Nismo podržavali Hitlerov rat
ISPRIČAO FRANZ WOHLFAHRT
MOJ je otac, Gregor Wohlfahrt, u I svjetskom ratu (od 1914. do 1918) služio u austrijskoj vojsci i borio se protiv Italije. Sve u svemu, bilo je poubijano stotine tisuća Austrijanaca i Talijana. Strahote tog iskustva u potpunosti su promijenile očevo gledište po pitanju religije i rata.
Otac je vidio kako austrijski svećenici blagoslivljaju vojnike i saznao kako talijanski svećenici čine to isto na drugoj strani. Stoga je pitao: “Zašto se katoličke vojnike potiče da ubijaju druge katolike? Trebaju li kršćani ratovati jedni protiv drugih?” Svećenici nisu imali zadovoljavajuće odgovore.
Odgovori na očeva pitanja
Nakon rata otac se oženio i naselio se u austrijskim planinama u blizini talijanske i jugoslavenske granice. Tamo sam se rodio 1920, kao prvo od šestero djece. Kad mi je bilo šest godina, preselili smo se nekoliko kilometara istočno u St. Martin blizu ljetovališta Pörtschach.
Dok smo tamo živjeli, moje su roditelje posjećivali propovjednici Jehovinih svjedoka (koji su se tada nazivali Istraživači Biblije). Godine 1929. ostavili su brošuricu Prosperity Sure (Blagostanje je sigurno), koja je odgovorila na mnoga očeva pitanja. U njoj je na temelju Biblije pokazano kako svijetom vlada nevidljivi vladar po imenu Đavo i Sotona (Ivan 12:31; 2. Korinćanima 4:4; Otkrivenje 12:9). Njegov utjecaj na religiju, politiku i trgovinu ovog svijeta snosi odgovornost za strahote kojih je otac bio svjedok u I svjetskom ratu. Otac je najzad pronašao odgovore koje je tražio.
Revna služba
Otac je od Biblijskog i traktatnog društva Watchtower naručio literaturu i počeo je raspačavati svojim rođacima, a potom od kuće do kuće. Hans Stossier, mladić iz susjedstva star svega 20 godina, ubrzo mu se pridružio u službi od kuće do kuće. Uskoro je petero naših rođaka također postalo Svjedocima — očev brat Franz, njegova supruga Anna, a kasnije njihov sin Anton, očeva sestra Maria i njen suprug Hermann.
To je izazvalo popriličnu senzaciju u našem malom mjestu St. Martinu. U školi je jedna učenica pitala našeg učitelja katekizma: “Oče Loigge, tko je novi bog Jehova kojeg Wohlfahrt obožava?”
“Ne, ne, djeco”, odgovorio je svećenik. “To nije novi bog. Jehova je otac Isusa Krista. Ako oni šire poruku iz ljubavi prema tom Bogu, onda je to vrlo lijepo.”
Sjećam se da je otac često odlazio od kuće u 1.00 noću nakrcan biblijskom literaturom i jednim sendvičem. Šest ili sedam sati kasnije stigao bi do najudaljenijeg mjesta svojeg područja za propovijedanje blizu talijanske granice. Na kraća putovanja ja bih išao s njim.
Otac i pored službe propovijedanja nije zapostavio duhovne potrebe svoje obitelji. Kad mi je bilo otprilike deset godina, sa svih šestero nas započeo je redovito tjedno proučavanje Biblije služeći se knjigom Harfa Božja. Ponekad bi kuća bila prepuna zainteresiranih susjeda i rođaka. U našem je malom mjestu uskoro postojala skupština s 26 objavitelja Kraljevstva.
Hitler dolazi na vlast
Hitler je 1933. došao na vlast u Njemačkoj, a ubrzo nakon toga pojačao se progon Jehovinih svjedoka. Godine 1937. otac je prisustvovao kongresu u Pragu, u Čehoslovačkoj. Prisutni na kongresu bili su upozoreni na iskušenja koja su slijedila, tako da nas je po svom povratku otac sve pobudio da se pripremimo na progonstvo.
Ja sam u međuvremenu, sa 16 godina, počeo izučavati zanat ličioca. Stanovao sam kod majstora ličioca te pohađao zanatsku školu. U školi je jedan stariji svećenik, koji je napustio Njemačku kako bi pobjegao od nacističkog režima, držao satove vjeronauka. Kad su ga učenici pozdravili s “Heil Hitler!” pokazao je negodovanje i upitao: “Što ne valja u našoj vjeri?”
