Posljedice oštećene atmosfere
DOK je 1971. u Apollu 14 putovao prema Mjesecu, Edgar Mitchell je, ugledavši Zemlju, rekao: “Izgleda poput iskričavog plavobijelog dragulja.” No što bi netko danas vidio iz svemira?
Kad bi mu specijalne naočale omogućile da vidi nevidljive plinove Zemljine atmosfere, ugledao bi puno drugačiji prizor. Raj Chengappa napisao je u časopisu India Today: “Vidio bi ogromne rupe u zaštitnim ozonskim štitovima nad Antarktikom i Sjevernom Amerikom. Umjesto iskričavog plavobijelog dragulja, vidio bi tmurnu, prljavu Zemlju prekrivenu tamnim kovitlajućim oblacima ugljik-dioksida i sumpor-dioksida.”
Što je uzrokovalo pravljenje rupa u zaštitnom ozonskom omotaču u gornjem dijelu naše atmosfere? Je li povećanje broja atmosferskih zagađivača uistinu tako opasno?
Kako se uništava ozon
Prije više od 60 godina znanstvenici su objavili otkriće jednog bezopasnog rashladnog sredstva koje bi moglo zamijeniti druga koja su bila toksična te su ispuštala neugodan miris. To novo kemijsko sredstvo sačinjavale su molekule koje imaju jedan atom ugljika, dva atoma klora i dva atoma fluora (CCl2F2). Taj, kao i slični sintetički kemijski spojevi nazivaju se klorofluorokarboni (CFC-i).
Ranih 1970-ih, proizvodnja CFC-a prerasla je u ogromnu svijetom raširenu industriju. Koristilo ih se ne samo kod hladnjaka, već i kod aerosolnih sprejeva, rashladnih uređaja, sredstava za čišćenje i u proizvodnji ambalaže za fast–food te kod drugih proizvoda od stiropora.
Međutim, u rujnu 1974. dvojica znanstvenika, Sherwood Rowland i Mario Molina, objasnili su da se CFC-i postepeno dižu u stratosferu gdje na kraju otpuštaju svoje atome klora. Svaki atom klora, računali su znanstvenici, mogao bi uništiti na tisuće molekula ozona. No umjesto da se ozon ravnomjerno uništava u čitavom gornjem dijelu atmosfere, uništavanje ozona mnogo je veće nad polovima.
Od 1979. nad Antarktikom su svakog proljeća nestajale velike količine ozona i zatim se ponovo pojavljivale. Ovaj sezonski pad količine ozona naziva se ozonska rupa. Povrh toga, posljednjih godina takozvana rupa biva sve veća i duže traje. Godine 1992. satelitskim se mjerenjima otkrilo jednu ozonsku rupu rekordne veličine — veću od Sjeverne Amerike. A u njoj nije preostalo mnogo ozona. Mjerenjima iz zračnih balona otkrilo se smanjenje koncentracije ozona za više od 60 posto — što je najniže dosad zabilježeno.
U međuvremenu, koncentracije ozona u gornjem dijelu atmosfere također su se smanjivale nad drugim dijelovima Zemlje. “Najnovija mjerenja”, izvještava časopis New Scientist, “pokazuju da (...) su 1992. vrijednosti koncentracije ozona bile neuobičajeno niske između 50. i 60. stupnja sjeverne zemljopisne širine, koja prekriva sjevernu Evropu, Rusiju i Kanadu. Koncentracija ozona bila je 12 posto ispod normalne, najniža u 35 godina kontinuiranog praćenja.”
“Čak za najstrašnija predviđanja”, iznosi časopis Scientific American, “sada se uviđa da su podcijenila gubitak ozona koji je uzrokovan klorofluorokarbonima. (...) Štoviše, u ono su se vrijeme moćnici u vladi i industriji svojim izjavama snažno protivili zakonskom reguliranju, pod izlikom da ne postoje potpuni znanstveni dokazi.”
