Katakombe — što su bile?
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE
U mračnim hodnicima, skrivene u utrobi drevnog Rima, nalaze se katakombe. Što su one zapravo? Zašto su bile izgrađene?
U OSNOVI, katakombe su tuneli iskopani u stijeni da bi se koristili kao groblja. Smatra se da je riječ “katakomba”, nesigurnog značenja (možda: “kod udubljenjâ”), bila ime mjesta koje je opisivalo određeno groblje na Apijevoj cesti blizu Rima. S vremenom se počela primjenjivati na sva podzemna groblja. Iako katakombe postoje u mnogim dijelovima sredozemnog bazena, one u Rimu su najpoznatije, a također i najveće — procjenjuje se da njihova ukupna dužina iznosi nekoliko stotina kilometara. Identificirano ih je čak 60, a sve se nalaze nekoliko kilometara izvan povijesnog centra grada duž konzularnih cesta koje su povezivale Rim s njegovim provincijama.
Izgleda da tokom prvog stoljeća rimski kršćani nisu posjedovali vlastita groblja, nego su svoje mrtve zakapali uz pogane. Polovinom drugog stoljeća, kad su oni koji su se izjašnjavali kao kršćani već počeli dolaziti pod utjecaj poganske misli, bogati obraćenici stavili su svoje posjede na raspolaganje za “kršćanska” groblja. Da bi se riješio problem prostora, a da se ne ide predaleko od grada, počelo je kopanje.
Povijest katakombi
Prva iskopavanja vjerojatno su izvršena duž padina brežuljaka ili u napuštenim kamenolomima. “Zatim je”, objašnjavaju Ludwig Hertling i Engelbert Kirschbaum u svojoj knjizi o katakombama, “započeo rad na galeriji koja nije bila puno viša od čovjeka. S desne i lijeve strane iskopani su bočni tuneli, koji su se kasnije na svojim krajevima mogli spojiti s jednim drugim hodnikom koji je bio paralelan s prvim. Tako se formirala najprije jednostavna, a onda sve veća i kompleksnija mreža.”
Najveći razvoj odigrao se tokom trećeg i četvrtog stoljeća; do tog je vremena ono što je prolazilo kao kršćanska religija zapravo bilo potpuno zagađeno poganskim učenjima i postupcima. S takozvanim obraćenjem Konstantina 313. n. e., katakombe su postale vlasništvo Rimske crkve, a neke su na kraju poprimile kolosalne proporcije. Sve skupa, rimske katakombe mogle su imati stotine tisuća grobova, ako ne i milijune.
Tokom ovog perioda groblja su bila ukrašavana i proširivana, a dodavana su i nova stubišta kako bi se olakšao pristup sve većoj rijeci posjetilaca. Slava navodnih grobova papa i mučenika proširila se u takvom omjeru (naročito u sjevernoj Evropi) da su katakombe postale cilj masovnih hodočašća. S padom Rima i prvim invazijama barbara početkom petog stoljeća, čitavo to područje postalo je krajnje opasno pa je upotreba katakombi kao grobljâ prestala.
Tokom osmog stoljeća, grobovi su pretrpjeli veliku štetu kad su ih opljačkale i opustošile ne samo nadiruće vojske nego i, prema Hertlingu i Kirschbaumu, “ulagivački rimski posrednici” koji su velike količine svetih uspomena davali “njemačkim i franačkim opatima koji su bili sve pohlepniji za relikvijama” kako bi povećali prestiž svojih katedrala i samostana. Budući da nije mogao obnoviti niti zaštititi katakombe, papa Pavao I odnio je većinu preostalih kostiju u sigurnost unutar gradskih zidina, gdje su kasnije sagrađene velike bazilike nad onime za što se vjerovalo da su ostaci “svetih mučenika”. Same katakombe bile su napuštene i zaboravljene.
Drevni itinerari iz petog do devetog stoljeća, koji su bili pripremljeni da bi vodili posjetioce do slavnih grobova, pružili su dragocjeni ključ za izučavatelje koji su, u 17. stoljeću a zatim u 19, počeli tražiti, identificirati i istraživati groblja koja su bila sakrivena ruševinama i vegetacijom. Odonda je obavljeno mnogo istraživanja i restauracija i danas je moguće posjetiti nekoliko tih mjesta koja evociraju uspomene.