Iskoristio sam priliku i pitao zbog čega katolici koriste titule kao što su “Vaša Uzoritost” i “Sveti Otac”, kad je Isus rekao da su svi njegovi sljedbenici braća (Matej 23:8-10). Svećenik je priznao da je takvo postupanje neispravno te da je i sam u neprilici jer je odbio pokloniti se pred biskupom i poljubiti mu ruku. Zatim sam pitao: “Kako je to moguće da se uz blagoslov crkve ubija druge katolike?”
“To je najveća sramota!” uzviknuo je svećenik. “To se više ne bi smjelo ponoviti. Mi smo kršćani i crkva se ne bi smjela uplitati u rat.”
Dana 12. ožujka 1938. Hitler je bez otpora umarširao u Austriju i ubrzo je proglasio dijelom Njemačke. Crkve su mu se brzo priključile. Zapravo, niti tjedan dana nakon toga sva šestorica austrijskih biskupa, uključujući kardinala Theodora Innitzera, potpisala su izuzetno pristranu “svečanu deklaraciju” u kojoj su izjavili kako je na dolazećim izborima “nama biskupima kao Nijemcima obaveza i nacionalna dužnost da glasamo za Njemački Reich”. (Vidi stranicu 9.) U Beču je održano veliko primanje na kojem je kardinal Innitzer bio među prvima koji su s nacističkim pozdravom dočekali Hitlera. Kardinal je svim austrijskim crkvama naredio da izvjese zastavu s kukastim križem, oglašuju zvona i mole za nacističkog diktatora.
Političko raspoloženje u Austriji promijenilo se gotovo preko noći. Jurišnici u svojim smeđim uniformama i s trakama s kukastim križem oko ruke nicali su poput gljiva. Svećenik koji je ranije rekao da se crkva ne bi smjela uplitati u rat bio je jedan od rijetkih svećenika koji su odbili reći: “Heil Hitler!” Sljedećeg tjedna na njegovo je mjesto došao novi svećenik. Prvo što je učinio prilikom ulaska u razred bilo je da je lupio petama, podigao ruku na pozdrav i rekao: “Heil Hitler!”
Pritisak da se napravi kompromis
Nacisti su vršili pritisak na sve ljude. Kad sam pozdravljao ljude s “Guten Tag” (Dobar dan), umjesto s “Heil Hitler”, oni su se gnjevili. Prijavljivali su me Gestapou oko 12 puta. Jednom je skupina jurišnika zaprijetila majstoru ličiocu kod kojeg sam stanovao rekavši da ću, ne budem li salutirao i priključio se Hitlerovoj mladeži, biti odveden u koncentracioni logor. Ličilac, koji je bio simpatizer nacista, zamolio ih je da imaju strpljenja sa mnom jer je bio siguran da ću se s vremenom promijeniti. Objasnio je da me ne želi izgubiti jer sam dobar radnik.
S dolaskom nacista na vlast počele su se održavati velike parade koje su trajale do dugo u noć a ljudi su fanatično uzvikivali parole. Svakog su dana iz radioaparata treštili govori Hitlera, Goebbelsa i drugih. Rasla je podčinjenost Katoličke crkve Hitleru, dok su svećenici redovito molili za Hitlera i blagoslivljali ga.
Otac me podsjetio na to da trebam zauzeti čvrst stav te posvetiti svoj život Jehovi i krstiti se. Također mi je pričao o Marii Stossier, mlađoj sestri našeg susjeda Hansa, koja je zauzela stav za biblijsku istinu. Maria i ja planirali smo se vjenčati i otac me pobuđivao da joj budem ohrabrenje u duhovnom smislu. U kolovozu 1939. Mariu i mene krstio je njen brat Hans.
Očeva uzorna besprijekornost
Sljedeći dan otac je dobio poziv za vojsku. Mada bi ga slabo zdravlje, nastalo uslijed nevolja koje je pretrpio u I svjetskom ratu, ionako spriječilo u tome da ide u vojsku, otac je rekao ispitivačima da se kao kršćanin nikad više ne želi uplitati u rat kao što je to činio kad je bio katolik. Zbog ove su ga primjedbe zadržali na daljnjem ispitivanju.
