Bili smo spašeni iz lahara!
DAN 1. listopada 1995. pokazao se kao dan kakav obitelj Garcia još nikada nije doživjela. Garcije su aktivni Svjedoci Jehove i njihov dom nalazi se u jednom naselju u Cabalantianu, u Bacoloru, u filipinskoj provinciji Pampangi. Njihov dom nije bio direktno pogođen premda je bio u blizini područja koja su zadesili lahari s planine Pinatubo. Cabalantian je bio zaštićen protupoplavnim nasipom koji je izgradila država a koji je trebao zaustaviti lahar. No trebala je uslijediti rapidna promjena situacije.
U jednoj jakoj tropskoj oluji na planinu Pinatubo palo je 216 milimetara kiše. U ranim jutarnjim satima u domu obitelji Garcia zazvonio je telefon. Netko je birao pogrešan broj, no taj koji je zvao rekao je da je popustio nasip i da bi se obitelj trebala pripremiti za poplavu.
Početak muka
Nonato Garcia, otac obitelji i predsjedavajući nadglednik skupštine Villa Rosemarie, priča: “U nedjelju ujutro prije pet sati voda je počela rasti oko naše kuće.
Mislio sam da će samo doći do poplave, pa smo počeli nositi stvari na kat. No poslije deset sati ujutro vidio sam da je voda pomiješana s laharskim blatom. Bujica je stalno rasla i jačala sve dok nije postala gusta i počela nositi sa sobom gromade kamenja. Popeli smo se na krov.
Kasnije je bujica počela odnositi automobile, pa čak i kuće. Urušila se jedna kuća koju je pogodila velika kamena gromada te ju je odnio lahar. Njen krov lahar je ostavio u blizini naše kuće. Na krovu je bilo ljudi. Dozvao sam ih i obodrio ih da prijeđu na krov naše kuće. Da bi to učinili, uhvatili su se za kabel koji smo im dobacili. Kabel je bio vezan meni za tijelo i ja sam ih jednog po jednog povlačio. Premjestili su se još neki ljudi s drugih krovova koji su se pomalo zatrpavali. Za sve to vrijeme kiša je i dalje padala.
Popodne su počeli pristizati helikopteri. No nijedan od njih nije se spustio da bi nas spasio, premda smo im izbezumljeno mahali. Mislili smo da zacijelo ima ljudi koji su u težem položaju, i da najprije njih spašavaju. Nisam očekivao da će nas brzo pokupiti, budući da je na krovovima kuća bilo zatečeno mnogo ljudi.
Molitva je u takvoj situaciji veoma važna stvar. Čak i ako se nađete u velikoj opasnosti, nakon molitve više niste preplašeni. Nismo molili Jehovu da učini čudo, nego smo ga molili da učini ono što je njegova volja, shvaćajući da nevolja može zadesiti svaku osobu. No ja sam molio za snagu, odvažnost i mudrost. Sve nam je to pomoglo da se suočimo s postojećom situacijom.”
Nonatova se supruga Carmen složila s time: “Ono što moj suprug kaže o molitvi prava je istina. Često sam vrlo nervozna kada se nađem u situaciji u kojoj su ugroženi životi mojih voljenih. Vidjevši da se krov polako zatrpava laharskim blatom i da ga pogađaju kamene gromade, rekla sam svom suprugu: ‘Izgleda da za nas nema nade.’ No on me ohrabrio, rekavši: ‘Hajde da se pomolimo.’”
Nonato je nastavio: “U četiri sata popodne laharska bujica još uvijek je bila vrlo jaka. Veliko kamenje udaralo je kuću. Laharska drobina prekrila je otprilike polovicu krova. Počeo sam razmišljati o tome da će uskoro pasti mrak i da će biti vrlo teško kretati se. Stoga smo odlučili krenuti dok je još bio dan.
Za probu sam bacio stolicu u laharsko blato da bih vidio hoće li potonuti i čak sam stao na nju, no nije potonula. Potom sam uzeo dugačak komad drveta kako bih njime rovao po blatu. Koristio sam ga da bih pronašao mjesta koja su dovoljno tvrda da se po njima može hodati. Tako smo, zajedno sa nekolicinom svojih susjeda, mogli započeti svoje probijanje kroz blato. Bilo nas je ukupno 26.
Uputili smo se prema jednom puno višem krovu u daljini. Koristeći komad drveta stalno smo rovali po blatu da bismo pronašli gdje možemo stati. Na mjestima koja su još uvijek bila jako mekana išli smo puzajući.
Sa suzama u očima Carmen objašnjava: “Na nekim mjestima našli smo se na samom rubu laharske bujice i morali smo hodati postrance po veoma uskom tlu. Ja sam u jednom trenutku potonula do prsnog koša i rekla svom suprugu: ‘Ne mogu dalje. Umrijet ću.’ No on je rekao: ‘Ne, ti to možeš. Ustani.’ Uz Jehovinu pomoć krenuli smo dalje.”
Njihova rođakinja Nora Mengullo dodaje: “Na mjestima koja su bila premekana da bismo po njima puzali, odgurivali smo se nogama, ležeći na leđima. Povremeno smo preduboko potonuli, ali smo si pomagali vukući jedni druge, a naročito djecu.”
Napokon — spas!
Nonato nastavlja: “Dok smo teškom mukom puzali po rubu lahara, jedan je helikopter preletio iznad nas i vidio u kakvom smo opasnom položaju — ne na krovu već usred laharske drobine. Jedna žena iz naše grupe držala je visoko u zraku svoje osmomjesečno dijete, nadajući se da će spasioci vidjeti u kakvoj smo nevolji. Spustili su se da nas izbave. Budući da nije bilo mjesta za sve, najprije smo poslali žene i djecu.
Naposljetku su došli i po nas i odveli nas u centar za evakuaciju. Tamo nam ljudi nisu mogli dati nikakvu odjeću, premda je sva naša odjeća bila puna laharskog blata. Rekao sam im da moja obitelj neće ići s ostalima na evakuirano područje, jer smo htjeli otići u Dvoranu Kraljevstva. Stigavši tamo, odmah smo dobili odjeću, bili smo nahranjeni i pružena nam je ostala pomoć. Stigla su i druga braća iz skupštine pa su nam i ona pružila pomoć.”
Carmen dodaje: “Premda nismo mogli očekivati pomoć iz drugih izvora, iskusili smo kakav je blagoslov naše kršćansko bratstvo.”
Mada je njihova kuća zatrpana laharom, radosno je saznanje da su oni i njihovo troje djece, Lovely, Charmy i Charly, preživjeli to iskušenje kao i svi drugi Svjedoci iz tog kraja.
[Slike na stranici 23]
Drugi kat djelomično otkopanog doma obitelji Garcia
Domaćinstvo Nonata Garcie ispred njihovog zatrpanog doma