Što smo naučili od Andrewa
DOK sam se vozio na posao, bilo mi je uzbudljivo razmišljati o onom što se dogodilo u prethodnih nekoliko dana. Upravo sam dobio sina, svoje drugo dijete. Danas moja žena Betty Jane i naš mali sin Andrew trebaju doći kući iz bolnice.
Međutim, prije nego što su trebali biti otpušteni, žena me nazvala telefonom. U njenom je glasu bio prizvuk zabrinutosti. Pohitao sam u bolnicu. “Nešto nije u redu!” glasio je njen pozdrav. Zajedno smo sjeli, čekajući da se liječnik vrati sa stručnom pedijatrijskom savjetnicom.
Savjetničina prva primjedba bila je šokantna novost. Rekla je: “Prilično smo sigurni da vaš sin ima Downov sindrom.” Objasnila je da će naš sin vjerojatno biti mentalno retardiran. Praktički ništa više od njenog objašnjenja nije mi došlo do svijesti. Moj je obamrli mozak isključio sve zvučne impulse. No i dalje je registrirao vizualne dojmove.
Podigla je Andrewa i skrenula nam pažnju na jednu od stvari koje su je upozorile na činjenicu da nešto nije u redu. Bebina je glava mlohavo visila. Ta je hipotonija mišića karakteristična za novorođene bebe koje imaju Downov sindrom. Na sljedećem sastanku sa stručnom savjetnicom postavljali smo mnoga pitanja koja su nam preplavila misli kad nam se polako vratila naša sposobnost shvaćanja. U kojoj će mjeri biti invalidan? Što bismo mogli očekivati? Koliko bismo ga mogli poučavati? Koliko bi on mogao naučiti? Objasnila je da će odgovori na mnoga naša pitanja ovisiti o sredini u kojoj živi kao i o njegovim naslijeđenim sposobnostima.
Otada već više od 20 godina nastojimo pružati Andrewu ljubav i naklonost koju zaslužuje i naučiti ga svemu što mu možemo prenijeti. No osvrćući se unatrag, sada shvaćamo da nismo samo davali već da smo i primali.
Mudar savjet
Prije nego što smo se stigli priviknuti na Andrewovu prisutnost, prijatelji puni ljubavi već su nam dali savjete na temelju onoga što su naučili podnoseći vlastite kušnje. Dobro su mislili, no, kao što je i bilo za očekivati, pokazalo se da nisu baš svi savjeti bili mudri a ni korisni. No nakon mnogo godina isprobavanja, iz njihovih su se savjeta prosijala dva dragocjena zrna mudrosti.
Neki su nas pokušavali utješiti govoreći da Andrew zapravo nije retardiran. Ali tada nas je jedan stari prijatelj upozorio: “Nemojte se boriti protiv toga! Što prije prihvatite njegova ograničenja, to ćete prije prilagoditi svoja očekivanja i početi tretirati ga u skladu s tim kakav on jest.”
Pokazalo se da je to bila jedna od najvažnijih lekcija koje smo naučili noseći se s nevoljom. Izlječenje ne može nastupiti sve dok se ne prihvati stvarnost. Premda je poricanje često instinktivno, ukoliko ono duže potraje, utoliko duže odgađamo mirenje s ‘nepredviđenim zgodama koje se dešavaju svim ljudima’ i djelovanje u okviru ograničenja koja one donose (Propovjednik 9:11, NW).
Tih godina, kad smo se susretali s roditeljima čija djeca nisu mogla izlaziti na kraj s normalnim školskim rasporedom ili su pohađala školu za retardirane, često smo se pitali koliko je zapravo djece možda retardirano ili na neki drugi način invalidno. Je li moguće da neka od njih spadaju u “nevidljivo hendikepirane” — one koji se, za razliku od Andrewa, ne razlikuju uočljivo u fizičkom pogledu i izgledaju poput normalne djece? Lako je prepoznati osobe koje imaju Downov sindrom. No kod drugih vrsta invalidnosti ne postoje vidljivi pokazatelji. Koliko se mnogo roditelja drži nerealnih očekivanja i odbija prihvatiti ograničenja svoje djece, što ima za posljedicu ozlojeđenost sviju? (Usporedi Kološanima 3:21.)
Drugi savjet koji se kroz naše iskustvo pokazao valjanim jest sljedeći: VI sami konačno određujete kako će se većina ljudi ophoditi prema vašem djetetu. Drugi će se vjerojatno s njim ophoditi onako kako se vi s njim ophodite.
U posljednjih nekoliko desetljeća mnogo se toga izmijenilo u stavovima ljudi prema fizički i psihički hendikepiranim osobama. No mnoge od tih promjena potakle su upravo neke invalidne osobe, a druge pak privatni i profesionalni odvjetnici. Mnogi su roditelji odvažno odbacili savjet da daju svoje potomke na čuvanje u neki sanatorij te su, zapravo, promijenili uvriježena mišljenja. Prije pedeset godina većina medicinskih priručnika o Downovom sindromu temeljila se na podacima prikupljenim u sanatorijima. Ono što se danas očekuje od te djece u potpunosti je promijenjeno, često zahvaljujući tome što su roditelji i drugi počeli slijediti nove smjernice.
Naučiti biti suosjećajniji
Nevjerojatno je kako se lako možemo zavaravati misleći da smo istinski suosjećajni. No sve dok se to ne tiče i nas osobno, naše razumijevanje mnogih problema često može biti površno.
Andrew nas je natjerao da shvatimo kako invalidne osobe često nemaju kontrolu nad svojim stanjem. Ustvari, to nas je navelo da se suočimo s pitanjem: Kakav je moj stav prema slabima, sporima i ostarjelima?
