Prozor u maternicu

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AUSTRALIJE

MODERNI prenatalni testovi danas liječnicima omogućavaju da kod nerođenog djeteta sve preciznije dijagnosticiraju mnoge potencijalne smetnje, bilo tjelesne bilo mentalne. U popularnije metode koje se koriste spadaju ultrazvuk i amniocenteza.

Ultrazvuk je nepenetrantni postupak kod kojeg se koriste nečujni visokofrekventni zvučni valovi koji stvaraju kompjutersku sliku bebe u maternici. Amniocenteza se sastoji u tome da se iglom uzme uzorak amnijske tekućine, tekućine u kojoj beba pliva u maternici, i da se testira s obzirom na kemijske pokazatelje anomalija fetusa, kao što je Downov sindrom.

Takva medicinska tehnologija, lansirana u društvo kao kad se kamena gromada baci u jezero, zajedno sa selektivnim abortusom pravi velike valove u vodama medicinske etike.a Nažalost, sustav vrijednosti ovog svijeta nije stabilan temelj na kojem bi se rješavale moralne i etičke dileme nego više nalikuje nekoj izgubljenoj splavi koja pluta na uzburkanim valovima.

Selektivni abortus, potpomognut tehnologijom, u nekim zemljama juri ispred utvrđivanja svoje zakonske regulative. U sklopu 13 anketa vođenih u Sjedinjenim Državama tokom jednog nedavnog 15-godišnjeg perioda, konstantnih 75 do 78 posto anketiranih smatralo je da bi trudnice trebale imati zakonsko pravo da abortiraju dijete za koje postoje snažni pokazatelji da ima neku tešku manu. U nekim je zemljama “predviđena mana” sama po sebi dovoljna da bi se odobrio abortus.

U Australiji je jedna majka nedavno dobila parnicu u kojoj je tužila svog liječnika za pretrpljenu štetu, zato što nije ustanovio da je u ranom stadiju trudnoće bolovala od rubeole (crljenice). Ako se dobije u ranom stadiju trudnoće, ta bolest može kod nerođenog djeteta uzrokovati ozbiljne deformacije. Majka je tvrdila da joj je zbog pogreške liječnika uskraćena prilika da abortira dijete.

Komentirajući o pravnim i etičkim konsekvencijama tog slučaja, pravni ekspert Jennifer Fitzgerald u jednom je članku Queensland Law Society Journala od travnja 1995. izjavila: “Ona [trudnica] ne treba samo odlučiti: ‘Želim li dijete?’ već mora odlučiti i: ‘Kakvo dijete želim?’” No koja mana, pita gđa Fitzgerald, pruža dovoljne razloge za legalni abortus? “Zečja usna, rascjep nepca, gledanje ukriž, Downov sindrom, spina bifida?” U nekim dijelovima svijeta presudan je spol djeteta, a naročito ako je to žensko dijete!

Jesu li “nedodirljiva” u maternici?

Dok se čovjekov genom razotkriva pred očima znanstvenika i dok prozor u maternicu zapravo postaje mikroskop koji gleda u maternicu, kakav će biti udes nerođene djece? Hoće li se djecu koja imaju neznatne smetnje izdvajati za eliminaciju? Doista, posljednjih desetljeća prisutna je tendencija povećanja broja abortusa, a ne njegovog smanjenja. Suočeni s ovom silnom bujicom abortusa i poplavom sudskih sporova koji usljeđuju — poput ranije spomenutog sudskog spora — liječnici su zabrinuti. Razumljivo je da bi ih to moglo navesti da još opreznije pristupaju medicini, naprimjer da inzistiraju na određenim testovima, ne toliko radi majke i djeteta koliko radi toga da zaštite same sebe. Gđa Fitzgerald piše da će stoga “po svoj prilici porasti broj prenatalnih testova a time i broj selektivnih abortusa”. Ona dodaje da bi se time uveo “sistem sličan kastinskom, u kojem ‘nedodirljivi’ postaju ‘zamjenjivi’”.

A što ako majka rodi hendikepirano dijete nakon što joj se maksimalno išlo na ruku — a možda je čak i bila ohrabrena — da napravi abortus? “Možda će doći vrijeme”, piše gđa Fitzgerald, “kada će se roditeljima reći da ne mogu od države očekivati pomoć za izdržavanje svoje hendikepirane djece zato što su sami odlučili zadržati dijete mada su ga mogli abortirati.”

Ne treba previdjeti niti to kakvu poruku selektivni abortus odašilja hendikepiranim osobama u našem društvu. Kada se društvo riješi nerođene djece zbog njihovih mana, hoće li se hendikepirane osobe osjećati kao nekakav teret drugim ljudima? Hoće li im to otežati borbu protiv negativne slike koju možda već imaju o sebi samima?

Činjenica da suvremeno društvo želi odbaciti nerođenu djecu kao što radnici na proizvodnoj liniji odbacuju neispravne dijelove odgovara biblijskom opisu osobnosti ljudi koji žive u “posljednjim danima” ovog zlog svijeta. Biblija je prorekla da će ljudima naveliko manjkati “prirodne naklonosti” (2. Timoteju 3:1-5, NW). Grčka riječ ástorgoi, koja se prevodi “bez prirodne naklonosti”, označava prirodnu uzajamnu vezu između članova obitelji, kao što je ljubav koju majka osjeća prema djeci.

‘Ljuljani i zanošeni svakim vjetrom nauke’, izgubljeni ljudi ovog svijeta nesumnjivo čine oštru suprotnost onima koji se drže pouzdane Riječi Božje (Efežanima 4:14). Poput sidra duše, Biblija nas na olujnim morima održava moralno čvrstima i stabilnima. (Usporedite Jevrejima 6:19.) Prema tome, iako je kršćanima jasno da bi žena mogla spontano izgubiti embrio ili fetus koji ima teške anomalije, sama pomisao na zavirivanje u maternicu kako bi se vidjelo je li beba dovoljno zdrava da bi je zadržali njima je krajnje odvratna.b (Usporedite 2. Mojsijevu 21:22, 23.)

Odluku kršćanina da sačuva besprijekornost učvršćuje Božje obećanje da će doći vrijeme kada “niko od stanovnika ne će reći: bolestan sam” (Izaija 33:24; 35:5, 6). Da, unatoč postojećim problemima hendikepiranih osoba i žrtvama koje čine oni koji se za njih brinu, na kraju će “biti dobro onima koji se boje Boga” (Propovjednik 8:12).

[Bilješke]