Kad je Njemačka tjedan dana kasnije napala Poljsku, čime je započeo II svjetski rat, odveli su ga u Beč. Dok su ga tamo držali predsjednik naše općine napisao je pismo, tvrdeći da je otac odgovoran za to što su drugi Svjedoci odbili podržavati Hitlera te da bi ga stoga trebalo smaknuti. To je imalo za posljedicu da su oca poslali u Berlin i ubrzo nakon toga dosudili da mu se odrubi glava. U moabitskom zatvoru danonoćno su ga držali u okovima.
Za to sam vrijeme u ime obitelji pisao ocu te mu saopćio da smo odlučni slijediti njegov vjeran primjer. Otac u pravilu nije bio čovjek sklon emocijama, no mogli smo shvatiti kako se osjećao kad je njegovo posljednje pismo upućeno nama bilo umrljano suzama. Bio je toliko sretan što smo razumjeli njegov stav. Poslao je riječi ohrabrenja, spominjući svakog poimence te nas pobuđujući da ostanemo vjerni. Imao je jaku nadu u uskrsnuće.
U moabitskom je zatvoru pored oca držano još dvadesetak drugih Svjedoka. Hitlerovi visoki službenici pokušali su ih nagovoriti da se odreknu svoje vjere, ali nisu uspjeli. U prosincu 1939. bilo je smaknuto oko 25 Svjedoka. Majka je, pošto je saznala za očevo smaknuće, izjavila kako je zahvalna Jehovi što je ocu dao snagu da ostane vjeran do smrti.
Počinju moji ispiti
Nekoliko tjedana kasnije dobio sam poziv za izvršavanje radne obaveze no ubrzo sam doznao da je glavna aktivnost vojna obuka. Objasnio sam da ne želim služiti u vojsci ali da bih obavljao druge poslove. Kad sam, međutim, odbio pjevati nacističke borbene pjesme, oficiri su se razbjesnili.
Sljedećeg sam se jutra pojavio u civilnoj odjeći umjesto u vojničkoj uniformi koju su nam dali. Dežurni oficir rekao mi je kako nema drugog izbora nego da me stavi u tamnicu. Tamo sam preživljavao na kruhu i vodi. Kasnije su mi rekli da će se održati ceremonija pozdravljanja zastave te su me upozorili da će me strijeljati odbijem li sudjelovati.
Na vježbalištu su bili vojni oficiri i 300 regruta. Bilo mi je naređeno da prođem pored oficira i zastave s kukastim križem te salutiram Hitleru. Crpeći duhovnu snagu iz biblijskog izvještaja o trojici Hebreja, jednostavno sam, dok sam prolazio, rekao: “Guten Tag” (Dobar dan) (Danijel 3:1-30). Naredili su mi da ponovo prodefiliram. Ovaj put nisam ništa rekao, samo sam se nasmiješio.
Kad su me četvorica oficira odvela natrag u tamnicu, rekli su mi kako su strepili jer su očekivali da ću biti strijeljan. “Kako je moguće”, pitali su, “da si ti bio nasmijan, a mi smo bili tako uplašeni?” Rekli su da bi željeli biti hrabri kao ja.
Nekoliko dana kasnije u logor je stigao dr. Almendinger, visoki službenik iz Hitlerovog glavnog štaba u Berlinu. Pozvali su me da dođem k njemu. Objasnio je kako su zakoni jako pooštreni. “Uopće nisi svjestan što ti se sprema”, rekao je.
“O, jesam itekako”, odgovorio sam. “Mom je ocu prije samo par tjedana iz istog razloga odrubljena glava.” Bio je zabezeknut i zanijemio je.
Kasnije je stigao još jedan visoki službenik iz Berlina te su učinjeni daljnji pokušaji kako bi promijenili moje mišljenje. Nakon što je čuo zbog čega ne želim prekršiti Božje zakone, primio me za ruku i, dok su mu suze tekle niz lice, rekao: “Želim ti spasiti život!” Svi su oficiri koji su to promatrali bili vrlo dirnuti. Potom su me odveli natrag u tamnicu u kojoj sam proveo ukupno 33 dana.
