Kako je njihov svijet nestao — INTERNETSKA BIBLIOTEKA Watchtower

Kako je njihov svijet nestao

PRIČA o Sjedinjenim Državama mnoge se godine sažimala u izrazu “Kako je Zapad bio osvojen”. Holivudski filmovi prikazivali su bijele naseljenike kako putuju američkim prerijama i planinama, s vojnicima tipa John Wayne i kaubojima te kako se bore s okrutnim, divljačkim Indijancima s tomahavkom u ruci. Dok je bijeli čovjek tragao za zemljom i zlatom, dotle su neki kršćanski svećenici i propovjednici navodno spašavali duše.

Kako ta povijest izgleda sa stajališta prastanovnika, starosjedilaca Amerike? S dolaskom Evropljana, Indijanci su “bili prisiljeni da se bore s dolaskom najgrabežljivijih predatora s kojima su se ikad suočili u svojoj sredini: s bijelim evropskim osvajačima”, navodi knjiga The Native Americans—An Illustrated History.

Harmonija koja je dovela do sukoba

U početku su starosjedioci s mnogima od Evropljana koji su prvi pristigli na sjeveroistok Amerike ljubazno postupali te im pomagali. Jedan izvještaj kaže: “Da nije bilo pomoći Powhatan Indijanaca, britanska naseobina u Jamestownu u Virginiji, prva stalna engleska kolonija u Novom svijetu, ne bi prebrodila svoju prvu, užasnu zimu 1607-08. godine. Slično tome, i puritanska kolonija u Plymouthu u Massachusettsu vjerojatno bi propala bez pomoći Wampanoag Indijanaca.” Neki starosjedioci pokazali su doseljenicima kako da obrađuju zemlju i uzgajaju poljoprivredne kulture. A i koliko bi ekspedicija Lewisa i Clarka koja je trajala od 1804-06. — radi pronalaženja praktične transportne veze između teritorija Louisiane i područja koje se nazivalo Oregon Country — bila uspješna da im Šošonka Sacagawea nije pomogla i posredovala za njih. Ona im je bila “znak mira” kada su se suočili s Indijancima.

Međutim, zbog načina na koji su Evropljani iskorištavali zemlju te zbog ograničenih izvora hrane, masovna imigracija u Sjevernu Ameriku prouzročila je napetost između osvajača i starosjedilaca. Kanadski povjesničar Ian K. Steele objašnjava da je u 17. stoljeću u Massachusettsu živjelo 30 000 Narragansett Indijanaca. Njihov je poglavica Miantonomo, “predosjećajući opasnost, (...) gledao da ojača svoj savez s Mohawk plemenom kako bi stvorio opći indijanski pokret otpora”. On je Montauk Indijancima 1642. navodno rekao: “Mi [moramo] biti ujedinjeni kao što su oni [Englezi] ujedinjeni, inače ćemo svi ubrzo nestati, jer vam je poznato da su naši očevi imali mnogo jelena i koža, naše su ravnice, kao i naše šume, bile pune jelena i pune [divljih purana] a naše uvale bile su pune ribe i divljih kokoši. No ovi Englezi budući da su dobili našu zemlju, kosama kose travu a sjekirama obaraju drveće; njihove krave i konji pasu travu, a njihove svinje prljaju naše obale gdje rastu školjke, i mi ćemo svi pomrijeti od gladi” (Warpaths—Invasions of North America).

Miantonomovi napori da oformi ujedinjeni front američkih starosjedilaca nisu urodili plodom. Godine 1643, u plemenskom ratu zarobio ga je poglavica Uncas iz plemena Mohegan, i kao pobunjenika izručio Englezima. Englezi ga nisu mogli zakonski osuditi i pogubiti. Zato su smislili praktično rješenje. Steele nastavlja: “Budući da [Miantonomoa] nisu mogli pogubiti jer nije bio pod jurisdikcijom niti jedne kolonije, državni su predstavnici odredili da ga Uncas pogubi, uz prisustvo engleskih svjedoka radi dokaza da se pogubljenje izvršilo.”

Ova stvar ne samo da ilustrira neprekidne konflikte između nadirućih kolonista i starosjedilačkog stanovništva već i istrebljivačko rivalstvo i izdajstvo među plemenima, koje je egzistiralo i prije nego što je bijeli čovjek stigao u Sjevernu Ameriku. Britanci su, u svojim ratovima protiv Francuza za kolonijalnu vlast nad Sjevernom Amerikom, imali neka plemena na svojoj strani, dok su druga podupirala Francuze. Bez obzira na to koja je strana izgubila, sva su plemena koja su bila u njih upletena platila ogromnu cijenu.

“Ponor nerazumijevanja”

Jedno gledište o invaziji Evropljana bilo je sljedeće: “Ono što vođe indijanskih naroda nisu razumjele, sve dok često nije bilo prekasno, bio je način na koji su Evropljani gledali Indijance. Indijanci nisu bili ni bijelci ni kršćani. U umovima mnogih oni su bili divljaci — divlji i surovi — opasna i bezosjećajna roba za tržišta robljem.” Ovaj superiorni stav imao je razorne posljedice za plemena.

