Moja mržnja pretvorila se u ljubav
Ispričao Ludwig Wurm
Bila je to najhladnija noć koju sam ikada doživio — minus 52 Celzijusova stupnja. Vrijeme radnje: veljača 1942 — sredina zime i rata. Mjesto radnje: ruski front u blizini Lenjingrada. Bio sam vojnik u njemačkim jedinicama Waffen-SS (Waffen Schutzstaffel), elitnim oružanim snagama. Narednik i ja dobili smo užasan zadatak, naime trebali smo pokopati preko 300 drugova, od kojih je većina umrla u zaklonima — smrznuvši se. Međutim, tlo je bilo toliko smrznuto da ih je bilo nemoguće pokopati. Umjesto toga, složili smo ukočene leševe na hrpe iza praznih kuća, baš kao da su klade. Morali su čekati proljeće da bi ih se pokopalo.
PREBLAGO bih se izrazio kad bih rekao da mi je od ovog jezivog zadatka bilo zlo. U svom jadu, izletjelo mi je kroz suze: “Unterscharführeru (naredniče), možete li mi reći koja je svrha sveg ovog besmislenog ubijanja? Zašto u svijetu postoji toliko mnogo mržnje? Zašto moramo proživljavati ratove?” Tiho mi je odgovorio: “Ludwiže, zaista ne znam. Vjeruj mi, ni ja ne mogu razumjeti zašto na svijetu ima toliko patnji i mržnje.”
Dva dana kasnije pogodio me u vrat eksplodirajući metak uslijed čega sam ostao paraliziran, pao sam u nesvijest i umalo umro.
No, moja uvijek prisutna pitanja omogućila su mi da s vremenom iz prve ruke osjetim kako se mržnja i očaj mogu pretvoriti u ljubav i nadu. Dopustite mi da to objasnim.
Moj susret s Hitlerom
Rođen sam 1920. u Austriji. Otac mi je bio luteran, a majka katolkinja. Pohađao sam privatnu luteransku školu, u kojoj nam je jedan svećenik redovito držao vjersku poduku. No, nisam bio poučavan o Isusu Kristu kao o Spasitelju. Naglasak je neprestano stavljan na “od Boga poslanog führera”, Adolfa Hitlera, i planirano pannjemačko carstvo. Moj udžbenik bila je, kako se čini, Hitlerova knjiga Mein Kampf (Moja borba), a ne Biblija. Proučavao sam i Rosenbergovu knjigu Der Mythos des 20. Jahrhunderts (Mit 20. stoljeća), u kojoj je autor pokušao dokazati da Isus Krist nije bio Židov već plavi Arijevac!
Postao sam uvjeren da je Adolf Hitler stvarno poslan od Boga, te sam se 1933. ponosno priključio pokretu Hitlerove mladeži. Možete zamisliti kako sam bio uzbuđen kad sam dobio priliku da ga osobno upoznam. Još dan-danas jasno se sjećam kako je gledao u mene svojim neobično prodornim očima. To je tako snažno djelovalo na mene da sam, vrativši se kući, rekao majci: “Odsad moj život ne pripada tebi. Moj život pripada mom führeru, Adolfu Hitleru. Ako bih vidio da ga netko želi ubiti, bacio bih se pred njega kako bih mu spasio život.” Prošle su godine prije nego što sam razumio zašto je majka samo zaplakala i čvrsto me privila uza se.
Rani utjecaj nacističke stranke
Godine 1934. nacionalsocijalisti su se pobunili protiv austrijske vlade. Tokom tog sukoba, nacisti su ubili kancelara Engelberta Dollfussa, koji se protivio ujedinjenju Austrije i Njemačke. Kolovođe ove pobune uhapšeni su, izvedeni na sud i osuđeni na smrt. Austrijska je vlada proglasila izvanredno stanje, pa sam ja počeo djelovati u ilegalnom pokretu Njemačke nacionalsocijalističke radničke partije — nacističke stranke.
