Sačuvati besprijekornost u nacističkoj Njemačkoj
JEDNOG hladnog travanjskog dana, 1939, poslan sam u Sachsenhausen, koncentracioni logor u Njemačkoj. Zajedno s drugim novim zatvorenicima, doveli su nas pred zapovjednika logora, opakog čovjeka kojeg su zbog njegove snažne građe zvali Četverokutni. U svojim “izrazima dobrodošlice” prvo nas je ispsovao, opisujući okrutna mučenja koja možemo očekivati.
“Od mene možete dobiti sve što god zaželite”, derao se, “metak u čelo, metak u prsa, metak u trbuh!” Zatim nas je upozorio: “Moji dečki su dobri strijelci. Poslat će vas pravo u nebo! Odavde ćete izići samo kao leševi.”
Nakon toga poslan sam u Izolaciju, posebno ograđenu sekciju unutar logora. Tu su držali Jehovine svjedoke, zajedno s drugim zatvorenicima koje se smatralo opasnima. Kad su me doveli tamo, mladi me SS-ovac (Hitlerovi crnokošuljaši/elitna garda) nekoliko puta ošamario zbog toga što sam odbio potpisati izjavu kojom bih se odrekao svoje vjere.
Otto Kamien iz Hernea pokazao se pravim prijateljem pomažući mi prišiti na uniformu zatvorenički broj i ljubičasti trokut, koji je u logoru služio za identificiranje Jehovinih svjedoka. Također mi je pokazao kako da namjestim krevet — zatvorenike se tuklo ili čak ubijalo zbog toga što nisu pravilno namjestili krevet.
Otto me upozorio: “S vremena na vrijeme pitat će te jesi li još uvijek Jehovin svjedok. Budi čvrst, budi nepokolebljiv, i reci jasno i glasno: ‘Ja sam još uvijek Jehovin svjedok.’ ” Dodao je: “Ukoliko budeš čvrst i nepokolebljiv, Đavo će te ostaviti na miru” (Jakov 4:7). Ottovo ohrabrenje pomoglo mi je sačuvati besprijekornost prema Bogu tijekom sljedećih šest godina koje sam proveo u tri koncentraciona logora.
Kad se sjetim tih mučnih godina, moram priznati, danas više nego ikada, da sam samo s Božjom pomoći sačuvao besprijekornost. No, kako je uopće došlo do toga da sam 20. siječnja 1938. prvi put uhapšen?
Moje rane godine
Nekoliko godina prije mog rođenja 1911, moji roditelji koji su živjeli u Königsbergu u istočnoj Prusiji, postali su Bibelforscher (Istraživači Biblije), kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati. Imao sam tri brata i dvije sestre, i majka nas je često vodila na sastanke. Nažalost, nakon nekog vremena otac se više nije pridruživao obitelji u pravom obožavanju. Iako su moja braća i mlađa sestra postali revni objavitelji Kraljevstva, s vremenom smo moja starija sestra Lisbeth i ja prestali poklanjati mnogo pažnje biblijskoj istini koju smo naučili.
Kad je u mojim ranim dvadesetim Hitler došao na vlast u Njemačkoj, ljudi su bili stavljeni pod jaki pritisak. Radio sam kao automehaničar u velikoj tvornici u Königsbergu koja se bavila popravcima. Kad je Führer u posebnim prilikama držao govore, cijela tvornica morala je biti prisutna. Također je postalo uobičajeno upotrebljavati pozdrav “Heil Hitler!” Konačno mi je bilo naređeno da sudjelujem u predvojničkoj obuci tako da sam se morao suočiti s pitanjem: Na čijoj sam ja strani?
Iz Djela apostolskih 4:12, znao sam da heil, ili spasenje, ne dolazi od Hitlera, već jedino po Isusu Kristu. Zato nisam mogao reći “Heil Hitler”, i nikada to nisam učinio. Isto tako, nisam se odazvao na naredbu da sudjelujem u predvojničkoj obuci.
