Obilježja sretnih obitelji — prvi dio

Kao što smo već mogli pročitati u ovom posebnom izdanju Probudite se!, sretne obitelji nisu pošteđene problema. To nas nimalo ne iznenađuje jer živimo, kao što Biblija kaže, u “naročito teškim vremenima” (2. Timoteju 3:1). U svakoj obitelji sigurno će se prije ili kasnije pojaviti različiti problemi.

No treba imati na umu da za sretan obiteljski život nisu potrebne takozvane idealne okolnosti. Ustvari Isus je rekao: “Sretni su oni koji nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe” (Matej 5:3). Obitelji koje nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe tako što se drže biblijskih načela otkrile su kako mogu voditi sretan obiteljski život, bez obzira na loše okolnosti. Razmotrimo sada nekoliko primjera.

Briga za bolesno dijete. Biblija ističe koliko je važno brinuti se za članove obitelji, naročito za one s posebnim potrebama. U njoj stoji: “Ako se tko ne brine za svoje, a posebno za ukućane, odrekao se vjere i gori je od nevjernika” (1. Timoteju 5:8).

Na 15. stranici možete pročitati kako se jedan bračni par iz Južnoafričke Republike već preko četrdeset godina brine za svog bolesnog sina.

Što znači biti posvojeno dijete. Biblijska načela mogu pomoći osobi da stekne samopoštovanje čak i ako su je napustili biološki roditelji. Biblija kaže da Jehova Bog pomaže djeci bez oca (Psalam 10:14).

Na 16. stranici možete pročitati kako je jedna mlada Amerikanka, koja nikada nije upoznala svoje biološke roditelje, naučila nositi se s emocionalnom boli.

Smrt roditelja. Smrt majke ili oca može čovjeku nanijeti emocionalne rane koje teško zacjeljuju. Biblija nam može pomoći u takvoj situaciji. Njezin autor, Jehova, “Bog je svake utjehe” (2. Korinćanima 1:3).

Na 17. stranici možete pročitati kako dobar odnos s Bogom pomaže jednoj mladoj Australki da se nosi s bolnim gubitkom.

Svaka obitelj ima probleme s kojima mora izaći na kraj. Životne priče koje slijede pokazuju da su osobe koje primjenjuju biblijska načela otkrile kako se uspješno nositi s problemima.

Briga za bolesno dijete

Ispričao Victor Maynes, Južnoafrička Republika

“Otkad se Andrew rodio, trebamo ga odijevati, kupati, a ponekad čak i hraniti. Andrew sada ima 44 godine.”

POSUMNJALI smo da nešto s njim nije u redu kad ni nakon godinu dana nije prohodao. Nekako u to vrijeme dobio je i nekakav napadaj. Odjurili smo s njim u bolnicu, gdje smo saznali da boluje od epilepsije. No to nije bilo sve. Daljnje pretrage potvrdile su da Andrew ima oštećenje mozga.

Isprobali smo mnogobrojne terapije i konačno smo uspjeli njegove napadaje staviti pod kontrolu. Neko je vrijeme morao triput dnevno uzimati četiri različita lijeka. Naravno, lijekovi ne mogu popraviti već nastala oštećenja mozga. Andrew ima 44 godine, ali njegove su mentalne sposobnosti na nivou petogodišnjeg ili šestogodišnjeg djeteta.

Liječnici su nam savjetovali da ga smjestimo u odgovarajuću ustanovu, no mi to nismo htjeli učiniti. Okolnosti su nam dozvoljavale da mu pružimo sve što mu treba, pa smo odlučili brinuti se za njega kod kuće iako smo znali da ćemo se suočiti s mnogim problemima.

Svi se članovi obitelji brinu za njega. Vrlo sam zahvalan svojim dvjema kćerima i sinu. Oni su neko vrijeme živjeli s nama i puno nam pomagali. Osim toga mi smo Jehovini svjedoci, pa imamo i veliku podršku članova naše skupštine. Ponekad nam skuhaju ručak ili se čak brinu za Andrewa dok smo mi u službi propovijedanja ili dok obavljamo neke druge poslove.