Suđenje i zatvor
U travnju 1940. preseljen sam u zatvor u Fürstenfeldu. Nekoliko dana kasnije posjetili su me moja zaručnica Maria i moj brat Gregor. Gregor je bio samo godinu i pol mlađi od mene i u školi je zauzeo čvrst stav za biblijsku istinu. Sjećam se kako je poticao našu mlađu braću da budu spremni na progonstvo, govoreći da postoji samo jedan put, služenje Jehovi! Dragocjenih sat vremena koje smo proveli međusobno se ohrabrujući bilo je posljednji put da sam ga vidio živa. Kasnije sam u Grazu bio osuđen na pet godina prisilnog rada.
U jesen 1940. ukrcali su me na vlak koji je išao za radni logor u Čehoslovačkoj, ali su me zadržali u Beču i tamo me stavili u zatvor. Uvjeti su bili grozni. Ne samo da me mučila glad, već su me po noći ujedale velike bube od kojih mi je meso krvarilo i peklo me. Iz meni tada nepoznatih razloga, bio sam vraćen u zatvor u Grazu.
Zanimali su se za moj slučaj budući da je Gestapo opisao Jehovine svjedoke kao fanatične mučenike koji žele smrtnu kaznu da bi dobili nebesku nagradu. To je imalo za posljedicu da sam dva dana imao lijepu mogućnost govoriti pred jednim profesorom i osmero studenata sa sveučilišta u Grazu, objašnjavajući kako će samo 144 000 osoba biti uzeto na nebo kako bi vladale s Kristom (Otkrivenje 14:1-3). Moja je nada, rekao sam, živjeti zauvijek u rajskim uvjetima na Zemlji (Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4).
Nakon dva dana ispitivanja, profesor je rekao: “Ustanovio sam da stojite s obje noge na zemlji. Ne želite umrijeti i otići na nebo.” Izrazio je žaljenje zbog progona Jehovinih svjedoka te mi izrazio najbolje želje.
Početkom 1941. našao sam se na vlaku koji je išao prema Rollwaldu, radnom logoru u Njemačkoj.
Težak život u logoru
Rollwald se nalazio između gradova Frankfurta i Darmstadta i u njemu je bilo oko 5 000 logoraša. Svaki dan počinjao je u 5.00 ujutro prozivkom koja je trajala otprilike dva sata dok su oficiri ne žureći se dopunjavali popis logoraša. Od nas se zahtijevalo da stojimo nepomično i mnogi su logoraši dobili teške batine jer nisu savršeno mirno stajali.
Za doručak smo imali kruh načinjen od brašna, piljevine i krumpira koji su često bili pokvareni. Zatim smo odlazili na rad u močvaru, kopajući kanale kako bi se isušila zemlja u poljoprivredne svrhe. Nakon što smo čitav dan radili u močvari bez adekvatne obuće, stopala bi nam natekla kao spužve. Jednom su mi stopala oboljela od nečeg što je izgleda bila gangrena i strahovao sam da će ih trebati amputirati.
U podne su nam na radilištu posluživali eksperimentalnu mješavinu koju su zvali juhom. Bila je začinjena bijelom repom ili kupusom a ponekad je u njoj bilo samljevenih leševa oboljelih životinja. Gorilo nam je u ustima i grlu i mnogima od nas narasli su ogromni čirevi. Uvečer smo dobivali još “juhe”. Mnogim su zatvorenicima poispadali zubi, ali ja sam čuo kako je važno održati zube aktivnima. Žvakao bih komad borovine ili grane lješnjaka, pa nisam izgubio zube.
Održati se duhovno jakim
U pokušaju da mi slome vjeru, čuvari su me izolirali od kontakta s drugim Svjedocima. Budući da nisam imao biblijske literature, u mislima bih se prisjećao stavaka koje sam upamtio, kao što su naprimjer Priče Salamunove 3:5, 6, koje nas potiču da se ‘uzdamo u Gospodina svijem srcem svojim’, i 1. Korinćanima 10:13, koja obećava da Jehova neće ‘pustiti da se iskušamo većma nego što možemo’. Ojačao sam istražujući nanovo u mislima takve stavke i oslanjajući se u molitvi na Jehovu.
