Nezaposlenost — zašto?

U NEKIM zemljama mnogi su ljudi prisiljeni izdržavati se teškim fizičkim radom, uz produljeno radno vrijeme i iscrpljujući tempo, obavljajući čak možda opasne poslove za malu plaću. Sve donedavno mnogi su ljudi u drugim zemljama bili sigurni da će im, kad ih jedanput zaposli neka velika kompanija ili odjel koji je pod državnom upravom, posao biti osiguran sve do mirovine. Ali izgleda da danas nema poduzetništva niti korporacija koje su u stanju ponuditi željeno zaposlenje i sigurnost na svakoj razini. Zašto?

Razlozi za postojanje problema

Tisuće mladih ljudi ne mogu doći čak ni do prvog posla — bez obzira na to jesu li visoko obrazovani ili nisu. U Italiji naprimjer više od trećine nezaposlenih otpada na osobe između 15 i 24 godine. Prosječna se dob onih koji već rade i koji pokušavaju sačuvati svoj posao povećava pa je stoga mladim ljudima teže dospjeti na tržište rada. Čak je i među ženama — koje su sve više prisutne na tržištu rada — visoka stopa nezaposlenosti. Zbog toga se jedan iznimno velik val novih radnika bori da ga tržište apsorbira.

Od vremena prvih industrijskih strojeva, tehničke su inovacije smanjivale potrebu za radnicima. Budući da su ljudi radili u dugim iscrpljujućim radnim smjenama, nadali su se da će strojevi smanjiti rad ili ga čak ukinuti. Automatizacija je povećala proizvodnju i eliminirala mnoge opasnosti, ali je i smanjila broj poslova. Oni koji tako postaju višak riskiraju da budu dugotrajno nezaposleni osim ako ne steknu nove kvalifikacije.

Riskiramo da budemo preplavljeni ogromnom količinom trgovačkih proizvoda. Neki misle da smo već dosegli granice rasta. Pored toga, s manje zaposlenih, manje je i kupaca. Tako tržište proizvodi više nego što se može potrošiti. Ogromne tvornice koje su se gradile kako bi udovoljile potrebi očekivanog porasta u proizvodnji, zatvaraju se ili doživljavaju prenamjenu jer u ekonomskom smislu više nisu isplative. Trendovi poput ovih žanju žrtve — one koji ostaju bez posla. U vrijeme privredne recesije, potražnja za radnicima pada, a radna mjesta koja nestanu za vrijeme recesije rijetko se kad opet pojave u vrijeme ekspanzije. Očito je da za nezaposlenost postoji više uzroka.

Društvena pošast

Budući da može pogoditi svakoga, nezaposlenost predstavlja društvenu pošast. Neke zemlje osiguravaju različite mehanizme kako bi zaštitile one koji još uvijek imaju posao — naprimjer, smanjeni radni tjedan uz smanjena primanja. Međutim, ovakav mehanizam može uništiti izglede drugih koji su u potrazi za poslom.

I zaposleni i nezaposleni sve češće protestiraju u vezi s problemima povezanim sa zaposlenjem. I dok nezaposleni zahtijevaju nova radna mjesta, dotle oni koji imaju zaposlenje pokušavaju zaštititi svoju vlastitu sigurnost — a to su dva cilja koja nisu uvijek spojiva. “Onima koji imaju zaposlenje često se nudi da rade prekovremeno. A oni koji su bez posla i dalje ostaju nezaposleni. Postoji opasnost da bi se društvo moglo razdijeliti na dvije grupe (...) s jedne strane na superzaposlene, a s druge strane na nezaposlene koji su odbačeni i koji gotovo potpuno ovise o dobroj volji drugih ljudi”, kaže talijanski časopis Panorama. U Evropi, kažu stručnjaci, plodove ekonomskog rasta uglavnom uživaju oni koji već rade, a ne oni koji su nezaposleni.

Osim toga, nezaposlenost je povezana sa stanjem u kojem se nalazi lokalna privreda, tako da u određenim zemljama, kao što su Njemačka, Italija i Španjolska, postoje ogromne razlike između potreba jednog područja i potreba nekog drugog područja. Da li su radnici spremni da steknu nove kvalifikacije ili da se čak odsele u neko drugo područje ili u drugu zemlju? To često može igrati odlučujuću ulogu.

Ima li kakvih rješenja na vidiku?

Za većinu ljudi, nada leži u oživljavanju gospodarstva. No neki su skeptični i misle da se takvo oživljavanje neće zbiti sve do oko 2000. godine. Oporavak je, po mišljenju drugih, već započeo, ali sporo daje rezultate, kao što je vidljivo iz nedavnog pada broja zaposlenih u Italiji. Gospodarski oporavak ne znači nužno smanjenje nezaposlenosti. Dok je rast skroman, poslodavci su više skloni koristiti namještenike koje već imaju nego zapošljavati druge osobe — to jest, dolazi do “ekonomskog rasta koji ne donosi nova radna mjesta”. Osim toga, broj nezaposlenih često raste brže od broja novih radnih mjesta.