Uvijek imamo na umu Božje obećanje zapisano u Izaiji 33:24. Ondje stoji da jednoga dana “nitko od stanovnika neće reći: ‘Bolestan sam.’” Čvrsto vjerujemo da će Bog izvršiti svoj naum i uspostaviti novi svijet u kojem neće biti bolesti (2. Petrova 3:13). S nestrpljenjem očekujemo dan kad će Andrew biti zdrav. A dotada se uzdamo u Isusove riječi da ćemo imati sve što nam je potrebno ako nam Božje Kraljevstvo bude najvažnije u životu (Matej 6:33). Svaki smo se put uvjerili da je to istina. Nikada nam ništa nije nedostajalo.

Naravno, nisu svi u mogućnosti brinuti se kod kuće za bolesnog člana obitelji. No vama koji to činite najprije bih savjetovao da se gorljivo i redovito molite (1. Petrova 5:6, 7). Kao drugo, s puno se ljubavi brinite za svoje dijete i nemojte podcijeniti njegovu sposobnost da nauči ljubiti Jehovu Boga (Efežanima 6:4). Kao treće, uključite u to sve članove obitelji i dopustite im da pomognu. Kao četvrto, uvijek imajte na umu da vaše dijete može dobiti najviše ljubavi upravo u vašem domu. Naravno, nemamo svi iste okolnosti. Mi nikada nismo požalili što smo odlučili brinuti se za Andrewa kod kuće. Za mene je on najmilije dijete, odnosno najmiliji čovjek kojeg poznajem.

Što znači biti posvojeno dijete

Ispričala Kenyatta Young, Sjedinjene Države

“Ako živiš s očuhom ili maćehom i svojim biološkim roditeljem, imaš barem nekoga s kim si povezan u biološkom smislu. No ja sam posvojena i takva mi je povezanost nepoznata. Čak ne znam na koga sličim.”

NE ZNAM tko mi je otac i nikada nisam upoznala svoju biološku majku. Kad je bila trudna sa mnom, puno je pila i drogirala se. Čim sam se rodila, smjestili su me u dom za nezbrinutu djecu. Bila sam u nekoliko udomiteljskih obitelji dok me na koncu nisu posvojili. Tada sam imala nepune dvije godine.

Moj poočim kaže da me želio posvojiti čim mu je socijalna radnica pokazala moju sliku. Moja nova mama odmah mi se svidjela. Rekla sam joj da je ona moja mama i da želim s njom ići kući.

No sjećam se da sam se kao dijete bojala da ću učiniti nešto loše i da će me poslati natrag u dom. Mislila sam da ne smijem biti loše volje ili da se ne smijem razboljeti poput ostale djece. Čak sam pokušavala učiniti sve što mogu da se ne prehladim. Roditelji su me stalno uvjeravali da me vole i da me neće ostaviti.

Iako više nisam dijete, ponekad me obuzme osjećaj da sam manje vrijedna od onih koje su odgojili biološki roditelji. Baš kad uspijem nekako nadvladati sve te osjećaje, netko mi kaže: “Trebaš biti jako zahvalna što imaš tako divne roditelje koji su bili spremni posvojiti te.” Ja jesam zahvalna, ali zbog takvih primjedbi osjećam se kao da nešto nije u redu sa mnom i da me jako teško zavoljeti.

Teško se nosim sa spoznajom da vjerojatno nikada neću saznati tko mi je biološki otac. Ponekad se osjećam povrijeđenom jer moja majka nije dovela u red svoj život kako bi me mogla zadržati. Osjećam se kao da nisam bila vrijedna tog truda. S druge strane ponekad mi ju je žao. Često razmišljam o tome da bih je voljela sresti i reći joj da sam uspjela u životu i da si ne treba predbacivati što me ostavila.