Ponekad sam bio u mogućnosti vidjeti se sa Svjedokom kojeg su transportirali iz drugog logora. Ako nismo imali mogućnosti da razgovaramo, ohrabrivali bismo se međusobno klimanjem glave ili podignutom stisnutom šakom da ostanemo postojani. Povremeno sam dobivao pisma od Marie i majke. U jednom sam saznao za smrt svog dragog brata Gregora, a u drugom, pred kraj rata, za smaknuće Marijinog brata Hansa Stossiera.
Kasnije je u naš logor premješten logoraš koji je poznavao Gregora dok su zajedno boravili u moabitskom zatvoru u Berlinu. Preko njega sam saznao pojedinosti o tome što se dogodilo. Gregoru je bila dosuđena smrtna kazna giljotinom, ali su mu, nastojeći slomiti njegovu besprijekornost, produžili uobičajeni period čekanja prije smaknuća na četiri mjeseca. Za to su vrijeme vršili svakojake pritiske ne bi li ga natjerali na kompromis — okovali su mu ruke i noge u teške okove i rijetko su ga hranili. Ipak se nije pokolebao. Bio je vjeran do kraja — 14. ožujka 1942. Iako su me vijesti ražalostile, one su me ojačale da ostanem vjeran Jehovi što god da se dogodilo.
Nakon nekog vremena također sam doznao da su mi mlađa braća Kristian i Willibald te mlađe sestre Ida i Anni odvedeni u samostan u Landauu, u Njemačkoj, koji je služio kao popravni dom. Dječaci su dobili teške batine jer su odbili reći: Heil Hitler.
Prilike za svjedočenje
Većina ljudi iz baraka gdje sam živio bili su politički zatvorenici i kriminalci. Često sam provodio večeri svjedočeći im. Jedan je bio katolički svećenik iz Kapfenberga po imenu Johann List. Zatvorili su ga zato što je svojim župljanima govorio o stvarima koje je čuo na Britanskom radiju.
Johannu je bilo vrlo teško jer nije bio naviknut na težak fizički rad. Bio je prijatan čovjek i ja bih mu pomagao da postigne svoju radnu normu tako da ne bi imao neprilika. Rekao je da ga je sram što je zatvoren iz političkih razloga a ne zbog držanja kršćanskih načela. “Ti stvarno trpiš zato što si kršćanin”, rekao je. Kad je oko godinu dana kasnije pušten na slobodu, obećao je da će posjetiti moju majku i zaručnicu, što je i učinio.
Život mi se poboljšava
Krajem 1943. dobili smo novog zapovjednika logora po imenu Karl Stumpf, visokog čovjeka sijede kose koji je počeo poboljšavati prilike u našem logoru. Trebalo mu je oličiti vilu, a kad je saznao da sam ja ličilac, dobio sam posao. To je bilo prvi put da su me pozvali da radim izvan močvare.
Zapovjednikova supruga nije mogla shvatiti zašto su me zatvorili, mada joj je suprug objasnio da se tu nalazim kao Jehovin svjedok zbog svoje vjere. Sažalila se nada mnom, jer sam bio jako mršav, pa me hranila. Pobrinula se za dodatne poslove za mene tako da bih mogao tjelesno ojačati.
Kad su pred kraj 1943. logoraši iz logora pozvani u borbu na prvim linijama fronte, mene je spasio dobar odnos sa zapovjednikom Stumpfom. Objasnio sam mu da bih prije umro nego postao kriv za krv time da sudjelujem u ratu. Iako ga je moj stav neutralnosti doveo u neugodan položaj, bio je u mogućnosti skinuti moje ime s popisa onih koji su dobivali pozive.
Posljednji dani rata
U siječnju i veljači 1945. ohrabrili su nas niskoleteći američki avioni bacajući letke u kojima je pisalo da se rat bliži kraju. Zapovjednik Stumpf, koji mi je spasio život, pribavio mi je civilnu odjeću i ponudio mi svoju vilu kao skrovište. Dok sam napuštao logor vidio sam strašan kaos. Naprimjer, djeca su u bojnoj opremi sa suzama koje su im tekle niz lica bježala pred Amerikancima. Iz straha da ću nabasati na SS oficire, koji bi se pitali zbog čega ne nosim pištolj, odlučio sam vratiti se u logor.
