Bog je moje utočište i snaga

ISPRIČALA CHARLOTTE MÜLLER

“Devet godina pod Hitlerovom vlašću služe vam na čast”, rekao je komunistički sudac. “Uistinu ste bili protiv rata, ali sada ste protiv našeg mira!”

UKAZIVAO je na to što sam prije toga bila u nacističkom zatvoru te na socijalizam u Njemačkoj Demokratskoj Republici. U prvi mah ostala sam bez riječi, no onda sam odgovorila: “Kršćanin se ne bori za pravi mir na isti način kao što to čine drugi ljudi. Ja samo nastojim slijediti biblijsku zapovijed da ljubim Boga i svog bližnjeg. Božja Riječ pomaže mi da zadržim mir u riječi i djelu.”

Tog dana, 4. rujna 1951, komunisti su me osudili na osam godina zatvora — godinu dana manje nego nacistički režim.

Kad su nas Jehovine svjedoke proganjali nacionalsocijalisti i komunisti, pronašla sam utjehu u Psalmu 46:1: “Bog nam je utočište i sila, pomoćnik, koji se u nevoljama brzo nalazi.” Sam Jehova dao mi je snage da ustrajem i što sam više njegovu Riječ činila vlastitom svojinom, to sam postajala jača.

Ojačani za budućnost

Rođena sam 1912. u Gotha-Sieblebenu u Thüringenu (Njemačka). Iako su moji roditelji bili protestanti, moj je otac tragao za biblijskom istinom i pravednom vladavinom. Kada su moji roditelji pogledali “Foto-dramu stvaranja”, bili su oduševljeni.a Otac je pronašao ono za čim je tragao — Kraljevstvo Božje.

Otac i majka, zajedno s nas šestero djece, istupili su iz crkve 2. ožujka 1923. Živjeli smo u Chemnitzu koji se nalazi u Sachsenu i tamo smo surađivali s Istraživačima Biblije. (Troje moje braće i sestara postali su Svjedoci Jehove.)

Na sastancima Istraživača Biblije biblijski reci i dragocjene istine ostavili su dubok dojam na mene i moje mlado srce ispunili srećom. Kao prvo i najvažnije, tu je bila pouka koju smo mi kršćanski mladi, preko 50 nas, dobivali nedjeljom, a koju smo moja sestra Käthe i ja primale neko vrijeme. U našoj je grupi bio mladi Konrad Franke koji je organizirao izlete i s nama vježbao pjevanje. Kasnije je, od 1955. do 1969, brat Franke služio kao nadglednik podružnice Društva Watch Tower u Njemačkoj.

Godine tokom 1920-ih bile su burne, ponekad čak i među Božjim narodom. Neki, koji više nisu prihvaćali Kulu stražaru kao “hranu u pravo vrijeme”, bili su protiv aktivnosti propovijedanja od kuće do kuće (Matej 24:45, St). To je dovelo do otpada. No upravo ta ‘hrana’ dala nam je snagu koja nam je u to vrijeme bila toliko očajnički potrebna. Naprimjer, bili su tu članci iz Kule stražare pod naslovom “Blagoslovljeni su neustrašivi” (1919) i “Tko će iskazivati čast Jehovi?” (1926). Željela sam hrabrom aktivnošću iskazivati čast Jehovi, pa sam raspačavala mnogo knjiga i brošurica brata Rutherforda.

U ožujku 1933. krštena sam kao Jehovin svjedok. Te iste godine u Njemačkoj je zabranjeno naše djelo evangeliziranja. Prilikom krštenja kao savjet za budućnost dan nam je stavak iz Otkrivenja 2:10: “Ne boj se ni oda šta što ćeš postradati. Gle, djavo će neke od vas metati u tamnicu, da se iskušate, i imaćete nevolju do deset dana. Budi vjeran do same smrti, i daću ti vijenac života.” Taj sam redak primila k srcu te uopće nisam sumnjala da me očekuju teške kušnje. To se pokazalo istinitim.

Zato što smo ostali politički neutralni, nekoliko naših susjeda sumnjičavo je gledalo na nas. Nakon političkih izbora delegacija uniformiranih SS-ovaca vikala je ispred naše kuće: “Ovdje žive izdajnici!” Članak pod naslovom “Ne bojte ih se”, koji je izašao u njemačkom izdanju Kule stražare u prosincu 1933, bio mi je posebno ohrabrenje. Željela sam ostati vjeran Svjedok Jehove čak i pod najgorim okolnostima.