Procjenjuje se da je 20 milijuna tona CFC-a već ispušteno u atmosferu. Budući da je potrebno više godina da bi se CFC-i digli do stratosfere, milijuni tona još nisu stigli do gornjeg dijela atmosfere gdje uzrokuju štetu. Međutim, CFC-i nisu jedini izvor klora koji uništava ozon. “NASA procjenjuje da se svakim lansiranjem shuttlea ispusti u ozonski omotač oko 75 tona klora”, izvještava časopis Popular Science.
Kakve su posljedice?
Ne razumije se u potpunosti kakve su posljedice manje količine ozona u gornjem dijelu atmosfere. Međutim, jedna stvar koja je izgleda nedvojbena jest da se povećava količina štetnog UV (ultravioletnog) zračenja koje dolazi na Zemlju, što ima za posljedicu veću učestalost raka kože. “U prošlom je desetljeću”, izvještava časopis Earth, “za oko 5 posto porasla količina štetnih UV zraka koje godišnje pogađaju sjevernu hemisferu.”
Procjenjuje se da porast UV zračenja od svega jedan posto uzrokuje porast slučajeva raka kože od dva do tri posto. Afrički časopis Getaway iznosi: “U Južnoafričkoj Republici svake godine ima više od 8 000 novih slučajeva raka kože. (...) Imamo jednu od najnižih koncentracija ozonske zaštite i jednu od najvećih stopa oboljenja od raka kože (povezanost nije slučajna).”
Znanstvenici Rowland i Molina pretkazali su prije mnogo godina da će uništavanje ozona u gornjem dijelu atmosfere dovesti do povećanja oboljenja od raka kože. Oni su predlagali da se u SAD-u momentalno zabrani upotreba CFC-a kod aerosola. Mnoge su zemlje, uviđajući opasnost, pristale na to da do siječnja 1996. prestanu s proizvodnjom CFC-a. No u međuvremenu korištenje CFC-a i dalje predstavlja opasnost za život na Zemlji.
Smanjenje koncentracije ozona nad Antarktikom, izvještava Our Living World, “omogućilo je da ultravioletno zračenje prodre u ocean dublje no što se ranije mislilo. (...) To je dovelo do znatno smanjene plodnosti jednostaničnih organizama koji čine temelj oceanskog hranidbenog lanca”. Eksperimenti također pokazuju da povećanje UV zračenja smanjuje prinos mnogih usjeva, što predstavlja prijetnju globalnoj opskrbi hranom.
Doista, upotreba CFC-a potencijalno je katastrofalna. Ipak, našu atmosferu bombardiraju i mnogi drugi zagađivači. Jedan od njih je atmosferski plin koji je u tragovima od neophodne važnosti za život na Zemlji.
Posljedice zagađivanja
Sredinom 19. stoljeća ljudi su počeli sagorijevati još veće količine ugljena, plina i nafte, uvelike povećavajući koncentraciju ugljik-dioksida u atmosferi. Tada je koncentracija tog atmosferskog plina bila oko 285 ppm (parts per million). No uslijed čovjekove povećane potrošnje fosilnih goriva, koncentracija ugljik-dioksida dostigla je preko 350 ppm. Kakav je bio ishod porasta ovog plina koji zadržava toplinu u atmosferi?
Mnogi smatraju da je upravo povećanje koncentracije ugljik-dioksida uzrokovalo porast temperatura na Zemlji. Međutim, drugi istraživači kažu da do globalnog zagrijavanja dolazi izričito zbog varijabilnosti našeg Sunca — da Sunce u posljednje vrijeme emitira više energije.
Što god da je posrijedi, desetljeće 1980-ih bilo je najtoplije desetljeće od sredine 19. stoljeća kad se počelo voditi zabilješke. “Trend se nastavio u ovom desetljeću”, izvještava časopis The Star iz Južnoafričke Republike, “s 1990. kao najtoplijom godinom u izvještaju, 1991. kao trećom najtoplijom i 1992 (...) kao desetom najtoplijom godinom u 140 godina bilježenja.” Lagani pad temperatura u posljednje dvije godine pripisuje se prašini koja je 1991. prilikom erupcije Mount Pinatuba bila izbačena u atmosferu.