Često smo znali biti na javnom mjestu i stranci su nam, promatrajući kako smo ga bez srama prihvaćali kao ravnopravnog člana svoje obitelji, znali prići i podijeliti s nama svoje tajno breme. Kao da ih je Andrewovo prisustvo uvjerilo da se možemo uživjeti u njihove probleme.
Snaga ljubavi
Daleko najvažnija lekcija koju smo naučili od Andrewa jest ta da ljubav nije samo intelektualni zadatak. Dozvolite da objasnim. Jedno od temeljnih načela u obožavanju koje prakticiramo kao Jehovini svjedoci jest to da se pravo kršćanstvo uzdiže iznad rasnih, socijalnih i političkih podjela i predrasuda. Pouzdajući se u ovo načelo, znali smo da će naša duhovna braća i sestre prihvatiti Andrewa. Odbacivši savjet stručnjaka koji su rekli da je nerealno očekivati da će pristojno sjediti za vrijeme sastanaka za obožavanje, pobrinuli smo se da od svog rođenja ide s nama na sastanke a također i od kuće do kuće u našoj propovjedničkoj aktivnosti. Kao što smo i očekivali, skupština se prema njemu ophodi dobrohotno i suosjećajno.
No ima nekih koji idu i dalje od toga. Oni imaju posebnu naklonost prema njemu. Izgleda da Andrew to osjeća nekom posebnom sposobnošću kojoj njegova smanjena inteligencija nimalo ne smeta. U društvu tih osoba lako svladava svoju prirođenu sramežljivost i na kraju sastanka upućuje se ravno k njima. Uvijek smo iznova zapažali njegovu prirođenu sposobnost da, čak i u mnoštvu ljudi, prepozna osobe koje prema njemu osjećaju posebnu naklonost.
To isto vrijedi i za njegovo pokazivanje ljubavi. Andrew je vrlo nježan prema bebama, starijim osobama i životinjama. Ponekad kad bez oklijevanja pristupi bebi nekoga koga ne poznajemo, ostanemo u blizini, spremni da izbavimo dijete ukoliko bi se Andrew nehotice suviše grubo igrao. No koliko smo se puta posramili zbog svojih strahovanja dok smo ga gledali kako nježno dodiruje bebu kao što bi to činila majka koja njeguje dijete!
Lekcije koje smo naučili
Budući da sva djeca koja imaju Downov sindrom slično izgledaju, očekivali smo da sva ona imaju i sličnu osobnost. Međutim, ubrzo smo naučili da su sličnija svojoj obitelji nego jedna drugoj. Svako dijete ima jedinstvenu osobnost.
Andrew se, kao i mnogi drugi mladi, ne raduje teškom poslu. No otkrili smo da, ukoliko imamo strpljenja i ustrajnosti da s njim uvijek iznova prolazimo neki zadatak, sve dok mu ne prijeđe u naviku, tada mu to više ne izgleda kao posao. Sada su njegovi kućanski zadaci postali normalna stvar i samo iznimne zadatke smatra poslom.
Osvrćući se unatrag na lekcije koje smo naučili tokom Andrewovog života, javlja se jedan zanimljiv paradoks. Pokazalo se da praktički sva načela koja smo naučili odgajajući Andrewa jednako tako vrijede i u našem odnosu s našom drugom djecom i s ljudima općenito.
Naprimjer, tko od nas neće pozitivno reagirati na iskrenu ljubav? Ako su vas ikada nepovoljno usporedili s nekim čije se sposobnosti ili iskustvo uvelike razlikuju od vaših, niste li to smatrali nepravednim i frustrirajućim? Uostalom, nije li točno da su mnogima od nas zadaci koji su nam u početku bili neugodni, kasnije postali podnošljivi, čak su nam i pričinjavali zadovoljstvo, kad smo bili disciplinirani da ostanemo pri njima dok ih ne završimo?
Premda smo u svojoj ljudskoj kratkovidnosti zbog Andrewa prolili mnogo suza, imali smo i mnoge radosti, male i velike. I smatramo da smo zahvaljujući Andrewu postali zreliji u stvarima koje uopće nemaju veze s njim. Naučili smo da se kroz svako životno iskustvo, ma koliko bilo iskušavajuće, možemo oblikovati u bolje osobe umjesto u ogorčene osobe.
Ima još nešto što je za nas veoma važno. Crpimo mnogo radosti iz očekivanja veličanstvenog trenutka kad ćemo biti svjedoci popravljanja Andrewove invalidnosti. Biblija obećava da će uskoro u Božjem pravednom novom svijetu svi koji su slijepi, gluhi, hromi i koji ne mogu govoriti ponovno dobiti izvrsno zdravlje (Izaija 35:5, 6; Matej 15:30, 31). Zamislite kako će tada svi biti radosni kad budu gledali svojim očima izlječenje uma i tijela dok čovječanstvo bude cvjetalo u svom punom potencijalu! (Psalam 37:11, 29). (Prilog suradnika.)
[Okvir na stranici 12]
Stupnjevi invalidnosti
Neki stručnjaci dijele osobe koje imaju Downov sindrom u tri grupe. (1) Obrazovna (umjerena): osobe koje mogu steći znatne akademske vještine. U tu grupu spadaju neki koji su postali glumci, pa čak i predavači. Neki su uspjeli neovisno živjeti uz minimalan nadzor. (2) “Vježbena” (blaga): osobe koje su sposobne naučiti izvjesne praktične vještine. Premda mogu naučiti da se do određene mjere sami brinu o sebi, ipak je potreban veći nadzor. (3) Duboka (teška): grupa onih koji su najmanje sposobni za obavljanje osnovnih funkcija, a koji trebaju velik nadzor.
A što je s Andrewom? Sada znamo da on spada u kategoriju koja je označena kao “vježbena” (blaga).