilo 25 centi te sam uzeo knjigu i nezainteresirano je bacio na stol.
Sljedećeg sam jutra tražio nešto za čitanje kako bih na neko vrijeme odložio pušenje marihuane. Ugledao sam plavu knjižicu i uzeo je, nadajući se da će me moći zabaviti oko sat vremena. Četiri sata kasnije završio sam s čitanjem i bio potpuno uvjeren da je to upravo ono što kaže naslov: Istina koja vodi do vječnog života. U kući sam imao drogu i znao sam da ću čim odložim knjigu posegnuti za drogom i zanemariti sve što sam pročitao. Na zadnjoj se stranici nudila Biblija za samo jedan dolar pa sam stavio dolar u kuvertu i poslao je poštom, rekavši Bogu — a nikad se u svom životu nisam molio — “Bože, to je sve što mogu učiniti, ti ćeš morati učiniti ostalo.” Poslao sam pismo, uzeo drogu i zanemario sve što me upravo toliko duboko dirnulo.
Biblija je stigla poštom, a ja sam je samo odložio na stranu. Ubrzo nakon toga došla su dva Svjedoka i ponudila mi da s njima proučavam Bibliju, na što sam pristao. Uživao sam u proučavanju, ali nisam napredovao budući da sam ih uglavnom nastojao impresionirati svojim znanjem filozofije. Pored toga, čim bi otišli uzeo bih drogu, što bi poništilo svaki napredak koji bih tog dana učinio.
Konačno je nakon godinu dana jedan od Svjedoka, po imenu Jim, došao i zamolio me da pročitam Ezehijela 33:9. Pročitao sam ga, a on glasi: “Ako li ti opomeneš bezbožnika da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti za svoje bezakonje, a ti ćeš sačuvati dušu svoju.” Zatim me upitao što mislim da to znači. Odgovorio sam: “To znači da vi više nećete dolaziti i da ću ja umrijeti.” Rekao je: “Upravo tako”, i otišao.
Svjedoci se vraćaju
Drago mi je što mogu reći da sam tada otkrio kako još uvijek imam savjest — bio sam vjerovao kako sam je davno prije ubio. Budući da sam osjećao neku čežnju za budućnošću koju sam vidio u Bibliji pokušao sam ostaviti se droge. Tjednima sam bezuspješno sâm pokušavao. Jedne mi je večeri žena predložila da pozovem “onog prijatelja”, misleći na Svjedoka Jima. Ispričao sam joj kako mi je rekao da više neće dolaziti, a ja nisam znao njegov telefonski broj. Osjećao sam se krajnje beznadno.
Odmah sljedećeg dana pronašli smo Kulu stražaru zataknutu u prednja vrata naše kuće na kojoj je bio napisan Jimov telefonski broj. Njegova žena ostavila ju je “bez nekog posebnog razloga”. Nazvao sam ga i priznao svoj problem s alkoholom i drogom te ga upitao može li mi pomoći. Rekao mi je da će, ako se budem držao podalje od droge, svakodnevno dolaziti kako bi proučavao sa mnom.
Time je započelo razdoblje intenzivnog proučavanja koje je okupiralo sve moje dane i noći. Ne samo da je svakodnevno proučavao sa mnom već me je opskrbio knjigama za proučavanje Biblije i člancima iz Kule stražare. Noću sam spavao samo četiri sata — što je za alkoholičare uobičajen problem — a sve svoje preostalo vrijeme posvetio sam proučavanju Biblije. Kad više nije bilo droge, sve što sam učio u proteklih godinu dana, plus ono što sam učio proučavajući 18 do 20 sati dnevno, odjednom mi je postalo kristalno jasno.
K tome, počeo sam ići na sve sastanke Svjedoka. U roku od samo nekoliko tjedana napredovao sam do toga da sam uputio svoju prvu stvarnu molitvu u životu, u kojoj sam ujedno izrazio svoje predanje. Počeo sam ići od vrata do vrata i propovijedati svima koje sam poznavao. Započeto je sedam biblijskih studija, a pet od njih napredovalo je do krštenja, uključujući moju ženu i sina. Ja sam kršten na pokrajinskom sastanku 23. svibnja 1976, samo tri mjeseca nakon što sam nazvao “onog prijatelja”. Započeo sam s pionirskom službom (punovremenim propovijedanjem) i nastavio s njome 13 godina.