Tijekom 1936. i 1937, uhapšeni su moja majka, mlađa sestra Helene i moja braća, Hans i Ernst. Od tada sam i ja želio zauzeti stav za pravog Boga. Počeo sam svaku večer čitati Bibliju i molio sam se Jehovi da mi pomogne. Lisbeth se također počela više interesirati.
Zauzeo sam stav
Kad je za to došlo vrijeme, zauzeo sam jasan stav za Jehovu i odbio služiti u Hitlerovoj armiji, iako još nisam bio kršten. Uhapšen sam i predan vojsci. Pet tjedana nakon toga, vojni sud u Rastenburgu osudio me na godinu dana zatvora.
Bačen sam u samicu u Centralnom zatvoru u Stuhmu u zapadnoj Prusiji. Tokom vremena koje je bilo predviđeno za vježbu u zatvorskom dvorištu našao sam utjehu u izmjenjivanju kratkih pogleda s vjernim Svjedocima iz Königsberga koje sam poznavao od najranije mladosti. Tada su i moja braća — Paul, Hans i Ernst — zbog svoje vjere u Boga dovedena u taj isti zatvor. Dok sam bio u samici, Hans bi mi ponekad uspio proturiti komadić kruha.
Po isteku moje zatvorske kazne, nekoliko puta ispitivao me Gestapo u Königsbergu. Budući da sam odbio predomisliti se, odveden sam u koncentracioni logor u Sachsenhausenu. Tamo mi je dodijeljen posao na izgradnji garaže, a radili smo od šest ujutro do šest uvečer. Nekoliko je zatvorenika, zbog bezobzirnog maltretiranja, pokušalo pobjeći znajući da će, ukoliko budu uhvaćeni, sigurno biti ubijeni. Jednom prilikom vidio sam kako je jedan zatvorenik počinio samoubojstvo bacivši se na električnu ogradu.
Pritisak se povećava
U rujnu 1939. izbio je drugi svjetski rat, a pritisak na nas koji smo bili u Sachsenhausenu povećao se. Povećao nam se broj radnih sati, a oduzeta nam je i topla vunena odjeća. Nacisti su 15. rujna željeli egzemplarno kazniti našeg kršćanskog brata Augusta Dickmanna, koji je odbio služiti vojsku. Zbog toga je sazvan poseban skup za njegovo smaknuće.
Nekoliko stotina nas ostalih Svjedoka bili smo očevici kad je streljački vod zapucao i August pao mrtav. Nakon toga svi su zatvorenici raspušteni, osim Jehovinih svjedoka. Četverokutni nas je tada upitao tko je spreman potpisati izjavu kojom se odriče svoje vjere i pokazuje spremnost da postane vojnik. Nitko nije potpisao. Četverokutni je bio bijesan.
Zima 1939. bila je jaka. Bili smo slabo odjeveni, neishranjeni, i smrt je uzela svoj danak. Mnoga naša starija braća umrla su, no postotak umrlih među nama, Svjedocima, ukupno uzeto bio je mali u usporedbi s ostalim zatvoreničkim grupama. Čak se i snažni Četverokutni razbolio i u veljači 1940. umro.
U drugi logor
Nekoliko dana nakon smrti Četverokutnog, nas 70 premješteno je u mali logor Wewelsburg, blizu Paderborna. Nadali smo se da će uvjeti tamo biti bolji, no bilo je upravo suprotno. Imali smo manje hrane i naporniji posao u kamenolomu. Ponekad smo bili mokri do gole kože od snijega i kiše. Tokom tog naročito teškog vremena, običavao sam noću navući deku preko glave i plačući izliti svoje srce pred Jehovu. Svaki put kad bih to učinio, osjetio bih unutrašnju smirenost i duševni mir, primajući tako od Boga “pravodobnu pomoć” (Hebrejima 4:16, St).
