Borba za spas naše planete

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ŠPANJOLSKE

JURIJ, koji živi u ruskom gradu Karabašu, ima dvoje djece i oboje je bolesno. On je zabrinut ali nije iznenađen. “Ovdje nema zdrave djece”, objašnjava on. Ljude u Karabašu se truje. Svake godine mjesna tvornica izbaci 162 000 tona polutanata u zrak — 9 tona za svakog muškarca, ženu i dijete koje tamo živi. U Niklu i Mončegorsku na poluotoku Koli, sjeverno od Arktičkog kruga, “dvije najveće i najstaromodnije talionice nikla u svijetu (...) izbace više teških metala i sumpornog dioksida svake godine u zrak od bilo kojih drugih tvornica takve vrste u Rusiji” (The New York Times).

Zrak nije nimalo zdraviji ni u Mexico Cityu. Istraživanje koje je provela dr. Margarita Castillejos otkrilo je da su čak i djeca koja žive u bogatim gradskim četvrtima, od ukupno 5 dana 4 dana bila bolesna. “Biti bolestan njima je postalo normalno”, zapazila je ona. Jedan od glavnih krivaca, kaže ona, jest posvuda proširen smog koji proizvode tisuće vozila od kojih su gradske ulice zakrčene. Koncentracije ozona su četiri puta veće od gornje granice koju predlaže Svjetska zdravstvena organizacija.

U Australiji je opasnost nevidljiva — ali je jednako smrtonosna. Djeca sada trebaju nositi kape dok jurcaju po školskom igralištu. Veliko uništavanje zaštitnog ozonskog omotača na južnoj hemisferi potaknulo je Australce da na sunce počinju gledati kao na svog neprijatelja umjesto kao na prijatelja. Već su iskusili trostruki porast raka kože.

U drugim dijelovima svijeta svakodnevna se borba sastoji u pronalaženju dovoljne količine vode. Kad je Amalia imala 13 godina, u Mozambik je došla suša. Bilo je jedva dovoljno vode za prvu godinu, a sljedeće gotovo ništa. Povrće se osušilo i povenulo. Amalia i njena obitelj bili su prisiljeni jesti divlje voće i kopati u pješčanim koritima rijeka u potrazi za makar malo dragocjene vode.

U indijskoj državi Radžastan, pašnjaci su ti koji brzo nestaju. Phagu, pripadnik nomadskog plemena, često se prepire s mjesnim farmerima. On ne može pronaći pašu za svoje stado ovaca i koza. Zbog ozbiljnog pomanjkanja plodne zemlje, stoljetni se miroljubivi suživot farmera i nomada prekinuo.

Situacija je još gora u Sahelu, širokom pojasu polupustinjske zemlje na južnom dijelu afričke Sahare. Kao rezultat deforestizacije, a potom suše, čitava su stada bila izbrisana, a bezbrojni mali posjedi bili su zatrpani pijeskom napredujuće pustinje. “Neću više saditi”, zakleo se farmer plemena Fulani iz Nigera nakon što je vidio kako su mu usjevi prosa propali po sedmi put. Stoka mu je već uginula zbog nedostatka ispaše.

Rastuća prijetnja

Iza nedavnih suša, propalih žetvi te zagađenog zraka koji guši grad za gradom krije se zlokobna slika. To su simptomi bolesne planete, planete koja više ne može izići na kraj sa svim zahtjevima kojima je čovjek obasipa.

Ništa nije tako važno za naš opstanak na Zemlji kao zrak koji udišemo, hrana koju jedemo i voda koju pijemo. Ove temeljne stvari o kojima ovisi život nemilosrdno se ili zagađuju ili postepeno uništavaju — a sam čovjek to čini. U nekim je zemljama ekološko stanje već po život opasno. Bivši se sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov slikovito izrazio: “Ekologija nas je primila za vrat.”

Ova se prijetnja ne bi smjela olako shvatiti. Svjetsko stanovništvo stalno raste a potražnja za ograničenim resursima se umnaža. Nedavno je Lester Brown, predsjednik Instituta Worldwatch, naveo da “glavna prijetnja našoj budućnosti nije vojna agresija nego ekološka degradacija naše planete”. Da li se dovoljno poduzima kako bi se spriječila tragedija?