A onda je 1938. došao Anschluss, pripojenje Austrije Njemačkoj, i nacistička stranka postala je legalnom. Ubrzo sam se našao među lojalnim članovima stranke koje je Hitler iste godine pozvao da prisustvuju godišnjem zboru stranke Reicha u Nürnbergu na livadi Zeppelin. Tamo samo vidio kako Hitler demonstrira svoju rastuću moć. Njegovi bombastični govori, koje su prisutni kao skamenjeni slušali, bili su prepuni mržnje prema svim protivnicima nacističke stranke, uključujući međunarodno židovstvo i Međunarodne istraživače Biblije, sada poznate kao Jehovini svjedoci. Jasno se sjećam kako se busao: “Ovaj neprijatelj Velike Njemačke, ovo leglo Međunarodnih istraživača Biblije, bit će istrijebljeno u Njemačkoj.” Nikada nisam sreo nijednog Jehovinog svjedoka pa sam se pitao tko su ti opasni ljudi o kojima je s toliko pakosti govorio.
Moja služba u koncentracionom logoru Buchenwald
Kad je godine 1939. izbio drugi svjetski rat, odmah sam dragovoljno pristupio njemačkim elitnim oružanim snagama, Waffen-SS-u. Bio sam uvjeren da bi svaka žrtva koju bih bio pozvan učiniti u ovom ratu bila opravdana, budući da je naš führer bio poslan od Boga, nije li? No, kad su godine 1940. naše trupe preko Luksemburga i Belgije krenule na Francusku, potreslo me kad sam prvi puta izbliza vidio mrtvog vojnika — naočitog mladog Francuza. Nisam mogao razumjeti zašto bi mladi Francuzi željeli žrtvovati svoje živote u ratu u kojem će očigledno Njemačka, s Bogom na našoj strani, pobijediti.
U Francuskoj sam bio ranjen i vraćen na hospitalizaciju u Njemačku. Nakon što sam se oporavio, prebačen sam na dužnost u vanjskom perimetru koncentracionog logora Buchenwald, u blizini Weimara. Od naših smo oficira primili striktna naređenja da se ne miješamo s Totenkopfverbände (Mrtvačkim glavama), SS-ovskim logorskim čuvarima, niti sa zatvorenicima. Naročito nam je bilo zabranjeno ulaziti u sekciju u kojoj su bili smješteni zatvorenici, a koja je bila okružena visokim zidom s velikom kapijom. Iznad kapije nalazio se natpis: “Arbeit Macht Frei” (Rad oslobađa). Samo su SS-stražari imali specijalne propusnice za ulaz u ovo područje.
Svakog bismo dana u kampu gledali zatvorenike kako, predvođeni jednim SS-stražarom i još jednim odgovornim zatvorenikom nazvanim Kapo, marširaju na svoja radna zaduženja. Bilo je tu Židova koji su na svojim zatvorskim jaknama imali prišivenu Davidovu zvijezdu, političkih zatvorenika sa svojim crvenim trokutima, kriminalaca sa svojim crnim točkama i Jehovinih svjedoka sa svojim ljubičastim trokutima.
Nisam mogao a da ne primijetim neobično blistava lica Svjedoka. Znao sam da se nalaze u bijednim uvjetima; ipak odražavali su dostojanstvo koje je odudaralo od izgleda koji je odavao da su sama kost i koža. Budući da nisam znao praktički ništa o njima, raspitao sam se kod nadređenih oficira zašto se Jehovine svjedoke šalje u koncentracione logore. Odgovor je bio da su oni židovsko-američka sekta, blisko povezana s komunistima. No, intrigiralo me njihovo besprijekorno ponašanje, njihova beskompromisna načela i njihova moralna čistoća.
Moj “mesija” propada
Godine 1945. srušio se svijet u koji sam vjerovao. Moj “bog”, Adolf Hitler, kojeg je svećenstvo pozdravljalo kao od Boga poslanog führera, pokazao se lažnim mesijom. Njegov planirani Tausendjährige Reich (Tisućgodišnje kraljevstvo) potpuno se rasplinuo nakon samo 12 godina. Također, bio je kukavica, izbjegavši odgovornost za pokolj milijuna muškaraca, žena i djece, time što je počinio samoubojstvo. Kad sam čuo vijest o eksploziji prve atomske bombe nad Japanom skoro sam doživio živčani slom.
