Usvajanje — zašto i kako?

ZAŠTO je u posljednjih 20 godina broj usvojene djece u Britaniji drastično opao? Nameću se dva razloga — dostupnost legalnog pobačaja te rastuće mirenje s činjenicom da majka odgaja svoje dijete bez muža. Na obitelj s jednim roditeljem sada se gleda kao na izazov koji se u suvremenom društvu može uspješno svladati.

Ipak, prije samo 100 godina stvari su izgledale drugačije. Kada je Polly, majka Edgara Wallacea, engleskog pisca kriminalističkih romana, zatrudnjela sa sinom svog poslodavca, otputovala je te tajno rodila dijete. Edgaru je bilo devet dana kada je babica uredila da se supruga Georgea Freemana, nosača na londonskoj ribljoj tržnici Billingsgate, brine za njega. Freemanovi su već imali desetero vlastite djece a Edgar je odrastao kao Dick Freeman. Polly je redovito izdvajala novčana sredstva kako bi pomagala u izdržavanju svog djeteta a njegov otac nikada nije saznao za postojanje svog sina.

Kada su djeca u današnje vrijeme neželjena, državne vlasti su te koje često preuzimaju odgovornost za njih. Za mnogu se djecu preuzima briga budući da im je potrebna zaštita od zlostavljanja ili zato što imaju fizička ili mentalna oštećenja. Djeca koja su usred ratnih strahota postala siročad te bebe koje su posljedica silovanja neprekidno povećavaju broj djece koja vape za roditeljskom ljubavi i zaštitom — jednom riječju, za usvajanjem.

Usvojiti ili ne usvojiti?

Usvajanje djeteta nije nimalo jednostavno, pa stoga nije nikada mudro donijeti naprasnu odluku kada se o tome ozbiljno razmišlja. Ako ste izgubili dijete, bilo bi najbolje da prije no što donesete konačnu odluku o usvajanju pričekate da prebrodite šok ili tugu. Isto bi moglo vrijediti i za bračni par koji je saznao da ne može imati djecu.

Svako dijete nasljeđuje jedinstvena genetska obilježja. Roditelji su često iznenađeni naginjanjima vlastite djece, no ako djetetovo porijeklo nije poznato onda je teško procijeniti djetetov mentalni i emocionalni potencijal.

Pridajete li veliku važnost visokom obrazovanju? Ako pridajete, kako ćete se osjećati ako vaše usvojeno dijete ne ispuni vaša očekivanja? Biste li se mogli nositi s izazovom mentalno hendikepiranog djeteta ili onog koje ima fizička oštećenja?

Školovano osoblje u agencijama za usvajanje djece ili socijalni radnici države podvrgnut će vas ovoj vrsti ispitivanja prije nego što se odlučite. Njihova glavna preokupacija mora biti sigurnost i sreća djeteta.

Ako se odlučite za usvajanje...

Svaka država ima vlastite zakone i propise o usvajanju, koje treba proučiti. U Britaniji postoji stotine društava za usvajanje djece i ona obično surađuju s mjesnim vlastima. Sva društva imaju vlastita pravila.

U Britaniji su osobito popularne zabave koje se organiziraju radi usvajanja, gdje se određeni broj potencijalnih roditelja može družiti s djecom koja su dostupna za usvajanje, bez emocionalnog pritiska koji može pratiti individualne susrete s djetetom. Opuštena atmosfera olakšava potencijalnim roditeljima da kažu ne a i smanjuje mogućnost da djeca budu razočarana, budući da nijedno dijete nije izdvojeno kao isključivi centar pažnje.

Onima koji bi željeli usvojiti dijete obično se nameću dobna ograničenja, koja vjerojatno iznose oko 35 ili 40 godina — iako se to često odnosi na usvajanje beba a ne nužno na usvajanje starije djece. Društva za usvajanje djece kažu da dobna ograničenja uzimaju u obzir zbog procjene očekivanog životnog vijeka potencijalnih roditelja. Međutim, svjesni su toga da dragocjeno iskustvo dolazi s godinama.

Prije podosta godina usvajanje se moglo omogućiti jedino vjenčanim parovima. Danas i nevjenčane osobe mogu s uspjehom podnijeti molbu kako bi usvojile određenu djecu. Također ni nezaposlenost ni invalidnost nisu neminovno razlozi zbog kojih bi potencijalni roditelji bili odbijeni. Temeljno pitanje glasi: Što ta priprema može ponuditi djetetu?

Čak i kad se usvajanje s vremenom okonča, roditelje se može konstantno nadzirati kako bi se uvjerilo da stvari teku glatko.

Druge rase?

U Britaniji se prije trideset godina crnačku djecu teško moglo radi usvajanja smjestiti u crnačke obitelji pa su kao rezultat toga mnoga djeca otišla roditeljima koji su bili bijelci. Od 1989. u Britaniji vlada nacionalna politika da se djeca daju na usvajanje roditeljima koji su istog etničkog porijekla. Smatra se da će se na ovaj način dijete puno lakše poistovjetiti sa svojom rasom i kulturom. To je međutim dovelo do nekih paradoksalnih situacija.

