Milijuni postaju robovi

DO VREMENA kad se Olaudah Equiano rodio, brodovi iz Evrope već su dva i pol stoljeća prevozili afričko roblje preko Atlantskog oceana. No ropstvo je mnogo starije od toga. Porobljavanje ljudi, obično kao posljedica ratovanja, naveliko se prakticiralo po cijelom svijetu još od drevnih vremena.

I u Africi je ropstvo cvjetalo davno prije nego su stigli brodovi iz Evrope. The New Encyclopædia Britannica navodi: “Robove se posjedovalo u crnoj Africi kroz cijelu pisanu povijest. (...) Ropstvo se prakticiralo posvuda čak i prije uspona islama, a crni robovi izvoženi iz Afrike naveliko su se prodavali po cijelom islamskom svijetu.”

Ono što je transatlantičko trgovanje robljem učinilo drugačijim bili su njegov opseg i trajanje. Prema najboljim procjenama, broj robova koji su od 16. do 19. stoljeća prešli Atlantski ocean bio je između 10 i 12 milijuna.

Trokutna ruta

Ubrzo nakon putovanja Kristofora Kolumba 1492, evropski kolonisti osnovali su u Amerikama rudarske aktivnosti i plantaže šećerne trske. Osim porobljavanja lokalnog stanovništva, Evropljani su počeli uvoziti robove iz Afrike.a Prevoženje robova preko Atlantika započelo je sredinom 1500-ih kao kapanje, ali je do Equianovih dana, sredinom 1700-ih, postalo poplava — oko 60 000 zarobljenika svake godine.

Brodovi iz Evrope obično su slijedili trokutnu rutu. Prvo su iz Evrope putovali na jug prema Africi. Zatim su plovili srednjim prolazom (srednjom vezom u trokutu) prema Amerikama. Na kraju su otplovili natrag u Evropu.

Kapetani su trgovali na svakom vrhu ovog trokuta. Brodovi su iz evropskih luka kretali teško natovareni robom — tekstilom, željezom, vatrenim oružjem i alkoholom. Kad su stigli do zapadne obale Afrike, kapetani su te artikle mijenjali za robove koje su nabavljali afrički trgovci. Robovi su bili nagurani u brodove, koji su zatim otplovili za Amerike. U Amerikama su kapetani prodali robove i zatim natovarili brodove robom koju je proizvela robovska radna snaga — šećerom, rumom, melasom, duhanom, rižom i, od 1780-ih, pamukom. Brodovi su tada otplovili natrag za Evropu, završnu stanicu putovanja.

Za evropske i afričke trgovce, kao i za koloniste u Amerikama, trgovina onime što su nazivali živim tovarom značila je biznis, sredstvo za zaradu novca. Za one koji su bili porobljeni — muževe i žene, očeve i majke, sinove i kćeri — trgovina je značila brutalnost i užas.

Odakle su robovi dolazili? Neki su bili oteti, kao Olaudah Equiano, ali većina je bila zarobljena u ratovima koji su se vodili između afričkih država. Dobavljači su bili Afrikanci. Povjesničar Philip Curtin, specijalist za trgovinu robljem, piše: “Evropljani su brzo shvatili da je Afrika daleko preopasna za njihovo zdravlje a da bi im bilo moguće osobno sudjelovati u hvatanju robova. Porobljavanje je postao posao koji su obavljali samo Afrikanci (...). Rijeka ljudi koja se slivala u trgovinu robljem u svojoj početnoj točki uglavnom se sastojala od zarobljenika.”

Srednji prolaz

Putovanje u Amerike bilo je užasno iskustvo. Nakon što su bili prisiljeni da marširaju prema obali vezani lancima u grupe, Afrikanci su, ponekad mjesecima, venuli u kamenim utvrdama ili u manjim drvenim logorima. Do vremena kad bi došao brod za robove koji će ih odvesti za Amerike, zarobljenici su često već bili lošeg zdravlja zbog zlostavljanja koja su pretrpjeli. No najgore je tek trebalo doći.

Nakon što su bili odvučeni na brod, skinuti do gola i kad ih je pregledao brodski liječnik ili kapetan, muškarci su okovani i odvedeni u potpalublje. Zapovjednici brodova natrpali su ispod palube što je moguće više robova kako bi maksimalno povećali svoj profit. Ženama i djeci dana je veća sloboda kretanja, iako ih je to također izložilo seksualnom zloupotrebljavanju od strane posade.