Dramatične promjene u mom životu
Ubrzo nakon što su završila neprijateljstva drugog svjetskog rata, bio sam prijavljen američkom vojnom CIC-u (kontraobavještajnom korpusu), dijelu okupacijskih snaga Sjedinjenih Država. Uhapšen sam kao nacist i član Waffen-SS-a. Moja voljena zaručnica, Trudy, pronašla je nakon nekog vremena liječnika koji je uvjerio CIC da me, s obzirom na posljedice koje sam podnosio usljed povrede kičme, oslobodi iz zatvora iz zdravstvenih razloga. Tada sam stavljen pod kućni pritvor sve dok nisam oslobođen svih optužbi za ratne zločine.
Kao ratni invalid, poslan sam na liječnički pregled u repatrijacijsku bolnicu u austrijskim Alpama. Tu sam jednog naročito lijepog proljetnog jutra, dok sam uživao u prekrasnom krajoliku i toplini sunca te slušao melodiozni pjev ptica, iz dubine srca izgovorio kratku molitvu: “Bože, ako stvarno postojiš, sigurno možeš odgovoriti na mnoga pitanja koja me muče.”
Kad sam se nakon nekoliko tjedana vratio kući, na moja je vrata pokucala jedna Jehovina svjedokinja. Uzeo sam od nje biblijsku literaturu. Iako je redovito navraćala svake nedjelje ujutro, nisam ozbiljnije razmišljao o literaturi koju bi mi u tim prilikama ostavljala niti sam je čitao. Međutim, jednog sam se dana vratio kući s posla potišteniji nego inače. Supruga mi je predložila da pročitam nešto kako bih se pokušao opustiti — brošuricu koju su Svjedoci ostavili, pod naslovom Mir — može li potrajati?
Počeo sam čitati brošuricu i nisam je mogao odložiti dok je nisam cijelu pročitao. Rekao sam supruzi: “Ova je brošurica štampana 1942. Da je netko tada na ulici govorio da će Hitler i Mussolini izgubiti rat te da će se Društvo naroda ponovno pojaviti u obliku Ujedinjenih naroda, ljudi bi mislili da je psihički poremećen. No, ono što je sada povijest, upravo je to što je ova brošurica govorila da će se dogoditi. Imamo li negdje Bibliju tako da mogu provjeriti ove biblijske navode?”
Supruga je otišla u potkrovlje i pronašla jedan stari Luterov prijevod Biblije. Provjerio sam biblijske retke navedene u brošurici. Ubrzo sam počeo učiti o stvarima za koje nikada ranije nisam čuo. Saznao sam za biblijsko obećanje o novom svijetu upravo ovdje na Zemlji i to pod Božjim mesijanskim Kraljevstvom. Ova stvarna nada u sretnu i sigurnu budućnost odražena je u riječima Isusove uzor-molitve, koju sam često kao dijete ponavljao: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” I na moje veliko iznenađenje, saznao sam da Svemogući Bog, Stvoritelj neba i Zemlje, ima osobno ime, Jehova (Matej 6:9, 10, St; Psalam 83:18).
Uskoro sam počeo odlaziti na sastanke Jehovinih svjedoka. Na prvom sastanku na kojem sam bio upoznao sam stariju ženu čija su kćerka i zet zbog svoje vjere bili pogubljeni u njemačkom koncentracionom logoru. Bio sam strašno posramljen. Objasnio sam joj da, zahvaljujući svojim prijašnjim vezama, iz prve ruke znam kroz što su ona i njezina obitelj prošli, a s obzirom na moju povezanost s onima koji su za to bili odgovorni rekao sam joj da mi ima pravo s gađenjem pljunuti u lice.
Na moje iznenađenje, umjesto mržnje, oči su joj se napunile suzama radosnicama. Toplo me zagrlila i rekla: “O, kako je divno da Svemogući Bog Jehova dopušta pojedincima iz takvih protivničkih krugova da dođu u njegovu svetu organizaciju!”
Umjesto mržnje koju sam godinama gledao oko sebe, ovi su ljudi uistinu odražavali Božju nesebičnu ljubav — pravu kršćansku ljubav. Sjećam se da sam čitao Isusove riječi: “Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav medju sobom” (Ivan 13:35). To je bilo upravo ono što sam tražio. Sad sam ja bio na redu da zaplačem. I ja sam počeo plakati poput djeteta, plakati iz cijenjenja prema takvom divnom Bogu, Jehovi.