Borba za zaštitu planete

Teško je pomoći jednom alkoholičaru koji je uvjeren da nema problema s pićem. Slično tome, prvi je korak u unapređivanju zdravlja planete priznati stupanj bolesti. Obrazovanje najvjerojatnije pridonosi izvanrednom uspjehu u zaštiti čovjekove okoline posljednjih godina. Danas je većina ljudi duboko svjesna da je naša Zemlja iscrpljena i onečišćena — i da se nešto mora poduzeti u tom pogledu. Opasnost od propadanja okoliša pokazuje se sada kao opasnost koja je veća od nuklearnog rata.

Svjetski vođe su svjesni problemâ. Godine 1992. nekih je 118 vođa država prisustvovalo Summitu za planetu Zemlju, tijekom kojeg su poduzeti neki koraci za zaštitu atmosfere i Zemljinih zaliha koje su u opadanju. Većina zemalja potpisala je sporazum o zaštiti klime u kojem su se dogovorile da će pokrenuti sustav za izvještavanje promjena u emisiji ugljika, s ciljem da se u bliskoj budućnosti ukupna emisija ugljika zadrži na istoj razini. Također su razmotrili načine zaštićivanja biodiverziteta naše planete — ukupnog broja biljnih i životinjskih vrsta. Nije se mogao postići sporazum u pogledu zaštite svjetskih šuma, ali je summit ipak donio dva dokumenta — “Rio deklaraciju” i “Agendu 21”, koji sadrže smjernice o tome kako zemlje mogu postići “podnošljiv napredak”.

Kao što ekolog Allen Hammond ističe, “presudan ispit sastoji se u tome da li će se obećanja dana u Riu ispuniti — da li će se s odvažnih riječi prijeći na djelo u predstojećim mjesecima i godinama”.

Međutim, značajan korak naprijed bio je Montrealski protokol iz 1987, na kojem je donesen i međunarodni sporazum o postupnom izbacivanju klorfluor-ugljika (CFC-a) u određenom vremenskom roku.a Čemu zabrinutost? Zbog toga što se za CFC-e kaže da doprinosi rapidnom stanjivanju Zemljinog zaštitnog ozonskog omotača. Ozon u gornjem sloju Zemljine atmosfere igra vitalnu ulogu u filtriranju Sunčevih ultraljubičastih zraka, koje mogu prouzročiti rak kože i sivu mrenu. Taj problem nije vezan samo za Australiju. Znanstvenici su nedavno otkrili 8-postotno smanjenje zimske koncentracije ozona iznad nekih područja sjeverne hemisfere gdje vlada umjerena klima. Dvadeset milijuna tona CFC-a već je otplovilo u zrak prema stratosferi.

Suočeni s ovom katastrofalnom kontaminacijom atmosfere, nacije svijeta odbacile su svoje nesuglasice i poduzele odlučne korake. Druga međunarodna akcija koja je također na pomolu bavit će se zaštićivanjem ugroženih vrsta, očuvanjem Antarktike te kontrolom prometa toksičnog otpada.

Mnoge zemlje poduzimaju korake da očiste rijeke (losos se sada vratio u rijeku Temzu u Engleskoj), da kontroliraju onečišćenje zraka (snizilo se za 10 posto u gradovima Sjedinjenih Država s najviše smoga), da koriste ekološki prihvatljive energetske izvore (80 posto kućanstava na Islandu koristi geotermičku energiju za grijanje) te da očuvaju svoje prirodne ljepote (Kostarika i Namibija su oko 12 posto svoje ukupne zemljišne površine pretvorile u nacionalne parkove).

Da li su ovi pozitivni znaci dokaz da čovječanstvo opasnost shvaća ozbiljno? Da li je onda samo pitanje vremena kad će naša planeta opet biti dobrog zdravlja? Sljedeći članci pokušat će odgovoriti na ova pitanja.

[Bilješka]