Kako su to mogli napraviti?
KAKO su ljudi opravdavali trgovinu robljem? Povjesničari ističu da je do 18. stoljeća malo ljudi dovodilo u pitanje moralnost ropstva. Knjiga The Rise and Fall of Black Slavery (Uspon i pad crnog ropstva) primjećuje: “U vrijeme kad je Kolumbo nabasao na Zapadnu Indiju, ni crkva ni spisi koje je ona prihvaćala nisu dali budućim naseljenicima nikakvu indikaciju da bi se njihova upotreba prisilnog rada mogla smatrati nemoralnom, iako su neki izolirani svećenici ukazivali na određene bojazni. (...) Nije postojala indikacija da bi instituciju ropstva, tako isprepletenu s cjelokupnim evropskim društvom, trebalo dovesti u pitanje.”
Nakon što se transatlantska trgovina potpuno razmahala, mnogi svećenici koristili su religiozne argumente da bi poduprli ropstvo. Knjiga American Slavery (Američko ropstvo) kaže: “Protestantski svećenici [u Americi] igrali su vodeću ulogu u obrani ropstva (...). Vjerojatno je najrašireniji i najdjelotvorniji religiozni argument bila jednostavna ideja da je ropstvo dio Božjeg plana kako bi nekada poganski narod izložio blagoslovima kršćanstva.”
No, često okrutan i pakostan tretman koji se davao robovima zahtijevao je veće opravdanje nego što je pretvaranje da se nude ‘blagoslovi kršćanstva’. Zato su kolonijalni gospodari kao i pisci i filozofi u Evropi govorili sami sebi da crnci nisu isto što i bijelci. Edward Long, plantažer koji je napisao History of Jamaica, primijetio je: “Kad razmišljamo o prirodi tih ljudi, i njihovoj nesličnosti s ostatkom čovječanstva, zar nismo prinuđeni zaključiti da su oni druge vrste?” Posljedice takvog razmišljanja izrazio je guverner Martiniquea: “Došao sam do faze u kojoj čvrsto vjerujem da se s crncima mora postupati kao što se postupa sa životinjama.”
Konačno su vlastiti ekonomski interes i humanitarna briga doprinijeli okončanju transatlantske trgovine robljem. Afrički se narod od početka opirao svom porobljavanju, a do kraja 18. stoljeća pobune su bile uobičajene. Prestrašeni vlasnici uviđali su da je njihova situacija sve nesigurnija. Također su se počeli pitati da li bi, umjesto da uzdržavaju robove, jeftinije bilo kupovati radnu snagu onda kad je potrebna.
U isto vrijeme, moralni, religiozni i humanitarni argumenti protiv ropstva nalazili su sve veću podršku u Evropi i u Amerikama. Abolicionistički pokreti postali su snažni. Iako je trgovina robljem od godine 1807. nadalje u mnogim zemljama zakonski ukinuta, posljedice ropstva su ostale.
Televizijska serija The Africans: A Triple Heritage (Afrikanci: Trostruko nasljeđe) izrazila je gorke osjećaje afričkih sinova i kćeri: “Davno prije dana ropstva, živjeli smo u (...) Africi. A onda su došli stranci i odveli neke od nas. Danas smo toliko rasijani posvuda da sunce nikada ne zalazi nad potomcima Afrike.” Prisutnost milijuna osoba afričkog porijekla u Sjevernoj i Južnoj Americi, na Karibima i u Evropi, očigledan je rezultat trgovine robljem.
Ljudi još uvijek debatiraju o pitanju tko snosi krivicu za transatlantsku trgovinu robljem. Basil Davidson, specijalist za afričku povijest, piše u svojoj knjizi The African Slave Trade: “Afrika i Evropa bile su zajednički upletene.”
“Dođi kraljevstvo tvoje”
Postoji nešto što treba naučiti iz toga — nešto što se tiče ljudskog vladanja. Jedan je mudri čovjek napisao: “I opet vidjeh sve nasilje, što se čini pod suncem. Gle: suze potlačenih, kojima nema utješitelja! Nasilje izlazi iz ruke njihovih tlačitelja” (Propovjednik 4:1, Šarić).
Nažalost, ove riječi, napisane davno prije nego je započela afrička trgovina robljem, i danas nastavljaju odzvanjati istinom. Potlačeni i tlačitelji još uvijek postoje, a u nekim zemljama još ima čak i robova i njihovih gospodara. Kršćani znaju da će, posredstvom vladavine Božjeg Kraljevstva, Jehova uskoro “izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika” (Psalam 72:12). Iz tog i drugih razloga, oni se nastavljaju moliti Bogu: “Dođi kraljevstvo tvoje” (Matej 6:10, St).