The Sunday Times je nedavno izvijestio da su neki roditelji koji su bijelci bili “nanovo klasificirani kao ‘crnci’” kako bi im se omogućilo da usvoje crnačko dijete. Nije neobično za roditelje koji su bijelci da podižu crnačko dijete, što znači da se privremeno brinu za njega. No, ako im se kasnije uskrati pravo da trajno usvoje dijete, rezultat toga biva emocionalna trauma i za dijete i za roditelje.

Jedan bračni par iz Škotske, koji je šest godina podizao dvoje indijske djece, nedavno se suočio s tipičnim problemom usvajanja kod kojeg se radi o različitim rasama. Sud je dozvolio usvajanje na temelju shvaćanja da roditelji “ulažu najveći mogući trud kako bi postigli da djeca postanu svjesna svog [etničkog] identiteta te da budu odgojena s razumijevanjem svog etničkog porijekla i tradicija”, izvještava The Times. U ovom su slučaju roditelji koji su ih usvojili to već činili. Djecu se podučavalo jeziku punjabi, a ponekad ih se odijevalo u njihovu narodnu nošnju.

Mnogi će se složiti s primjedbama predstavnice britanske službe za socijalnu skrb koja je rekla da bi se usvajanje kod kojeg se radi o različitim rasama trebalo još otvorenije dozvoljavati. “Živimo u multikulturalnom društvu”, rekla je ona, “pa bi podizanje djece i usvajanje trebalo odražavati tu činjenicu.”

Iz inozemstva?

Usvajanje djece iz stranih zemalja je prema novinama The Independent ‘posao koji je u procvatu’. Iako izvještaji ukazuju da neki od poslova možda nisu legalni, Istočna Evropa glavni je izvor opskrbe za Britaniju.

Naprimjer, neke bebe koje su došle na svijet kao posljedica silovanja za vrijeme raspada bivše Jugoslavije napuštene su. Druge bi, tvrdi se, bile abortirane da nije bilo intervencije “posrednika koji se bavi nabavom beba” a koji je obećao da će dijete biti usvojeno ako majka očuva trudnoću do kraja. Međutim, vlade zapadnih zemalja zabrinute su oko isplata koje su izvršene kako bi se isposlovalo neko od tih usvajanja.

Razlog za veću zabrinutost povezan je s navodnim krivotvorenjem dokumentacije od strane liječnika prilikom rođenja. Novine The European izvijestile su o tvrdnjama da je nekim majkama u Ukrajini bilo rečeno kako su njihova djeca mrtvorođena. Također se tvrdilo da su te bebe bile naknadno prodane. Druge majke bile su možda obaviještene da su njihova djeca mentalno hendikepirana. Pod takvim pritiskom, smućene je majke puno lakše uvjeriti da se legalno odreknu svog djeteta u korist usvajanja. A druga pak djeca možda nikad nisu ni stigla do sirotišta u koja su bila poslana već su možda završila u stranim zemljama.

Ogorčenost u zemljama u razvoju izbija na površinu. One tvrde da bi imućni Zapad trebao više raditi na tome da pomogne domaćim obiteljima da se u svojoj životnoj sredini brinu za svoje potomke a ne da ih odvode u neku stranu kulturu kako bi bili usvojeni.

Zapad mora razumjeti i drevnu tradiciju velikih obitelji, koje su u mnogim kulturama potporanj zajednice. Dijete obično neće biti lišeno brige ako bude živjelo u plemenskim skupinama, čak i ako mu roditelji umru. Pored članova uže obitelji, kao što su djedovi i bake, šira obitelj strina i stričeva smatrat će dijete svojim pa se svaka ponuda za usvajanje od autsajderâ može krivo protumačiti te se smatrati neprihvatljivim uplitanjem.a

Dogovoriti usvajanje nije jednostavno te čak i kad se usvajanje okonča, potreban je naporan rad da bi ga se pretvorilo u uspjeh. Ali, kao što ćemo vidjeti, postoje i ogromne radosti.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 5]

Hoće li me moj sin potražiti?

MOJI roditelji razveli su se kad sam imala 11 godina. Očajnički sam trebala ljubav. Kad sam bila na koledžu, uplela sam se u romantičnu vezu; to je bio moj način zadobivanja ljubavi. Potom sam na svoju žalost otkrila da sam trudna. To je bilo toliko besmisleno. Moj dečko, koji je također bio student, i ja bili smo toliko nezreli. Nikad u životu nisam uživala drogu, alkohol ili duhan no moj je dečko imao ozbiljne posljedice koje su potjecale iz vremena kada je uživao LSD.

Savjetovali su mi da napravim abortus, ali me moj otac odgovorio od toga. Nisam željela trudnoću, ali nisam željela ni uništiti jedan život. Kad se 1978. rodio moj sin, odlučila sam da ne navedem ime njegovog oca u rodni list kako bih bila sigurna da otac neće imati pristupa njemu. Ustvari, složila sam se da bebu odmah po rođenju dam na usvajanje; tako da je odmah bila uzeta od mene te dana na privremenu brigu službi za socijalnu skrb. Nisam je čak ni vidjela. Ali potom sam promijenila mišljenje. Uzela sam svoju bebu od službe za socijalnu skrb i očajnički pokušavala da je sama podignem. No nisam mogla i umalo sam dobila slom živaca.