To me dovodi do onoga čime sam započeo ovu priču — 50 godina star, sâm sjedim kod kuće i plačem nad jednom knjigom. Tokom 80-ih knjige za samopomoć bile su jako popularne i ja sam pročitao jednu od njih. Iskreno govoreći dio o samopomoći nije mi pomogao. Nisam bio sklon sljeđenju svjetovnog načina razmišljanja koji je nudila. No knjiga mi je ipak pomogla da po prvi put uvidim kako sam uslijed ožiljaka iz godina mog djetinjstva i neutaženih emocionalnih potreba za ljubavlju ostao emocionalno osakaćen. Suze koje su mi potekle bile su kako suze radosnice zbog toga što sam sada mogao razumjeti zašto mi je oduvijek manjkala mogućnost emocionalnog osjećanja tako i suze od žalosti zbog ogromnog gubitka koji sam pretrpio tokom 50 godina kao emocionalno ljudsko biće nesposobno da reagira u emocionalnom pogledu. Objasnila mi je mnoge napadaje depresije koje sam u životu pretrpio.
Emocionalni osjećaji postupno su mi nadolazili kad sam u Bibliji čitao o Jehovi i njegovoj ljubavi, čak i prema meni, što nikada ranije nisam osobno osjetio. Ljubavi prema mojoj ženi i sinu, prema mojoj braći i sestrama u Božjim skupštinama te također prema osobama kojima propovijedam dobru vijest o Božjem kraljevstvu, kako bi i oni mogli imati priliku da vječno žive u Jehovinom obećanom novom svijetu pravednosti ovdje na Zemlji.
Stvoreni da volimo i da budemo voljeni
Mi smo stvoreni da volimo i da budemo voljeni. Kad se dijete rodi, potrebna mu je ova ljubav i potrebno mu je da bude prihvaćeno. Kad dijete od svojih roditelja ne prima ljubav i odobravanje, osjeća se nedostojnim ljubavi i ne osjeća se vrijednim. Kad sam bio jako mali, čeznuo sam za time da me netko uzme k sebi na ruke, da me drži, mazi. Čak i sada se sjećam kako su me posjetioci koji bi dolazili u kuću gledali u mojoj ogradici, a ja bih se nadao da će me uzeti k sebi na ruke. To se nikada nije dogodilo, i ja bih počinjao plakati zbog toga što me nitko nikada ne bi uzimao k sebi.
Takvi ožiljci iz djetinjstva osakatili su me u mojoj ulozi supruga i glave obitelji, te su me učinili nesposobnim da vjerujem kako me Jehova, nebeski Otac, može voljeti. Istina o Jehovi postupno me promijenila, premjestila moju koncepciju o njemu iz moje glave u moje srce, i sada znam da me Jehova bezrezervno voli. Znam i to da ne postoji način na koji mi možemo zaslužiti tu ljubav. To je nezaslužena dobrohotnost Jehove Boga, Boga ljubavi.
Najvažnija stvar u svemu tome jest to da usljed Jehovinih blagoslova moja žena i ja sada imamo dobar život. Trenutno služimo na području gdje postoji veća potreba za propovjednicima Kraljevstva, u maloj srdačnoj skupštini u živopisnom gradiću u planinama Arizone. Ja u skupštini služim kao predsjedavajući nadglednik, vodim skupštinski studij knjige a velika mi je radost i to što vodim Teokratsku školu propovijedanja. Vodim mali servis za pranje prozora kao dodatak svojoj mirovini tako da u materijalnom pogledu imamo sve što nam je potrebno te imamo dovoljno vremena za našu službu propovijedanja i ostatak naše službe za našeg ljubavlju ispunjenog nebeskog Oca.
Osvrćući se na to gdje sam bio onog jutra kad je moja žena bacila na mene onaj natpis “Ne primamo Jehovine svjedoke”, pun sam zahvalnosti svom nebeskom Ocu za ono što je učinio za mene. Od ovisnika nesposobnog da zadrži posao i s nadom jedino u to da sve ostale vidi kako ginu zajedno s njim, postao sam član Jehovine vidljive organizacije na Zemlji i angažiran oko toga da što je moguće većem broju ljudi obznanim dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, jedinoj nadi za ovaj svijet. Jehova je također moj život ispunio ljudima koji mi pružaju ono što sam oduvijek želio: ljubav, povjerenje i prihvaćenost.
Više ne pokušavam biti “stijena” koja ne osjeća bol ili “otok” koji nikada ne plače. (Ispričao Larry Rubin.)
[Slika na stranici 23]
Larry Rubin i njegova žena Donna