S velikim se žarom debatira o budućim učincima porasta temperatura na Zemlji. No ono što je globalno zagrijavanje očigledno učinilo jest da je otežalo ionako težak posao prognoziranja vremena. Časopis New Scientist primjećuje da bi za pogrešne vremenske prognoze “mogla postojati sve veća mogućnost kako globalno zagrijavanje bude mijenjalo klimu”.
Mnoga osiguravajuća društva strahuju da će globalno zagrijavanje uzrokovati da njihove police osiguranja postanu neprofitabilne. “Suočeni s mnoštvom nesreća”, priznaje The Economist, “neki reosigurači smanjuju svoju ponudu zaštite protiv prirodnih katastrofa. Drugi govore o tome da bi potpuno napustili tržište. (...) Plaše se neizvjesnosti.”
Značajno je da je u 1990, najtoplijoj godini u izvještaju, s Arktika otplovio veliki dio leda u dosad neviđenom omjeru. To je dovelo do toga da je na stotine polarnih medvjeda bilo više od mjesec dana nasukano na otoku Vrangel. “Uz globalno zagrijavanje”, upozorava časopis BBC Wildlife, “to bi stanje (...) moglo postati redovita pojava.”
“Meteorološki eksperti”, izvijestio je 1992. jedan afrički časopis, “globalnom zagrijavanju pripisuju krivicu za dramatičan porast broja velikih santi leda koje plutaju sjeverno od Antarktika te predstavljaju opasnost brodovima u južnom Atlantiku.” Prema izdanju časopisa Earth od siječnja 1993, postepeno povećavanje razine mora uz obalu južne Kalifornije uzrokovano je, djelomično, zagrijavanjem mora.
Nažalost, ljudi i dalje u atmosferu ispuštaju šokantne količine otrovnih plinova. “U SAD-u je”, stoji u knjizi The Earth Report 3, “izvještaj Agencije za zaštitu okoliša iz 1989. procijenio da se svake godine u zrak ispusti više od 900 000 tona otrovnih kemijskih spojeva.” Smatra se da je ta brojka podcijenjena jer ona ne uključuje ispušne plinove milijuna motornih vozila.
Iz mnogih drugih industrijaliziranih zemalja dolaze šokantni izvještaji o zagađenosti zraka. Naročito zastrašujuća bila su nedavna otkrića nekontroliranog zagađivanja zraka u zemljama Istočne Evrope tokom desetljeća vladavine komunizma.
Drveće na Zemlji, koje apsorbira ugljik-dioksid a oslobađa kisik, nalazi se među žrtvama otrovnog zraka. Časopis New Scientist je izvijestio: “Drveće u Njemačkoj postaje sve bolesnije, prema riječima (...) ministra agrikulture [koji je rekao] da je zagađivanje zraka i dalje jedan od glavnih razloga bolesti šuma.”
Situacija je slična u transvaalskom Highveldu u Južnoafričkoj Republici. “Prvi znakovi štete od kiselih kiša sada se javljaju u istočnom Transvaalu, gdje se borove iglice mijenjaju iz zdravih tamnozelenih u bolesne pjegaste žutosive”, izvještava James Clarke u svojoj knjizi Back to Earth.
Takvi izvještaji stižu iz čitavog svijeta. Ni jedna zemlja nije imuna. Dimnjacima koji sežu visoko u nebo, industrijalizirane zemlje izvoze svoju zagađenost u susjedne zemlje. Čovjekova povijest pohlepnog industrijskog razvoja ne ulijeva nadu.
Međutim, postoji razlog za optimizam. Možemo biti sigurni da će naša dragocjena atmosfera biti sačuvana od uništenja. Saznajte u sljedećem članku kako će se to ostvariti.
[Slika na stranici 7]
Uništavanje ozona u gornjem dijelu atmosfere dovelo je do povećanog broja slučajeva raka kože
[Slika na stranici 9]
Kakve su posljedice takve zagađenosti?