Mom je sinu bilo oko šest mjeseci kada je odluka o usvajanju stupila na snagu i ja sam ga morala dati. Sjećam se da sam se osjećala kao da me netko probo nožem. Emocionalno sam umrla. Tek otkad već dvije godine primam profesionalnu pomoć moguće mi je izgraditi smislene odnose. Nisam mogla tugovati — moj sin nije bio mrtav. Ali nisam mogla ni razmišljati o njemu — nisam si to dozvoljavala. Bilo je nepodnošljivo.

Ono što najviše boli jest kad čuješ druge ljude kako govore: “Ako daš svoje dijete na usvajanje onda ga ne voliš.” Ali to nije bilo istina u mom slučaju! Baš zato što sam voljela svog sina dala sam ga na usvajanje! Sve do zadnjeg trenutka pitala sam se: ‘Za ime svijeta, što da učinim? Što mogu učiniti?’ Nije bilo drugog izlaza. Znala sam da se jednostavno ne mogu nositi s tim te da bi moje dijete patilo ako bih ga pokušala zadržati.

Društvo u Engleskoj sada prihvaća obitelji s jednim roditeljem — ali u vrijeme kad sam ja rodila to nije bio slučaj. Da sam se barem mogla brinuti za svog sina kako treba. Pretpostavljam da bi mi pomoć koju sam nedavno primila onda pomogla no sada je prekasno. Je li moj sin još uvijek živ? U kakvog je mladića odrastao? Kad navrše 18 godina, usvojena djeca imaju zakonsko pravo da potraže svoje roditelje. Često se pitam hoće li me moj sin potražiti. (Prilog suradnika.)

[Okvir/slika na stranici 8]

Za nas je to bio uspjeh

S NAŠA dva dječaka tinejdžerske dobi, bili smo zadovoljna i ujedinjena engleska obitelj. Pomisao da imamo kćer — i to druge rase — nije nam nikad čak ni na um pala. A onda je u naš život došla Cathy. Cathy se rodila u Londonu u Engleskoj. Bila je odgajana kao rimokatolkinja, ali je kao malo dijete nekoliko puta sa svojom majkom prisustvovala sastancima u Dvorani Kraljevstva Jehovinih svjedoka. Međutim, u dobi od 10 godina smjestili su je u dječji dom.

Iako joj je život tamo bio puno teži, ona je još uvijek uspijevala da sama prisustvuje sastancima u Dvorani Kraljevstva, gdje smo je i upoznali. Cathy je bila obazriva djevojčica. Kad smo je moja supruga i ja posjetili u dječjem domu, zapazili smo da je zid uz njen krevet bio prekriven slikama životinja i prirode, za razliku od drugih djevojčica, koje su na zid pričvrstile postere pop zvijezda.

Nakon nekog vremena Cathy se morala pojaviti pred komisijom za ocjenu stanja, koja ju je pitala da li bi htjela napustiti dom i umjesto toga živjeti s nekom obitelji. “Samo s obitelji Jehovinih svjedoka!” odgovorila je. Kad nam je Cathy to ispričala i ono što je ona rekla, potaknula nas je na razmišljanje. Imali smo jednu praznu spavaću sobu. Da li bismo mogli preuzeti ovakvu odgovornost na sebe? Kao obitelj, razgovarali smo o tome te se molili. Tek puno kasnije otkrili smo da je taj pristup — pitati dijete za mišljenje — bio novi pothvat službe za socijalnu skrb, eksperiment koji je tada bio dokumentiran.

Pored službe za socijalnu skrb provjerili su nas i policija i liječnik te skupili podatke o nama. Uskoro smo postigli dogovor. Rekli su nam da Cathy možemo dobiti na probu te da je možemo vratiti ako nam se ne dopadne! To nas je zaprepastilo pa smo izrazito odlučno izjavili da to nikada nećemo učiniti. Cathy je imala 13 godina kada smo je zakonski uzeli u svoj dom.

Jedinstvena spona ljubavi koja nas sve vezuje nastavlja bivati sve snažnija. Cathy sada služi kao pionir (punovremeni propovjednik) u francuskoj skupštini Jehovinih svjedoka u sjevernom Londonu. One godine kada je otišla od kuće kako bi obavljala pionirsku službu, napisala je dirljivu poruku: “Postoji izreka da ‘ne možeš izabrati svoju obitelj’. Međutim, željela bih vam od srca zahvaliti što ste vi izabrali mene.”

Toliko smo zahvalni što se pojavila Cathy! Time što smo je učinili dijelom svoje obitelji, obogatili smo svoje živote. Za nas je to bio uspjeh! (Prilog suradnika.)

[Slika]

Cathy sa svojim roditeljima usvojiteljima i braćom

[Slika na stranici 7]

Mnoga djeca vape za roditeljskom ljubavi i zaštitom