Atmosfera u potpalublju bila je smrdljiva, trula. Equiano opisuje svoje utiske: “Skučenost prostora i vrućina, uz veliki broj ljudi na brodu, koji je bio tako prenatrpan da je svatko imao jedva toliko prostora da se okrene, skoro su nas zagušili. To je dovodilo do obilnog znojenja, tako da je zrak uskoro postao neprikladan za udisanje zbog raznih odvratnih zadaha i prouzročilo je bolest među robovima, od kojih su mnogi umrli (...). Krici žena i uzdasi umirućih činili su cijelu tu scenu užasa skoro nezamislivom.” Zarobljenici su takve uvjete morali izdržati tokom cijelog putovanja, koje je trajalo oko dva mjeseca, ponekad i duže.

U užasno nehigijenskim uvjetima, bolest je cvjetala. Epidemije dizenterije i velikih boginja bile su česte. Smrtnost je bila visoka. Zapisi ukazuju da je do 1750-ih svaki peti Afrikanac na brodu umro. Mrtvace se bacalo preko palube.

Dolazak u Amerike

Kad su se brodovi s robljem približili Amerikama, posada je pripremila Afrikance za prodaju. Zarobljenicima bi skinuli lance, ugojili bi ih i natrljali palminim uljem kako bi izgledali zdraviji i kako bi im prikrili rane i ozljede.

Kapetani su obično prodavali svoje zarobljenike na aukciji, ali ponekad su organizirali “rasprodaje”, u kojima se od kupaca zahtijevalo da unaprijed plate fiksnu cijenu. Equiano piše: “Čim je bio dat signal, (naprimjer udarac u bubanj) kupci su svi odjednom uletjeli u dvorište gdje su bili zatvoreni robovi i iz te hrpe izabrali ono što im se najviše sviđalo. Buka i galama s kojom je to bilo popraćeno i žudnja vidljiva na licima kupaca jako su povećale strahove zaprepaštenih Afrikanaca.”

Equiano dodaje: “Na taj su način, bez ikakvih skrupula, odvojeni rođaci i prijatelji, a većina od njih više se nikada neće ponovo vidjeti.” Za obitelji koje su nekako uspjele ostati zajedno kroz pravu noćnu moru prethodnih mjeseci, to je bio naročito gorak udarac.

Rad i bič

Afrički robovi radili su na plantažama kako bi proizveli kavu, rižu, duhan, pamuk i naročito šećer. Drugi su naporno radili na vađenju rude. Neki su radili kao tesari, obrađivači metala, urari, oružari i mornari. Drugi su pak bili kućni radnici — sluge, dadilje, krojači i kuhari. Robovi su raščišćavali teren, gradili ceste i zgrade i kopali kanale.

Ipak, unatoč radu koji su obavljali, robove se smatralo vlasništvom, a gospodar je po zakonu imao apsolutna prava nad svojim vlasništvom. Ropstvo, međutim, nije preživljavalo samo zbog poricanja pravâ i sloboda. Preživljavalo je zbog biča. Autoritet vlasnika i nadglednika koje su oni postavljali ovisio je o njihovoj sposobnosti da zadaju bol. A i zadavali su je u obilnoj mjeri.

Da bi svoje robove odvratili od pobune i držali pod kontrolom, vlasnici su primjenjivali ponižavajuće fizičko kažnjavanje čak i za najmanje prestupe. Equiano piše: “Bilo je vrlo uobičajeno [u Zapadnoj Indiji] da robovi budu ožigosani inicijalima njihovih gospodara, a oko vrata im je visjelo nekoliko teških željeznih omči. Zapravo, i u najbeznačajnijim prilikama bili su opterećeni lancima, a često su dodani i instrumenti za mučenje. Željezna brnjica, vijci za palce, itd. (...) ponekad su se primjenjivali za najsitnije propuste. Vidio sam kako je jedan crnac bio udaran sve dok mu nekoliko kosti nije bilo polomljeno samo zato što je dopustio da mu prekipi lonac.”

Ponekad su robovi izabrali pobunu. Međutim, većina pobuna bila je neuspješna i bile su kažnjene s nemilosrdnom okrutnošću.

[Bilješka]

[Slika na stranici 5]

Mrtvace se bacalo preko palube

[Zahvala]

Culver Pictures

[Slika na stranici 5]

Ispod palube natrpano je što je moguće više robova

[Zahvala]

Schomburg Center for Research in Black Culture / The New York Public Library / Astor, Lenox and Tilden Foundations