Jehova se brinuo za naše duhovno zdravlje. Svjedoci iz koncentracionog logora Buchenwald poslani su u Wewelsburg, donoseći sa sobom duhovnu hranu u obliku biblijske literature. U malim grupama odlazili bismo u spavaonicu, gdje bismo im se pridružili na tajnom Studiju Kule stražare. Čak se i fizička hrana u logoru malčice poboljšala.
Zahvaljivao sam Jehovi na njegovoj dobrohotnosti kad je jedan drugi Svjedok tako uredio stvari da sam mogao raditi s njime u kovačnici. U radionicama, u kojima su uglavnom radili Svjedoci, zatvorenici su primali bolje obroke hrane. Nadalje, u njima je bilo toplo i nije se tiranski gonilo radnike na rad. To mi je toliko koristilo u fizičkom pogledu da sam za šest mjeseci ponovo dobio svoju snagu, iako sam prije toga bio sama kost i koža.
Nekoliko riječi o mojoj braći
Dok sam bio u Wewelsburgu, primio sam pismo od svoje sestre Lisbeth u kojem mi je napisala da je naš brat Ernst sačuvao svoju besprijekornost prema Jehovi sve do smrti. Nakon četiri godine zatvora, 6. lipnja 1941. odrubljena mu je glava. Kad su drugi Svjedoci čuli vijest, došli su do mene i čestitali mi. Duboko me dirnuo njihov pozitivan stav. Više nam je značilo ostati lojalan nego preživjeti.
Dvije godine kasnije, 1. veljače 1943. u Quednauu, blizu Königsberga strijeljan je moj brat Hans. Hansu je bilo 34 godine, a u zatvoru je proveo pet godina. Kasnije mi je jedan očevidac njegovog smaknuća pričao kako je oficir pitao Hansa ima li posljednju želju. Hans je zatražio dozvolu da izgovori molitvu, što mu je dozvoljeno. Molitva je ostavila takav dojam na vojnike da, kad je oficir konačno naredio paljbu, nitko od njih nije poslušao naredbu. Ponovio je naredbu, našto je ispaljen jedan jedini hitac koji je pogodio Hansa u tijelo. Tada je oficir izvadio svoj vlastiti pištolj i osobno ga dokrajčio.
Daljnji primjeri besprijekornosti
Od Svjedoka koji su bili premješteni iz Buchenwalda u Wewelsburg, 27 ih je bilo izabrano za vojnu službu te su poslani da služe u različitim jedinicama. Svi su odbili izvršavati tu službu, a samo je jedan prihvatio civilno služenje. Preostaloj dvadesetšestorici prijetilo se smaknućem, no bez uspjeha. Nakon što su vraćeni u logor Wewelsburg, zapovjednik im je prijetio: “Za četiri tjedna bit ćete dva metra ispod zemlje.”
Tada su toj lojalnoj braći pružili naročito okrutan tretman. SS-ovci su smišljali sve moguće načine kako bi ih tlačili, izmorili i mučili sve do smrti. Ipak, svih 26 je preživjelo! Kasnije je taj isti postupak primjenjivan na nekima koji nisu bili Svjedoci, i među njima je već nakon kratkog vremena bio visoki postotak umrlih.
Moje sestre čuvaju besprijekornost
U travnju 1943. premješten sam u logor Ravensbrück. To je u prvom redu bio logor za žene, no imao je malu sekciju za muškarce. Određen sam da radim u automehaničarskoj radionici koja se nalazila točno ispred ženskog logora. Jedna kršćanska sestra, koja je tuda prolazila, ubrzo je primijetila moj ljubičasti trokut. Kakva li je samo radost bila potajno izmijeniti kakav pozdrav ili topli osmijeh! Uskoro se pročulo da sam ja sin Bake Rehwald. Da, moja je majka bila među ženama u ženskom logoru, zajedno s mojom sestrom Helene i mojom šogoricom, ženom mog pokojnog brata Hansa!