Neprijateljev odgovor — zatvor

Sve do jeseni 1935. u Chemnitzu je bilo moguće tajno štampati Kulu stražaru. Nakon toga stroj za umnožavanje koji smo koristili morao se odnijeti u Beierfeld u visočju Erzgebirge, gdje se sve do kolovoza 1936. koristio za umnožavanje literature. Käthe i ja raznosile smo primjerke braći čije nam je adrese dao otac. Sve je išlo glatko neko vrijeme. No onda me Gestapo stavio pod prismotru i u kolovozu 1936. došao u kuću po mene te sam stavljena u pritvor gdje sam čekala suđenje.

U veljači 1937. godine 25-orica braće i 2 sestre — uključujući i mene — pojavili su se pred posebnim sudom u Sachsenu. Tvrdilo se da je organizacija Jehovinih svjedoka subverzivna. Braća koja su umnožavala Kulu stražaru dobila su pet godina zatvora. Ja sam dobila dvije godine.

Umjesto da budem oslobođena nakon što sam odslužila svoju kaznu, Gestapo je došao po mene. Trebala sam potpisati izjavu u kojoj bih izjavila da više neću biti aktivna kao Svjedokinja Jehove. Nepokolebljivo sam odbila, na što se službenik razbjesnio, skočio na noge i izdao nalog da me se stavi u zatvor. Nalog je prikazan na slici. Nije mi bilo dozvoljeno da vidim svoje roditelje već sam odmah bila odvedena u mali koncentracioni logor za žene u Lichtenburgu na rijeci Elbi. Nedugo nakon toga srela sam Käthe. Ona je od prosinca 1936. bila u koncentracionom logoru u Moringenu, no kada se taj koncentracioni logor zatvorio, zajedno s mnogim drugim sestrama došla je u Lichtenburg. Moj je otac također bio u zatvoru i nisam ga vidjela sve do 1945.

U Lichtenburgu

Nije mi odmah bilo dozvoljeno da se pridružim drugim Svjedokinjama jer su iz ovog ili onog razloga bile kažnjavane. U jednoj od dvorana zapazila sam dvije grupe zatvorenica — žene koje su obično sjedile za stolom i Svjedokinje koje su cijeli dan morale sjediti na stolicama bez naslona te im se nije ništa davalo da jedu.b

Spremno sam prihvatila bilo koji radni zadatak u nadi da ću nekako naići na Käthe. I upravo se to i dogodilo. Kada smo se srele, ona je zajedno s dvije druge zatvorenice išla na rad. Presretna, čvrsto sam je zagrlila. No stražarka nas je odmah prijavila. Ispitivali su nas i otada nadalje namjerno smo držane razdvojene. To mi je bilo izrazito teško.

Još dva incidenta u Lichtenburgu urezala su mi se u sjećanje. Jednom su se prilikom sve zatvorenice trebale okupiti u dvorištu kako bi slušale jedan od Hitlerovih političkih govora na radiju. Mi Jehovine svjedokinje odbile smo, budući da je to uključivalo i patriotske ceremonije. Nato su stražari na nas usmjerili vatrogasna crijeva, prskajući nas snažnim mlazom vode iz hidranta i tjerajući nas bespomoćne žene s četvrtog kata dolje do dvorišta. Tamo smo morale stajati, mokre do kože.

Jednom drugom prilikom bilo mi je naređeno da zajedno s Gertrud Oehme i Gertel Bürlen lampicama ukrasim glavno sjedište komandanta, budući da se približavao Hitlerov rođendan. Mi smo odbile, jer smo prepoznale Sotonine taktike kako nas je pokušavao navesti da činjenjem kompromisa u malim stvarima prekršimo svoju besprijekornost. Za kaznu je svaka od nas mladih sestara morala sljedeća tri tjedna provesti sama u maloj, tamnoj ćeliji. No Jehova je ostao uz nas te se, čak i na takvom jezovitom mjestu, pokazao kao utočište.

U Ravensbrücku

U svibnju 1939. zatvorenice iz Lichtenburga premještene su u koncentracioni logor u Ravensbrücku. Tamo sam, zajedno s nekoliko drugih sestara Svjedokinja, bila dodijeljena u praonicu. Nedugo nakon što je izbio rat od nas se zahtijevalo da raznosimo zastave sa svastikom, što smo odbile učiniti. Zbog toga smo dvije od nas, Mielchen Ernst i ja, bile stavljene u kazneni blok. To je bio jedan od najtežih oblika kažnjavanja i značilo je da smo svaki dan morale teško raditi, čak i nedjeljom, bez obzira na vremenske prilike. Normalno je maksimalna kazna bila tri mjeseca, no mi smo tamo ostale godinu dana. Bez Jehovine pomoći nikada ne bih preživjela.