Uskoro je američka vojska potpuno opkolila naš logor. Na dan 24. ožujka 1945. logor se predao, podigavši bijele zastave. Kako sam samo bio iznenađen kad sam doznao da je u aneksima logora također bilo drugih Svjedoka koje je zapovjednik Stumpf spasio od smaknuća! Kakav je to bio radostan susret! Kad su zapovjednika Stumpfa stavili u zatvor, mnogi od nas obratili su se američkim oficirima te su osobno i pismenim putem svjedočili u njegovu korist. To je imalo za posljedicu da su ga oslobodili tri dana kasnije.
Na moje iznenađenje bio sam prvi od oko 5 000 logoraša koji su bili pušteni na slobodu. Nakon pet godina zatvora osjećao sam se kao da sanjam. Sa suzama radosnicama zahvalio sam Jehovi u molitvi što me sačuvao na životu. Njemačka se predala tek 7. svibnja 1945, oko šest tjedana kasnije.
Po svom oslobođenju odmah sam uspostavio kontakt s drugim Svjedocima na području. Oformljena je grupa za proučavanje Biblije i sljedećih sam tjedana proveo mnogo sati u svjedočenju ljudima na području u blizini logora. Istovremeno sam dobio posao ličioca.
Povratak kući
U srpnju sam imao mogućnost kupiti motor te sam započeo svoje dugačko putovanje kući. Put je trajao nekoliko dana budući da su mnogi mostovi duž autoceste bili dignuti u zrak. Kad sam konačno stigao u St. Martin, vozio sam cestom i ugledao Mariu kako žanje pšenicu. Kad me konačno prepoznala, dotrčala je. Možete si zamisliti taj radostan ponovni susret. Majka je isto bacila srp i dotrčala. Danas, 49 godina nakon toga, majka je slijepa i ima 96 godina. Misli su joj još uvijek bistre a ona je i dalje vjeran Svjedok Jehove.
Maria i ja vjenčali smo se u listopadu 1945. i otada se već godinama radujemo zajedničkom služenju Jehovi. Bili smo blagoslovljeni s tri kćerke, jednim sinom i šestero unučadi, koji svi revno služe Jehovi. Tokom godina bilo mi je zadovoljstvo pomagati velikom broju ljudi da zauzmu svoj stav za biblijsku istinu.
Hrabrost da izdržim
Mnogo su me puta pitali kako sam, još kao mladić, bio u stanju bez straha suočiti se sa smrću. Budite uvjereni da Jehova Bog daje snagu da bi izdržali ukoliko ste odlučni ostati lojalnima. Osoba se vrlo brzo nauči potpuno oslanjati na Jehovu u molitvi. Saznanje da su drugi, uključujući mog oca i brata, izdržali vjerno do smrti također mi je poslužilo kao pomoć da ostanem lojalan.
Nije samo u Evropi bio slučaj da se Jehovini svjedoci nisu uplitali u rat. Sjećam se da se 1946. za vrijeme nirnberškog procesa ispitivalo jednog od Hitlerovih visokih službenika o progonu Jehovinih svjedoka u koncentracionim logorima. Izvadio je iz džepa jedan izrezak iz novina u kojem je pisalo da je u II svjetskom ratu u američkim zatvorima bilo na tisuće Jehovinih svjedoka zbog svoje neutralnosti.
Doista, pravi kršćani hrabro slijede primjer Isusa Krista koji je sačuvao svoju besprijekornost prema Bogu sve do same smrti. Još se i danas često sjetim 14 članova naše male skupštine u St. Martinu 1930-ih i 1940-ih, koji su iz ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima odbili podržavati Hitlerov rat i zbog toga bili ubijeni. Kakav će to samo biti veličanstven ponovni susret kad budu vraćeni da bi zauvijek uživali život u Božjem novom svijetu!
[Slika na stranici 8]
Moj otac
[Slike na stranicama 8 i 9]
Dolje i lijevo: Kardinal Innitzer glasa podupirući Njemački Reich
Desno: “Svečana deklaracija” kojom šestorica biskupa objavljuju kako je njihova ‘nacionalna dužnost glasati za Njemački Reich’
[Zahvala]
UPI/Bettmann
[Slika na stranici 10]
1939. Maria i ja smo se zaručili
[Slika na stranici 13]
Naša obitelj. Slijeva na desno: Gregor (ubijen odrubljivanjem glave), Anni, Franz, Willibald, Ida, Gregor (otac, ubijen odrubljivanjem glave), Barbara (majka) i Kristian
[Slika na stranici 15]
Maria i ja danas