Zaštita nasuprot izumiranju
BITKA između očuvanja i izumiranja i dalje bjesni. Mnoge dobrotvorne organizacije pritišću vlade da usvoje striktnije zakone o zaštiti kako bi se zaštitile ugrožene vrste.
Naprimjer, različite grupe nedavno su se sastale s kineskim državnim predstavnicima te su ih privoljele na suradnju u naporima da se prestane hvatati himalajski medvjed koji živi na području Azije. Ove se životinje hvata zbog njihove žuči i žučnog mjehura, koji se koriste u tradicionalnoj orijentalnoj medicini.
Međunarodna pomoć
Zaštititi vrstu u jednoj zemlji a izloviti je u nekoj drugoj ne nagovještava uspjeh u očuvanju te vrste. Zato su se međunarodni sporazumi pokazali pravovremenima — a postoji ih mnogo. Konvencija o biološkoj raznolikosti i Rio ugovor stupili su na snagu krajem 1993, a nakon njih je ubrzo uslijedio Sporazum o zaštiti šišmiša u Evropi. Međunarodna komisija za kitolov je osim Indijskog oceana i Antarktički ocean pretvorila u zaštićeno područje za kitove u pokušaju da zaštiti velike i patuljaste kitove. Ali, možda najsnažniji sporazum predstavlja Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama. (Pogledajte okvir.)
Čovjek treba još mnogo toga naučiti o odnosima koji postoje među stvorenjima. Istočnoafrički ribari koji su nilskog grgeča pustili u Viktorijino jezero kako bi povećali zalihe hrane pokrenuli su proces koji je zoolog Colin Tudge nazvao “najvećom ekološkom katastrofom ovog stoljeća”. Otprilike 200 od ukupno 300 domaćih vrsta riba iz ovog jezera otišlo je u zaborav. Iako nedavni dokazi pokazuju da je erozija tla odgovorna za poremetnju ravnoteže vrsta, vlade triju zemalja koje okružuju jezero sada su osnovale jednu organizaciju koja treba odrediti koje se vrste ribe mogu pustiti u jezero a da se ne ugroze domaće vrste.
Uplitanje ljudi
Jedno područje koje bilježi uspjeh jest program uzgoja životinja u zarobljeništvu koji provode mnogi zoološki vrtovi. “Kad bi svi svjetski zoološki vrtovi stvarno podržali uzgoj u zarobljeništvu te kad bi javnost stvarno podržala zoološke vrtove, onda bi zajedničkim zalaganjem mogli spasiti sve vrste kralježnjaka kojima će u skoroj budućnosti vjerojatno biti potreban uzgoj u zarobljeništvu” (Last Animals at the Zoo).
Zoološki vrt na malenom britanskom otoku Jersey uzgaja rijetke životinje s izgledom da ih kasnije ponovno uključi u svijet prirode. Godine 1975, svega je 100 papiga sa Svete Lucije bilo preostalo u svom karipskom domu. Sedam ovih ptica bilo je poslano u Jersey. Do 1989. zoološki je vrt uzgojio još 14 papiga i neke od ovih vratio na Svetu Luciju. Sada navodno više od 300 papiga krasi ovaj otok.
Slične su zamisli i na drugim mjestima postigle uspjeh. National Geographic izvještava da se 17 crvenih vukova koji su preostali u Sjevernoj Americi tako dobro razmnožilo u zarobljeništvu da ih je više od 60 bilo vraćeno u divljinu.
Previše uspješni?
Životinjama koje se nalaze u opasnosti uvijek nužno ne prijeti izumiranje. Prema knjizi Endangered Species—Elephants (Ugrožene vrste — slonovi), broj afričkih slonova je između 1979. i 1989. pao s 1 300 000 na 609 000 — a djelomice je za to bio odgovoran nezakonit lov zbog bjelokosti. Potom se pritisak javnosti da se trgovina slonovom kosti stavi izvan zakona povećao. Ipak, došlo je do gromoglasnog protivljenja zabrani trgovine slonovom kosti. Zašto?
I u Zimbabveu i u Južnoafričkoj Republici, konzervacionistička politika pokazala se toliko uspješnom da su njihovi nacionalni parkovi i rezervati divljih životinja udomljivali previše slonova. New Scientist je izvijestio da je Zimbabve morao odstraniti 5 000 slonova iz Nacionalnog parka Hwange. Konzervacionisti su vršili pritisak da se slonove premjesti na drugu lokaciju. Službenici parka su prekobrojne slonove dali na prodaju a zapadnim su agencijama koje su se protivile ubijanju prekobrojnih životinja sugerirali da “umjesto puke priče ponude i financijsku pomoć”.
Neizvjesna budućnost
Greške se ipak događaju. Mnogi izražavaju zabrinutost u pogledu lošeg položaja u kojem se nalaze vrste koje se vrate u divljinu. Sibirski tigar dobro preživljava u zarobljeništvu, ali u divljini mu je potrebno nekih 260 kvadratnih kilometara šume, gdje nema krivolovaca. Osim toga, “ako se tigra koji je odrastao u zoološkom vrtu odmah vrati u ovu sredinu”, zapaža The Independent on Sunday, “on će gotovo sigurno gladovati”. Zaista tmuran izgled!
Realno stanje stvari jest da svaka vrsta nema svoj vlastiti specijalizirani tim pomoćnika. A nije samo nedostatak ljudi to što povećava problem. Koliko god konzervacionisti bili predani svome poslu, kad se suoče s korumpiranim službenicima, pohlepom i ravnodušnošću kao i s ratom te čak s opasnošću da izgube život, imaju li kakvog izgleda da će uspjeti? Što je onda rješenje za problem ugroženih vrsta? Kako ste Vi u to uključeni?
[Okvir na stranici 7]
Međunarodno oružje
Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama moćno je oružje u borbi protiv nezakonitog trgovanja ugroženim vrstama. Leopardovo krzno, slonova kost, tigrove kosti, rogovi nosoroga i kornjače trenutno spadaju u zabranjenu robu. Sporazum je proširen pa sad obuhvaća i ugrožene šume i riblji fond.
Međutim Time je upozorio: “Ukoliko nacije članice ne pronađu načina da se ova pravila poštuju (...) mogle bi doživjeti da životinja koje pokušavaju zaštititi više ne bude.”
[Slika na stranici 8]
Jesu li nastojanja da se zaštite vrste suviše uspješna?
[Zahvala]
Ljubaznošću Clivea Kihna