Podzemni svijet Pariza

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ FRANCUSKE

BIRAM telefonski broj, očajnički se nadajući da će se netko javiti. “Halo! Halo!” kažem. “Upali su mi ključevi automobila u odvod! Molim vas, dođite brzo!” Posebna brigada radnika za održavanje kanalizacije ubrzo stiže. Posao im je da otčepljuju kanalizacijske cijevi, isušuju poplavljene podrume i pronalaze ključeve, naočale, novčanike, pa čak i kućne ljubimce, koje ljudi stalno gube u 18 000 pariških uličnih odvoda. Vraćaju mi ključeve, a ja im se, uz uzdah olakšanja, srdačno zahvaljujem.

Sljedećeg sam dana odlučio posjetiti Musée des Égouts (Muzej kanalizacije), smješten na Lijevoj obali uz rijeku Seinu, preko puta čuvenih turističkih brodova, u sjeni Eiffelovog tornja. Pariz već otprilike 130 godina ponosno pokazuje svoj podzemni svijet. Otkrio sam zašto je to slučaj povodeći se za primjerom više od 90 000 znatiželjnika koji svake godine posjete ovaj jedinstveni muzej. Pođite sa mnom u detaljnije razgledavanje onoga što je Victor Hugo, slavni francuski pisac iz 19. stoljeća, nazvao ‘Levijatanovim crijevom’ — u razgledavanje pariške kanalizacije.

Pristupačno “crijevo”

Nakon što sam se spustio pet metara ispod površine, spazim prvi muzejski eksponat — prepariranog štakora. Od toga vam se stvarno diže kosa na glavi! Kaže se da na svakog Parižanina dolaze tri štakora, koji bez ikakvih problema probavljaju čak i najjače otrove. A stvarno se dobro hrane. Svakog dana požderu 100 tona, odnosno jednu trećinu, kanalizacijskog otpada.

S otpadnim vodama i kišom miješaju se kamenje, čavli, ključevi i drugi teški predmeti, zbog čega dolazi do začepljivanja kanalizacije. Uz zvuk kapanja vode, razgledavam strojeve koji čiste ovo ogromno “crijevo” dugačko 2 100 kilometara. Oko tisuću radnika koji rade na održavanju kanalizacije svake godine izvadi 15 000 kubičnih metara otpada. Loša vidljivost, pljuskovi prljave vode, masni zidovi i naglo podizanje razine vode mogu itekako otežati posao radnicima.

Dodajmo još i to da uz strop kanalizacijskih kanala vijugaju cijevi u kojima se nalazi ogromna mreža vodovodnih cijevi, telefonskih instalacija i kablova za semafore.

Sve je počelo s Rimljanima

Rimljani su prvi uveli kanalizaciju u Parizu. Pod ruševinama rimskog termalnog kupališta u Latinskoj četvrti još se uvijek nalazi oko 18 metara rimske kanalizacije. No nakon pada Rimskog Carstva i higijena je pala u zaborav. Pariz je stoljećima bio prljav grad opasan po zdravlje, a imao je tek najosnovniju kanalizaciju (odvode na sredini ulica) i kanale za tekući otpad. Kanali su smrdili i bili pogodno tlo za razvijanje zaraza. Godine 1131. najstariji sin kralja Luja VI zarazio se i umro nakon što je pao u otvorenu kanalizaciju.

Otpad se bacao u otvorene kanale, a i u nekoliko novoizgrađenih natkrivenih kanala, koji su se lako začepljivali. Da bi stvar bila gora, kad bi se razina Seine podigla, kanalizacija je izbacivala smrdljivo blato i otpad. U to je vrijeme probavni sustav Pariza bio jako malen. Godine 1636. “crijevo” je bilo dugačko samo 23 kilometra, a koristilo ga je 415 000 stanovnika. Stoljeće i po nakon toga bilo je duže tek tri kilometra. Do Napoleonovih dana patilo je od akutnog zatvora.

U 19. stoljeću kanalizacijska mreža je pregledana i izrađeni su nacrti postojećeg stanja. Pokazalo se da se sastoji od gotovo dvije stotine tunela, a za mnoge od njih nije se niti znalo da postoje. Kako se uklonilo stotine tona stoljećima starog gliba? Proširila se priča da se pod ulicama Pariza mogu naći dragocjenosti. Stoga je mnoštvo pohlepnih lovaca na blago krenulo u potragu. Gacali su po blatu, vadeći novac, nakit i oružje.

Sustavna izgradnja kanalizacije

Na koncu je kanalizacija sustavno izgrađena, modernizirana, produžena, a svaka je kuća priključena na nju. Postavljene su cijevi dovoljno široke da mogu izaći na kraj s neočekivanim poplavama. Godine 1878. ispod velikih svodova protezalo se 650 kilometara plovnih kanala. “Kanalizacija je čista, (...) skockana”, napisao je Victor Hugo.

U 20. stoljeću kapacitet sustava je udvostručen, a kanalizacija je postala zrcalna slika grada. Na koji način? Svaka kanalizacijska cijev nosi ime ulice ispod koje prolazi i broj kuće koja se nalazi iznad nje. Poboljšanja se nastavljaju s projektom za obnovu koji je započeo 1991, a vrijednost mu iznosi 330 milijuna dolara. Desetogodišnje renoviranje ovog gradskog objekta od životne važnosti, kroz koji svaki dan prođe 1,2 milijuna kubičnih metara vode, uključuje i instaliranje automatizirane opreme za čišćenje i kompjuterske kontrole.

