Što kaže Biblija?

Je li natjecanje u sportovima neispravno?

DVOJICA starijih muškaraca sjede u parku za sunčana dana, igrajući damu. U blizini se čuju zvukovi dječjih vrisaka i trčanja uokolo dok se igraju lovice. Nedaleko odatle jedna grupa mladića uživa u košarci. Da, svakodnevno svuda oko nas, mladi i stari uživaju u sportovima i igrama. Kad sudjeluje u njima, većina ljudi jako se trudi dati sve od sebe. Možda i vi to činite.

No da li bi se moglo reći da su takvi prijateljski oblici natjecanja neispravni? Mnogi su svjesni upozorenja apostola Pavla u Galaćanima 5:26 (NW), gdje je rekao da kršćani ne bi smjeli ‘izazivati natjecanje jedan s drugim’. Da li bi, s obzirom na to, za kršćane bilo neispravno natjecati se u rekreacijskim sportovima i igrama?

Jednostavno rečeno, ne bi. Zašto ne bi? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, razmotrimo ukratko povijest sportova i igara.

Povijest sportova i igara

Sportovi i igre datiraju iz davnih vremena i bili su stalno prisutni kroz čitavu povijest — uključujući i povijest Božjeg naroda. Riječ “lopta” čak se pojavljuje u Bibliji. U Izaiji 22:18 (NW), kad se spominju osude Jehove Boga protiv zlih ljudi, ona kaže: “On će [ih] čvrsto namotati, poput lopte.” Neke suvremene lopte — poput lopti za golf i bejzbol — još se uvijek izrađuju čvrstim namatanjem materijala. Biblija King James prevodi taj isti redak: “On će (...) te baciti poput lopte.” Da bi ta analogija imala neko značenje, oni koji su tada živjeli mora da su upotrebljavali lopte.

Pored toga, u Bibliji se govori o događaju kada se patrijarh Jakov rvao s anđelom. Taj izvještaj očito pretpostavlja da je Jakov prethodno imao izvjesnu vještinu koju je stekao vježbanjem budući da je borba bila neodlučna i da je trajala satima (1. Mojsijeva 32:24-26). Zanimljivo je da bi izvještaj, prema nekim izučavateljima, mogao ukazivati na to da je Jakov poznavao rvačka pravila. Izraelci su se vjerojatno bavili i streličarstvom — još jednim sportom koji zahtijeva vježbanje i vještinu (1. Samuelova 20:20; Plač Jeremijin 3:12). Trčanje je bilo još jedna atletska aktivnost kojom su se ljudi staroga doba bavili i trenirali je (2. Samuelova 18:23-27; 1. Dnevnika 12:8).

Igre koje su uključivale mentalnu aktivnost — poput postavljanja zagonetki — očito su bile popularne i veoma cijenjene. Vjerojatno najistaknutiji takav primjer bilo je Samsonovo postavljanje zagonetke Filistejcima (Sudije 14:12-18).

U Kršćanskim grčkim pismima ponekad se koristilo sportove i igre kao metafore za kršćanski život. Naprimjer, u 1. Korinćanima 9:24, 25 Pavao spominje energičan režim vježbanja jednog sportaša i povezuje ga s potrebom kršćanina za samokontrolom i ustrajnošću. Također je očito da je Jehova u velik dio svojih djela stvaranja usadio osobinu razigranosti, budući da i čovjek i životinje nalaze vrijeme za igru (Job 40:15; Zaharija 8:5; usporedi Jevrejima 12:1).

Kad natjecanje ode predaleko

Što je onda apostol Pavao govorio sukršćanima kad im je rekao da ne ‘izazivaju natjecanje jedan s drugim’? (Galaćanima 5:26, NW). Odgovor na to leži u kontekstu. Pavao im je prije te izjave rekao da ne bi smjeli ‘postati egoistični’ ili, kako drugi prijevodi Biblije kažu, da ne bi postali “ponosni”, “umišljeni”, “željni prazne slave”. Među sportašima Pavlovog vremena prevladavala je težnja za ugledom i slavom.

Tako i u današnjem svijetu punom taštine, sve više sportaša pribjegava paradiranju i svraćanju pažnje na sebe i svoje sposobnosti. Neki idu tako daleko da podcjenjuju druge. Vrijeđanje, optuživanje i verbalno ponižavanje, ili ono što neki sportaši zovu “nabacivanje blatom”, brzo postaju mjerilo ponašanja. Sve bi to bilo ‘izazivanje natjecanja’, koje dovodi do onog o čemu je Pavao govorio u zaključnom dijelu Galaćanima 5:26 — do zavisti.

U najgorem slučaju, neuravnoteženo natjecanje dovodi do borbi, pa čak i do smrti. Promislite o sastanku Saulovih i Davidovih ljudi kod Gabaona, kad su se Abner i Joab složili “neka ustanu momci i neka se proigraju pred [njima]” (2. Samuelova 2:14-32). To se, izgleda, odnosi na nekakav rvački turnir. U čemu god da su se natjecali, to se brzo izopačilo u oštru i krvavu bitku.

Uravnoteženo gledište

Rekreacijski bi sportovi i igre trebali biti osvježavajući — a ne deprimirajući. To možemo postići tako da držimo stvari na mjestu koje im pripada, imajući na umu da naša vrijednost kod Boga i kod naših bližnjih nema nikakve veze s našim vještinama u sportovima niti igrama.

Bilo bi nemudro dopustiti da u nama bujaju osjećaji nadmoćnosti zbog tjelesnih ili intelektualnih sposobnosti. Izbjegavajmo stoga nedolične, svjetovne sklonosti time da svraćamo pažnju na sebe kako ne bismo kod drugih izazvali zavist, jer ljubav se ne hvasta (1. Korinćanima 13:4; 1. Petrova 2:1). I premda je razumno očekivati uzbuđenje, spontane izljeve oduševljenja i da si partneri u timu uzajamno čestitaju, ne bismo željeli da te emocije izmaknu kontroli i pretvore se u upadljiva razmetanja.

Nemojmo nikad mjeriti vrijednost drugih prema njihovim sposobnostima u sportovima i igrama. Slično tome, ne želimo nimalo lošije misliti o sebi zbog toga što u nečemu nismo vješti. Znači li to da bi bilo neispravno bilježiti rezultate? Ne nužno. No trebali bismo imati na umu da je svaka igra uistinu nevažna — prava vrijednost ljudi ne ovisi o tome koliko dobro igraju. U timskoj igri neki redovito izmjenjuju sastav igrača u svakom timu tako da niti jedan tim ne bi stalno pobjeđivao.

Kršćani bi također trebali imati na umu da, iako se sportovi i igre spominju u Bibliji, to se čini samo u rijetkim slučajevima. Bilo bi naopako zaključiti da puko spominjanje sportova u Bibliji znači izravno odobravanje svih sportova. (Usporedi 1. Korinćanima 9:26 sa Psalmom 11:5.) Pavao je također spomenuo da “tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna” (1. Timoteju 4:8, Duda-Fućak).

Tako su sportovi i igre, kada se nalaze na mjestu koje im i pripada, ugodni i osvježavajući. Biblija ne osuđuje sve vrste natjecanja, već natjecanje koje izaziva taštinu, rivalstvo, pohlepu, zavist ili nasilje.