Još sam uvijek morao mnogo učiti
Nakon nekog vremena predao sam svoj život Jehovi Bogu i krstio se godine 1948. No, ubrzo sam otkrio da još moram mnogo učiti. Naprimjer, budući da mi je nacizam tako temeljito isprao mozak, nisam mogao shvatiti zašto Jehovina organizacija ponekad tiska članke protiv zloglasnih SS-ovaca. Protivio sam se tome, govoreći da ne treba kriviti nas kao pojedince. Mi smo bili samo vojnici, a većina nas nije znala ama baš ništa o onome što se događalo u koncentracionim logorima.
Onda mi je jednoga dana jedan dragi brat koji je razumio moj problem i koji je osobno mnogo godina propatio u koncentracionom logoru, stavio ruku preko ramena i rekao: “Brate Ludwiže, pažljivo me saslušaj. Ako ti je teško cijeniti ovu stvar i to te uznemirava, odloži to u svojim mislima na stranu. Prepusti tada u molitvi svoj problem Jehovi. Možeš mi vjerovati na riječ da, ako to učiniš, doći će dan kada će ti Jehova otvoriti razumijevanje ovoga i bilo koje druge stvari koja te zbunjuje.” Prihvatio sam ovaj mudar savjet, i kako su godine prolazile, uvidio sam da se upravo to i dogodilo. S vremenom sam shvatio da je cijeli sistem nacionalsocijalizma, zajedno sa SS-ovcima, bio samo još jedan đavolski dio čitavog svjetskog sustava Sotone Đavla (2. Korinćanima 4:4).
Natrag u Nürnberg na livadu Zeppelin
Možete li zamisliti koliki je vrhunac u mom životu predstavljao povratak u Nürnberg godine 1955. i prisustvovanje kongresu Jehovinih svjedoka pod motom “Triumphierendes Koenigreich” (Pobjedonosno Kraljevstvo)! Da, ovaj je kongres održan na istom mjestu na kojem sam slušao Hitlera kako se hvali da će istrijebiti Jehovine svjedoke u Njemačkoj. Ovdje je tokom čitavog tjedna bilo okupljeno preko 107 000 Jehovinih svjedoka i prijatelja iz cijeloga svijeta koji su se okupili radi obožavanja. Nije bilo guranja; nije bilo podizanja glasa u ljutnji. Uistinu ujedinjena, međunarodna obitelj koja miroljubivo živi zajedno!
Teško mi je opisati emocije koje sam doživio kad sam na tom kongresu sreo neke svoje bivše drugove iz Waffen-SS-a koji su sada bili predani sluge Jehove Boga. Uistinu radosno ponovno okupljanje!
Gledati u budućnost s nadom
Od svog predanja i krštenja imao sam prednost voditi nekoliko biblijskih studija s bivšim nacistima u Austriji. Neki od njih sada su također predani Svjedoci Jehove. Godine 1956, emigrirao sam iz Austrije i sada živim u Australiji. Ovdje sam uživao u prednosti služenja u punovremenoj službi. Međutim, u posljednje vrijeme visoka starost i sve slabije zdravlje ograničavaju moju aktivnost.
Ono čemu se, između ostaloga, žarko nadam jest dočekivanje iz smrti nekih od vjernih muškaraca i žena koji su odbili učiniti kompromis s opakim nacističkim sistemom te koji su zbog svoje besprijekornosti bili pogubljeni u koncentracionim logorima.
Do tog vremena, mogu reći da sam na najdoslovniji način doživio da gledam kako se destruktivna osobina mržnje pretvara u ljubav i nadu. Sada imam čvrstu nadu da ću vječno živjeti na rajskoj Zemlji u ljudskom savršenstvu, oslobođen bolesti i smrti — i to ne samo ja već i svi oni koji se ponizno pokoravaju Jehovinom sada vladajućem Kralju, Kristu Isusu. U svom slučaju mogu uistinu s uvjerenjem ponoviti riječi apostola Pavla: “A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan” (Rimljanima 5:5, St).
[Slika na stranici 13]
U SS-ovskoj uniformi
[Slike na stranicama 14 i 15]
Kongres Jehovinih svjedoka pod motom “Pobjedonosno Kraljevstvo”, održan 1955. u Nürnbergu, na mjestu na kojem je Hitler ranije držao svoje godišnje nacističke zborove
[Zahvala]
Fotografija U.S. National Archivesa
[Slika na stranici 15]
S torbom u ruci, spreman za propovijedanje u Australiji
[Zahvala na stranici 11]
UPI/Bettmann