Posjeta jednoj katakombi
Došli smo na Apijevu cestu, cestu kojom je putovao apostol Pavao kad je kao zatvorenik bio vođen u Rim (Djela apostolska 28:13-16). Iako se nalazimo samo tri kilometra izvan zidina drevnog grada, već smo u otvorenoj prirodi, okruženi veličanstvenim borovima i čempresima koji rastu među spomenicima i ruševinama ove nekad prometne ceste.
Nakon što smo kupili ulaznicu, silazimo strmim stepenicama do dubine od oko 12 metara. Vodič objašnjava da je ova katakomba organizirana na pet različitih nivoa, dostiže dubinu od 30 metara i ispod nje je pronađena voda. Ustvari, Rim je okružen velikim naslagama tufa, mekog i propusnog vulkanskog kamena koji je lako bušiti, ali je istovremeno čvrst i tvrd.
Hodamo uskim hodnikom, metar širokim i oko 2,5 metara visokim. Tamnosmeđi zidovi neravni su i vlažni i još uvijek jasno nose oznake koje su ostavili krampovi fosora, radnika koji su kopali te uske tunele. Grobovi s obje strane već su dugo otvoreni i opljačkani, ali neki još uvijek sadrže male fragmente kostiju. Dok nastavljamo hodati u tami, znamo da smo okruženi tisućama grobova.
Najekonomičniji i najpraktičniji način za pokapanje mrtvih bio je duž zidova iskopati pravokutne niše, jednu iznad druge. Ti lokuli obično su sadržavali jedno tijelo, a ponekad dva ili tri. Bili su zatvoreni ciglama, mramornim pločama ili pločama od terakote i zapečaćeni vapnom. Mnogi nemaju nikakvog natpisa. Moglo ih se prepoznati po malim predmetima koji su stavljeni na vanjsku stranu — novčić ili školjka utisnuti u svježe vapno ili, kao u slučaju Prisciline katakombe, mala lutka napravljena od kosti, koju su po svoj prilici ostavili ožalošćeni roditelji tugujući zbog preranog gubitka svoje kćeri. Mnogi grobovi su sićušni, dovoljno veliki samo za novorođenu djecu.
“Kako možemo znati starost katakombi?” pitamo. “U vezi s time nema nagađanja”, odgovara naš vodič. “Vidite li ovu oznaku?” Saginjemo se kako bismo ispitali znak utisnut u veliku ploču od terakote koja je upotrijebljena da se zapečati jedan od lokula. “Pečat na ovoj cigli utisnut je kad je ploča napravljena. Tvornice, od kojih su mnoge bile imperijalno vlasništvo, utiskivale su informacije na cigle i ploče koje su izrađivale kako bi označile kamenolom iz kojeg je glina uzeta, ime radionice, poslovođe, konzulâ (glavnih magistrata) koji su služili te godine i tako dalje. To je krajnje koristan element za utvrđivanje preciznog datuma za grobove. Najstarije sežu do sredine drugog stoljeća n. e., a najnovije su iz približno 400. n. e.”
Mješavina ideja
Neke osobe koje su koristile ova mjesta očito su imale određenu spoznaju o Svetim pismima, budući da su brojni grobovi ukrašeni biblijskim scenama. Međutim, nema ni traga obožavanju Marije niti drugim temama koje su tako česte u kasnijoj “svetoj” umjetnosti, kao što je takozvano raspeće na križ.
Također vidimo likove koji nemaju veze s Biblijom. “To je točno”, priznaje vodič. “Mnoge scene u ovim i drugim katakombama posuđene su iz poganske umjetnosti. Možete naći grčko-rimskog poluboga i heroja Orfeja; Kupida i Psihu, koji predstavljaju sudbinu duše u ovom životu i u budućem; lozu i berbu grožđa, što je poznati dionizijski simbol ekstaze u zagrobnom životu. Prema jednom jezuitskom izučavatelju, Antoniu Ferrui, personifikacije apstraktnih bića u potpunosti su preuzete iz idolatrijske umjetnosti: četiri godišnja doba predstavljena kupidonima; u kompleksnijim scenama koje prikazuju četiri godišnja doba, Ljeto je okrunjeno klasovima kukuruza i ljiljanima; i tako dalje.”