Posjet se bliži kraju, a ja sam se već zaželio uobičajenog pariškog zraka. No moj obilazak podzemlja još nije gotov. “Da biste vidjeli najtajnije dubine Pariza, pođite u katakombe”, preporuča mi jedan prodavač suvenira. “Dvadeset metara ispod površine naslagane su kosti šest milijuna ljudi.” Otkuda one tu?

Crkve zagađuju zrak

U pariške su se katakombe — odnosno podzemno groblje — kosti počele odlagati tek u 18. stoljeću. Od srednjeg vijeka ljude se pokapalo u crkvama ili u njihovoj blizini. To je crkvi donosilo novac, ali bilo je jako opasno po zdravlje budući da su se groblja nalazila u središtu grada. Noćna mora za susjede najvećeg pariškog groblja, Saints-Innocents, nastupila je kad su na površini od 7 000 kvadratnih metara pokopani mrtvaci iz oko 20 crkava, kao i neidentificirani leševi ljudi koji su preminuli u pomorima.

Godine 1418. crna je smrt dodala još oko 50 000 tijela, a 1572. tisuće žrtava pokolja u bartolomejskoj noći također su natrpane u Saints-Innocents.a Javnost je tražila da se ovo groblje zatvori. Oko dva milijuna leševa, koji su ponegdje bili naslagani i do deset metara u dubinu, podiglo je razinu tla za više od dva metra. Groblje je bilo pogodno tlo za razvoj zaraza, a zbog truleži s njega se širio takav smrad da se govorilo kako se od toga mlijeko i vino znaju ukiseliti. Međutim, svećenstvo se protivilo zatvaranju gradskih groblja.

Godine 1780. jedan je zajednički grob puknuo i izbacio leševe u podrume susjednih kuća. To je bila kap koja je prelila čašu! Groblje je zatvoreno, a pokapanje mrtvih u Parizu zabranjeno je. Masovne su grobnice ispražnjene, a posmrtni ostaci preneseni u napuštene rudnike Tombe-Issoire. Jezivim se konvojima kosti premještalo svake noći u razdoblju od 15 mjeseci. To se proširilo na još 17 groblja i 300 svetišta. Kosti su bačene u jedno okno duboko 17,5 metara, a na tom se mjestu danas nalaze stepenice koje s ulice vode u katakombe.

Posjet pariškim katakombama

U katakombe, kamo vodi 91 stepenica, počinjem silaziti s trga Denfert-Rochereau, koji se nalazi južno od pariške Latinske četvrti. Dvorske su dame bile među prvima koji su 1787. pod plamenom baklji vidjeli ovo podzemno groblje. Danas ga svake godine posjeti 160 000 ljudi.

Nakon stepenica dolazi naizgled beskrajan niz galerija u koje su slagani leševi. Hodam jako pažljivo, razmišljajući o činjenici da katakombe zauzimaju više od 11 000 kvadratnih metara. Čovjek po imenu Philibert Aspairt neočekivano je postao slavan nakon pokušaja da pronađe put kroz stotine kilometara galerija. On se 1793. izgubio u ovom labirintu. Njegov su kostur pronašli 11 godina kasnije, a identificirali su ga po ključevima i odjeći.

Na otprilike 30 posto površine pariškog podzemlja vadio se kamen. Vađenje kamena dugo se vremena odvijalo nekontrolirano. No 1774. godine 300 metara ulice Rue d’Enfer (Paklena ulica, sada ulica Denfert-Rochereau) urušilo se u ponor dubok 30 metara. Parizu je prijetilo urušavanje. Kamenje koje “vidimo iznad zemlje”, uzviknuo je jedan pisac, “nedostaje pod našim nogama”. Za podupiranje podzemnih galerija izgrađeni su veličanstveni lukovi.

“Šteta što nisu popločali tlo kad su gradili galerije”, jadikujem promatrajući svoje blatnjave cipele. Noga mi se poskliznula u kaljužu, ali sam se uspio uhvatiti za masivna brončana vrata. Iza tih vrata nalazi se hodnik čiji su zidovi izgrađeni od ljudskih kostiju. Iskreveljene lubanje i krhke bedrene i goljenične kosti složene u redove te u obliku križa i vijenca morbidan su prizor. U ploče su urezani biblijski reci i stihovi koji odražavaju čovjekovo razmišljanje o smislu života i o smrti.

Nakon što sam izašao iz katakombi, blato koje sam očistio s cipela završilo je u slivniku, a pritom sam pazio da moji ključevi ne odluče ponovno posjetiti parišku kanalizaciju! Posjet fascinantnom podzemnom svijetu Pariza neobično je iskustvo koje neću brzo zaboraviti. Nema sumnje, Pariz je puno više od onoga što se vidi na prvi pogled.

[Bilješka]

[Slika na stranici 25]

Otvorenje dijela pariške kanalizacije

[Zahvala]

Valentin, Musée Carnavalet, © Photothèque des Musées de la Ville de Paris/Cliché: Giet

[Slika na stranici 25]

Posjet kanalizaciji

[Zahvala]

J. Pelcoq, The Boat, Musée Carnavalet, © Photothèque des Musées de la Ville de Paris/Cliché: Giet

[Slika na stranici 25]

Presjek pariške kanalizacije

[Zahvala]

Ferat, Musée Carnavalet, © Photothèque des Musées de la Ville de Paris/Cliché: Briant

[Slika na stranici 26]

Iskreveljene lubanje i krhke bedrene i goljenične kosti složene su u redove te u obliku križa i vijenca

[Slika na stranici 26]

Natpis na izlazu: “Žalac je smrti grijeh” (1. Korinćanima 15:56, “St”)

[Slika na stranici 26]

Strojevi za čišćenje kanalizacije

[Zahvala na stranici 24]

Karta u pozadini na stranicama 24-7: Encyclopædia Britannica/9. izdanje (1899)