Tokom 1942. uvjeti za nas zatvorenike donekle su postali lakši te sam bila dodijeljena da radim kao domaćica kod jedne obitelji SS-ovaca nedaleko od logora. Obitelj mi je dozvoljavala određenu mjeru slobode. Naprimjer, jednom kada sam djecu izvela u šetnju srela sam Josefa Rehwalda i Gottfrieda Mehlhorna, dvojicu zatvorenika s ljubičastim trokutima, s kojima sam mogla izmijeniti nekoliko riječi ohrabrenja.c

Teške poslijeratne godine

Kada su se 1945. približile savezničke trupe, obitelj za koju sam radila bježala je i ja sam morala poći s njom. Zajedno s drugim obiteljima SS-ovaca, formirali su veliki konvoj koji je putovao prema zapadu.

Nekoliko posljednjih dana rata bilo je kaotično i krcato opasnostima. Konačno smo sreli neke američke vojnike koji su mi dozvolili da se u sljedećem gradu registriram kao slobodna osoba. Koga sam tamo srela? Josefa Rehwalda i Gottfrieda Mehlhorna. Saznali su da su svi Svjedoci iz koncentracionog logora u Sachsenhausenu nakon pogibeljnog marša smrti došli do Schwerina. Tako smo se nas troje uputili prema tom gradu koji je bio udaljen oko 75 kilometara. Kakva li je radost bila u Schwerinu sresti svu tu vjernu braću koja su preživjela koncentracione logore, uključujući i Konrada Frankea.

Situacija u zemlji se do prosinca 1945. u tolikoj mjeri poboljšala da sam mogla putovati vlakom. Tako sam krenula kući! Međutim, put je uključivao i vrijeme koje sam provela ležeći na krovu željezničkog vagona i stojeći na stepenici na ulazu u vagon. U Chemnitzu sam sa željezničke stanice otišla do mjesta gdje smo živjeli kao obitelj. No u ulici gdje su ranije SS-ovci stajali i vikali: “Ovdje žive izdajnici!” niti jedna kuća nije preostala. Cijelo stambeno područje bombardirano je do temelja. No, na moje olakšanje pronašla sam majku, oca, Käthe i svoju braću i sestre još uvijek žive.

U poslijeratnoj Njemačkoj ekonomska situacija bila je očajna. Ipak, skupštine Božjeg naroda diljem cijele Njemačke počele su cvjetati. Društvo Watch Tower nije štedjelo truda nastojeći nas opremiti za aktivnost propovijedanja. Ponovno je otpočeo rad u Betelu u Magdeburgu, koji su zatvorili nacisti. U proljeće 1946. pozvana sam da tamo radim i dodijeljena sam u kuhinju.

Ponovno pod zabranom i u zatvoru

Magdeburg se nalazi u dijelu Njemačke koji je došao pod vlast komunista. Oni su 31. kolovoza 1950. na naše djelo stavili zabranu i zatvorili Betel u Magdeburgu. Tako je završila moja služba u Betelu, što je bila prilika za stjecanje vrijednog školovanja. Vratila sam se u Chemnitz, odlučna da se i pod komunističkom vlašću čvrsto držim istine i objavljujem Kraljevstvo Božje kao jedinu nadu za izmučeno čovječanstvo.

U travnju 1951. putovala sam s jednim bratom u Berlin kako bismo došli po primjerke Kule stražare. Kada smo se vratili, bili smo zaprepašteni kad smo ustanovili da je željeznička stanica u Chemnitzu opkoljena civilnom policijom. Očito su nas očekivali, te smo bili na licu mjesta uhapšeni.

Kad smo stigli u pritvor gdje smo čekali suđenje, ja sam sa sobom imala dokumente koji su dokazivali da sam bila nekoliko godina u nacističkom zatvoru. Zato su se stražari prema meni ophodili s poštovanjem. Jedna od glavnih stražarki rekla je: “Vi, Jehovini svjedoci, niste kriminalci; vi ne spadate u zatvor.”

Jednom je došla u moju ćeliju, u kojoj sam bila s druge dvije sestre, i potajno stavila nešto pod jedan krevet. Što je to bilo? Njena vlastita Biblija koju nam je dala. Drugom je prilikom posjetila moje roditelje kod kuće, budući da su stanovali nedaleko od zatvora. Dobila je primjerke Kule stražare i nešto hrane, sve to sakrila na sebi i prokrijumčarila u moju ćeliju.