Moja pomajka i poočim su Jehovini svjedoci. Oni su me poučili o Bibliji, i to je nešto najbolje što sam dobila od njih. Uvijek me utješe riječi iz Psalma 27:10: “Ako me otac i majka ostave, Jehova će me prihvatiti.” To je zaista točno u mom slučaju. Osim toga to što sam posvojena ima i dobrih strana. Naprimjer jako me zanimaju ljudi, njihovo porijeklo i život. Pretpostavljam da je to zato što ne znam ništa o svom porijeklu. Jako volim ljude, a to je izuzetno važno u službi propovijedanja. Budući da sam Jehovin svjedok, razgovaram s drugima o Bibliji. To mi ulijeva samopoštovanje i daje mom životu smisao. Kad sam potištena, idem u službu propovijedanja i pomažem drugima. Dok druge poučavam o Bibliji, osjećam da se mogu poistovjetiti s njima. Svatko od njih ima svoju životnu priču.

Smrt roditelja

Ispričala Angela Rutgers, Australija

“Kad mi je umro tata, osjećala sam se kao da sam izgubila tlo pod nogama. Jedina osoba koja je znala sve o meni i koja je mogla riješiti svaki problem u mom životu više nije bila uz mene.”

MOJ otac umro je prije deset godina, kad sam još bila u tinejdžerskim godinama. Šest mjeseci prije svoje smrti bio je na operaciji. Dok je još ležao na odjelu za intenzivnu njegu, liječnik nam je rekao da mu više nema pomoći. Ta nas je vijest jako pogodila. Mama je očajnički željela saznati nešto više o njegovom stanju, brat se onesvijestio, a ja sam se našla zarobljena u vrtlogu osjećaja. Nakon šest mjeseci tata je umro.

Neko vrijeme mučili su me pomiješani osjećaji. Željela sam da moji prijatelji razumiju što proživljavam, ali nisam htjela da me sažalijevaju. Stoga sam se trudila sakriti svoje osjećaje. S druge strane mislila sam da si ne smijem dozvoliti da uživam u njihovom društvu jer bih time ostavljala dojam da se moj život donekle vratio u normalu, a to nije bilo točno. Kad se toga sjetim, vidim koliko su bili strpljivi sa mnom.

Muči li me osjećaj krivnje zbog tatine smrti? Da, muči me. Voljela bih da sam mu češće govorila koliko ga volim. Voljela bih da sam ga više puta zagrlila i da sam provodila više vremena s njim. Koliko god da ponavljam sama sebi da on ne bi volio da tako razmišljam, još uvijek me prati osjećaj krivnje.

Ja sam Jehovin svjedok i jako me tješi biblijska nada u uskrsnuće (Ivan 5:28, 29). Pokušavam zamisliti da je tata otišao na dalek put i da će se jednog dana vratiti, ali ne znam točno kada. Možda zvuči čudno, ali kad su mi ljudi govorili da će moj tata uskrsnuti, u početku me to nije tješilo. Ja sam željela da se on odmah vrati. No kad sam zamišljala da je otišao na dalek put, bilo mi je puno lakše. To me podsjećalo na uskrsnuće i pomoglo mi da se nosim s gubitkom.

Sukršćani su mi pružali ogromnu podršku. Posebno se sjećam jednog sukršćanina koji mi je rekao da mu je jako teško govoriti o smrti mog oca, no da unatoč tome stalno misli na mene i moju obitelj. Često sam razmišljala o njegovim riječima. Pomogle su mi da prebrodim dane kad me nitko od prijatelja nije tješio jer sam shvatila da razmišljaju o meni i mojoj obitelji premda o tome ne govore. To mi je jako puno značilo.

Četiri mjeseca nakon tatine smrti mama je počela više ići u službu propovijedanja. Vidjela sam da je upravo to najviše raduje, pa sam joj se pridružila. Doista je zadivljujuće koliko pomaganje drugima može čovjeku pomoći da se nosi s vlastitom tugom. To jača moju vjeru u Jehovinu Riječ i njegova obećanja i pomaže mi da ne razmišljam samo o svojim osjećajima.