Danas su nacionalne privrede u fazi globalizacije. Neki ekonomisti smatraju da bi stvaranje velikih, novih nadnacionalnih trgovinskih područja, kao što je područje obuhvaćeno Sporazumom o sjevernoameričkoj slobodnoj trgovini (NAFTA) i Azijsko-pacifičkom ekonomskom suradnjom (APEC), moglo dati zamah svjetskoj privredi. Ipak, ovaj trend povlači za sobom osnivanje velikih korporacija tamo gdje je jeftinija radna snaga, a posljedica toga je da industrijalizirane nacije gube radna mjesta. Istodobno, namještenici koji ne zarađuju mnogo gledaju kako se njihova oskudna primanja smanjuju. Nije slučajno da u brojnim zemljama mnogi demonstriraju protiv ovih trgovačkih sporazuma i to čak uz primjenu nasilja.

Stručnjaci predlažu mnoga gotova rješenja za borbu protiv nezaposlenosti. Neka su čak kontradiktorna, ovisno o tome da li ih predlažu ekonomisti, političari ili sami namještenici. Ima onih koji predlažu da se smanjenjem tereta poreza kompanijama dâ poticaj da povećaju broj namještenika. Neki savjetuju veliku državnu intervenciju. Neki predlažu drugačiju raspodjelu posla i smanjenje broja radnih sati. Neke su velike kompanije to već učinile, iako se u prošlom stoljeću radni tjedan sustavno smanjio u svim industrijaliziranim zemljama ali bez smanjenja nezaposlenosti. “S vremenom”, tvrdi ekonomist Renato Brunetta, “svaka se politika pokaže nedjelotvornom, donoseći veće troškove nego koristi.”

“Ne bismo se smjeli zavaravati”, zaključuje časopis L’Espresso, “problem je težak.” Pretežak da bi ga se riješilo? Postoji li rješenje za problem nezaposlenosti?

[Okvir na stranici 8]

Prastari problem

Nezaposlenost je stari problem. Ljudi već stoljećima povremeno ostaju bez posla ne svojom voljom. Kad bi posao jednom bio dovršen, deseci tisuća radnika koji su sudjelovali u ogromnim projektima gradnje ostali bi bez posla — barem dotle dok nisu negdje drugdje pronašli posao. U međuvremenu egzistencija im je bila, najblaže rečeno, prilično neizvjesna.

Tokom srednjeg vijeka, “iako problem nezaposlenosti u suvremenom smislu još nije postojao”, nezaposlenih osoba je bilo (La disoccupazione nella storia [Nezaposlenost u povijesti]). Međutim, u to vrijeme sve koji nisu radili smatralo se uglavnom ništarijama ili skitnicama. Još su do 19. stoljeća mnogi britanski analitičari “nezaposlene prvenstveno povezivali s ‘neotesancima’ i lutalicama koje su spavale pod vedrim nebom ili noću lunjale ulicama”, objašnjava profesor John Burnett (Idle Hands).

“Otkrivanje fenomena nezaposlenosti” dogodilo se pred kraj 19. odnosno početkom 20. stoljeća. Osnovane su posebne vladine komisije kako bi proučavale i riješile ovaj problem, kao što je Posebna komisija britanskog Donjeg doma koja je osnovana 1895. radi “Problema nedostatka zaposlenja”. Nezaposlenost je postala društvena pošast.

Ovo novo saznanje dramatično je raslo, naročito nakon prvog svjetskog rata. Taj je sukob sa svojom frenetičnom proizvodnjom oružja praktički uklonio nezaposlenost. Ali početkom 1920-ih, zapadni svijet suočio se s nizom recesija koje su doživjele vrhunac u velikoj ekonomskoj krizi koja je započela 1929. te pogodila sve industrijalizirane privrede svijeta. Nakon drugog svjetskog rata, mnoge zemlje doživjele su novi ekonomski bum i nezaposlenost je opala. No, “počeci današnjeg problema nezaposlenosti mogu se pronaći u periodu sredine 1960-ih”, kaže Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj. Tržište rada pretrpjelo je novi udarac koji su prouzročile naftne krize u 1970-ima i informatička eksplozija koja je prouzročila otpuštanje namještenika. Nezaposlenost je započela svoj nemilosrdan uspon, prodirući čak i u službeničke i upravne sektore koje se nekad smatralo sigurnima.

[Slika na stranici 7]

Potražnja za većim brojem radnih mjesta neće riješiti problem nezaposlenosti

[Zahvala]

Reuters/Bettmann