Naše kršćanske sestre bile su u mogućnosti opskrbiti me donjim rubljem, a povremeno i kojim komadom kruha. Jednom su tako izvele stvari da sam mogao potajno razgovarati sa svojom dragom majkom. Da je naš sastanak otkriven, to bi nam donijelo velike neprilike. Kakvog li radosnog ponovnog sastanka! Nekoliko mjeseci kasnije, kratko vrijeme prije nego što je logor oslobođen, moja majka je umrla. Sačuvala je svoju besprijekornost sve od smrti.
Konačno oslobođen!
U travnju 1945. Rusi i Amerikanci približavali su se Ravensbrücku. Povjeren mi je traktor s prikolicom kako bih pomogao u evakuaciji logora. Nakon riskantnog putovanja, nadležni SS oficir rekao nam je da se Amerikanci sve više približavaju i da smo slobodni uraditi što god želimo.
Konačno smo stigli do Schwerina u saveznoj državi Mecklenburg gdje smo sreli Svjedoke koji su bili u logoru Sachsenhausen, a među njima i mog brata Paula. Preživio je marševe smrti iz Sachenhausena, kao i druge napore. Nekoliko dana kasnije, uhvatili smo vlak za Berlin i pronašli jednu obitelj Svjedoka koja nas je ljubazno primila.
Ta je obitelj zaista mnogo učinila kako bi pomogla braći i sestrama koji su oslobađani iz logorâ i zatvorâ. Godine 1946. vjenčao sam se s Elli, kćerkom iz te obitelji. Konačno, učinjene su pripreme kako bih se ja mogao krstiti, što nije bilo moguće u koncentracionim logorima.
Kako li je samo bilo uzbudljivo tijekom godina sretati se na kongresima s braćom s kojom sam bio u koncentracionim logorima! Neki su zbog svoje braće riskirali i svoje živote, i ta su mi braća bila naročito draga. Šest članova naše obitelj koji su bili uhapšeni — majka, sestra Helene i ja, te moja braća Paul, Hans i Ernst — provelo je ukupno 43 godine u zatvoru. I moja sestra Lisbeth, također je sačuvala svoju besprijekornost prema Bogu sve do svoje smrti 1945.
Ovisan o Jehovinoj snazi
Nakon što smo se Elli i ja vjenčali, imali smo prednost nekoliko godina služiti u Betelu u Magdeburgu, te na pionirskom djelu sve dok nismo počeli podizati svoja dva sina. Veoma smo zahvalni što jedan od njih, Hans-Joachim, služi kao starješina, dok njegova žena služi kao pionir. Nažalost, naš mlađi sin nije se držao kršćanskog puta na koji smo ga usmjerili.
Prošlo je već 45 godina od mojih iskustava koja sam proživio u koncentracionom logoru. Ali Bog sve nezaslužene dobrohotnosti još uvijek nije dovršio moje obučavanje (1. Petrova 5:10, NW). Često sam bio podsjećan na Pavlove riječi iz 1. Korinćanima 10:12: “Koji misli da stoji neka se čuva da ne padne.”
Danas, u 81. godini, zahvalan sam što još uvijek mogu sudjelovati u djelu svjedočenja i služiti kao skupštinski starješina. I zahvalan sam što sam mnogima mogao pomoći da dođu do predanja i krštenja. I na to također gledam kao na izraz Jehovine nezaslužene dobrohotnosti (Ispričao Josef Rehwald).
[Slika na stranici 20]
Josef Rehwald 1945.
[Slika na stranici 21]
Obitelj Rehwald, negdje oko 1914. Majka s malim Josefom u krilu
[Slika na stranici 23]
Josef i Elli Rehwald 1991. na kongresu u Berlinu, zajedno sa sinom Hans-Joachimom i njegovom ženom Ursulom