Ima još nešto čega se rado prisjetim. Ponekad smo nedjeljom ujutro toliko glasno pjevale svoje teokratske pjesme da su druge zatvorenice sa zadovoljstvom pljeskale nakon svake pjesme.

Snaga i pomoć od Jehove

Tokom sudskog procesa 4. rujna 1951, sudac je rekao ono što je spomenuto na početku ovog članka. Svoju sam zatvorsku kaznu služila u Waldheimu, zatim u Halleu i konačno u Hohenecku. Jedan ili dva kratka događaja pokazat će kako je Bog bio utočište i snaga za nas Jehovine svjedoke i kako nas je njegova Riječ krijepila.

U zatvoru u Waldheimu sve sestre Svjedokinje redovito su se okupljale u jednoj dvorani, pa smo mogle održavati kršćanske sastanke. Olovka i papir nisu bili dozvoljeni, no neke su sestre nabavile neke komade tkanine i uspjele napraviti mali transparent s godišnjim citatom za 1953. koji je glasio: “Poklonite se Gospodinu u svetoj krasoti” (Psalam 29:2).

Jedna od stražarki iznenadila nas je i odmah nas prijavila. Došao je upravitelj zatvora i rekao dvjema sestrama da drže transparent u zraku. “Tko je ovo napravio?” pitao je on. “Što to znači?”

Jedna od sestara htjela je priznati i na sebe preuzeti krivicu, no mi smo brzo šapnule jedna drugoj i složile se da sve moramo podijeliti odgovornost. Stoga smo odgovorile: “Napravile smo to kako bismo ojačale svoju vjeru.” Transparent je bio konfisciran, a mi smo za kaznu bile lišene obroka. No tokom cijele diskusije sestre su natpis držale u zraku tako da smo mogle utisnuti u svoj um ohrabrujući stavak.

Kada je zatvor za žene u Waldheimu bio zatvoren, mi sestre premještene smo u Halle. Ovdje nam je bilo dozvoljeno da primamo pakete, i što je bilo prišiveno u par papuča koji mi je poslao moj otac? Članci iz Kule stražare! Još uvijek se sjećam onih pod naslovom “Prava ljubav je praktična” i “Laži vode do gubitka života”. Ti i drugi članci bili su prave poslastice i kada smo ih potajno davale jedna drugoj, svaka je za sebe radila bilješke.

Prilikom racije jedna od stražarki pronašla je moje osobne bilješke skrivene u mojoj slamarici. Kasnije me je pozvala radi ispitivanja i rekla da definitivno želi znati značenje članka pod naslovom “Izgledi za sve koji se boje Jehove u 1955. godini”. Ona je, budući da je bila komunist, bila duboko zabrinuta zbog smrti svog vođe, Staljina, koji je umro 1953, te joj je budućnost izgledala mračno. Što se nas tiče, budućnost je trebala donijeti neka poboljšanja s obzirom na naše uvjete u zatvoru, no ja još nisam bila svjesna toga. Ja sam joj s punim uvjerenjem objasnila da su izgledi za Jehovine svjedoke upravo najbolji. Zašto? Citirala sam stavak koji je u članku služio kao tema, Psalam 112:7: “Ne boji se zla glasa; srce je njegovo stalno, uzda se u Gospodina.”

Jehova ostaje moje utočište i snaga

Nakon ozbiljne bolesti, otpuštena sam iz zatvora dvije godine ranije, u ožujku 1957. Službenici Istočne Njemačke ponovno su vršili pritisak na mene zbog mojih aktivnosti u Jehovinoj službi. Stoga sam 6. svibnja 1957. iskoristila priliku da pobjegnem u Zapadni Berlin i otamo sam otišla u Zapadnu Njemačku.

Bilo je to nekoliko godina prije nego što sam obnovila svoje fizičko zdravlje. No do dan-danas još uvijek imam zdrav duhovni apetit i radujem se svakom novom primjerku Kule stražare. S vremena na vrijeme preispitam sama sebe. Jesam li još uvijek duhovno nastrojena? Jesam li razvila dobra svojstva? Je li ispitana kvaliteta moje vjere razlog za hvalu i čast Jehovi? Moj je cilj ugoditi Bogu u svemu, tako da on zauvijek ostane moje utočište i snaga.

[Bilješke]

[Slika na stranici 26]

SS-ov ured u Ravensbrücku

[Zahvala]

Gore: Stiftung Brandenburgische Gedenkstätten

[Slika na stranici 26]

Moja propusnica za rad izvan logora