Stalno se ponavljaju sljedeće teme: paun, simbol besmrtnosti, jer se smatralo da njegovo meso ne može istrunuti; mitološki feniks, koji također simbolizira besmrtnost, jer je rečeno da izgori u vatri, a onda se ponovo uzdigne iz svog pepela; duše umrlih, okružene pticama, cvijećem i voćem, kako se goste u zagrobnom životu. Prava mješavina poganskih i biblijskih koncepata!
Neki natpisi su dirljivi izrazi vjere, koji izgleda odražavaju uvjerenje da mrtvi spavaju, čekajući uskrsnuće: “Akvilina spava u miru” (Ivan 11:11, 14). Kao kontrast biblijskim učenjima, drugi natpisi odražavaju ideju da mrtvi mogu nekako pomoći živima ili komunicirati s njima: “Sjeti se svog muža i djece”; “Moli se za nas”, “Molim se za vas”; “Ja sam u miru”.
No, zašto ta mješavina biblijske i poganske misli? Povjesničar J. Stevenson kaže: “Kršćanstvo nekih kršćana bilo je prožeto idejama koje su dolazile iz njihove poganske prošlosti.” Očito je da “vjernici” u Rimu više nisu postupali u skladu sa spoznajom koju su prenijeli Isusovi pravi učenici (Rimljanima 15:14).
Dok nastavljamo s našom posjetom, utjecaj koji je vršila nebiblijska odanost mrtvima postaje sve jasniji. Mnogi su željeli da budu pokopani blizu groba nekog koga se smatralo mučenikom, s idejom da bi taj mučenik sa svog položaja nebeskog blaženstva mogao posredovati, pomažući manjemu da postigne istu nagradu.
Mnogi misle da se katakombe nalaze odmah ispod grada, ali to nije točno. Sve one nalaze se nekoliko kilometara izvan centra grada. Rimsko zakonodavstvo zapravo je zabranjivalo zakapanje unutar gradskih zidina. Zakonik dvanaest ploča, koji je donesen u petom stoljeću pr. n. e., naveo je: Hominem mortuum in urbe ne sepelito neve urito (Mrtvoga se ne smije pokapati niti kremirati unutar grada).
Vodič primjećuje: “Ova groblja su bila dobro poznata vlastima, toliko dobro poznata da je tokom progonstva za vrijeme cara Valerijana, kad je kršćanima bilo zabranjeno da ulaze u katakombe, papa Siksto II bio pogubljen kad je ovdje bio pronađen (258. n. e.).”
Skrenuvši iza još jednog ugla u labirintu, vidimo kako blijedo svjetlo dana obasjava daleki kraj hodnika i shvaćamo da je naša posjeta došla svome kraju. Pozdravljamo našeg vodiča, zahvaljujući mu na zanimljivim informacijama, i dok se penjemo drugim strmim stepenicama kako bismo se vratili na površinu, ne možemo a da ne razmišljamo o onome što smo vidjeli.
Mogu li to biti ostaci pravog kršćanstva? Nikako ne. Pisma su prorekla da će se ubrzo nakon smrti apostolâ pojaviti zagađenje doktrina koje su poučavali Isus i njegovi učenici (2. Solunjanima 2:3, 7). Zaista, dokazi koje smo vidjeli, o kultu mrtvih i mučenikâ i o ideji besmrtne duše, rječito su svjedočanstvo, ne za vjeru koja se temelji na Isusovim učenjima, nego za snažan poganski utjecaj koji je već bio prisutan među otpadničkim rimskim kršćanima u drugom do četvrtom stoljeću naše ere.
[Istaknuta misao na stranici 18]
Navodni grobovi papa postali su cilj masovnih hodočašća
[Istaknuta misao na stranici 19]
Jedna katakomba ima pet različitih nivoa i dostiže dubinu od 30 metara
[Istaknuta misao na stranici 20]
Katakombe pokazuju utjecaj prorečenog otpada od biblijske istine
[Slike na stranici 17]
Desno: Određene ptice koristile su se kao simboli besmrtnosti
[Zahvala]
Archivio PCAS
Krajnje desno: Labirintski plan nekih rimskih katakombi
Dolje desno: Pečat na cigli, koristan za datiranje grobova
[Zahvala]
Soprintendenza Archeologica di Roma
Dolje: Kripta papa