Američkim je starosjediocima gledište Evropljana bilo neshvatljivo. Vladao je “ponor nerazumijevanja”, kako se u nedavnom intervjuu za Probudite se! izrazio savjetnik Navaho Indijanaca Philmer Bluehouse. Starosjedioci nisu smatrali svoju civilizaciju inferiornom već prije drugačijom, sa sasvim drugačijim vrijednostima. Prodavanje zemlje je, naprimjer, Indijancima bilo potpuno strano. Možete li posjedovati i prodavati zrak, vjetar ili vodu? Kako biste onda mogli prodavati zemlju? Trebala je služiti svima. Tako Indijancima nije bilo poznato ograđivanje zemlje.

S dolaskom Britanaca, Španjolaca i Francuza, zbilo se ono što je bilo opisano kao “kataklizmički susret dviju stranih kultura”. Autohtono stanovništvo sačinjavali su ljudi koji su stotinama godina živjeli u harmoniji sa zemljom i prirodom i koji su znali kako preživjeti a da se ne poremeti ekološka ravnoteža. Ipak, bijeli je čovjek uskoro počeo smatrati starosjedilačke stanovnike nižim, okrutnim stvorenjima — zaboravljajući, jer mu je to odgovaralo, na vlastito divljaštvo koje je provodio prilikom pokoravanja tih stanovnika! Godine 1831, francuski je povjesničar Alexis de Tocqueville sažeo prevladavajuće mišljenje bijelaca o Indijancima: “Nebo ih nije stvorilo tako da bi se civilizirali; neophodno je da umru.”

Najsmrtonosniji ubojica

Kako su novi naseljenici preko Sjeverne Amerike pritjecali na zapad, tako je nasilje rađalo nasilje. Stoga bez obzira na to jesu li Indijanci ili evropski osvajači napadali prvi, i jedna i druga strana počinile su grozne stvari. Vladao je strah od Indijanaca zbog njihove reputacije skidanja skalpova, običaja za koji neki vjeruju da su ga Indijanci naučili od Evropljana koji su nudili nagrade za skalpove. Međutim, Indijanci su vodili uzaludnu bitku protiv — i brojčano i po oružju — premoćnijih Evropljana. U većini slučajeva plemena su na kraju morala napustiti zemlju svojih predaka ili umrijeti. Često se događalo i jedno i drugo — napuštali bi svoje zemlje a onda su bili ubijeni ili su umirali od bolesti i izgladnjelosti.

Ipak, smrt u bici nije bio faktor koji je najviše desetkovao starosjedilačka plemena. Ian K. Steele piše: “Najmoćnije oružje u invaziji na Sjevernu Ameriku nije bila ni puška ni konj ni Biblija a ni evropska ‘civilizacija’. Bile su to pošasti.” S obzirom na posljedice koje su bolesti Starog svijeta ostavile na Amerike, Patrica Nelson Limerick, profesorica povijesti, napisala je sljedeće: “Kad su bile donesene u Novi svijet, te iste bolesti [na koje su Evropljani kroz stoljeća postali imuni] — vodene kozice, ospice, gripa, malarija, žuta groznica, tifus, tuberkuloza i, povrh svega, velike boginje — kosile su domaće stanovništvo. Stopa smrtnosti se od jednog sela do drugog penjala čak na 80 ili 90 posto.”

Russell Freedman opisuje jednu epidemiju velikih boginja koja se zbila 1837. “Prvo je pogodila Mandane a ubrzo nakon toga došli su na red Hidatse, Assiniboini, Arikare, Sijuksi i Crna stopala.” Mandani su gotovo u cijelosti bili izbrisani iz postojanja. Od populacije koja je 1834. brojala nekih 1 600 stanovnika, 1837. ostalo je 130 stanovnika.

Što se dogodilo s ugovorima?

Još dan-danas plemenski starješine mogu kao iz rukava navesti datume ugovora koje je vlada Sjedinjenih Država potpisala s njihovim praočevima u 19. stoljeću. No što su ti sporazumi zapravo osiguravali? Obično nepovoljnu razmjenu dobre zemlje za neplodni rezervat i državnu potporu.

Jedan primjer koji pokazuje kako se s prezirom postupalo prema starosjedilačkim plemenima jest slučaj s irokeškim narodima (Mohawkama, Oneidama, Onondagama, Cayugama i Senekama idući od istoka prema zapadu) nakon što su američki kolonisti porazili Britance u ratu za nezavisnost, koji se okončao 1783. godine. Irokezi su bili na strani Britanaca, i prema Alvinu Josephyu, mlađem, sve što su dobili zauzvrat bilo je prepuštanje na milost i nemilost i uvrede. Britanci su “ignorirajući [Irokeze] Sjedinjenim Državama prepustili suverenitet nad svojim zemljama”. On dodaje da su čak i na Irokeze koji su favorizirali koloniste, a ne Britance, “navalile grabežljive zemljišne kompanije, špekulanti a i sama američka vlada”.

Kada je 1784. sazvan pregovarački sastanak, James Duane, bivši predstavnik Komisije za indijanska pitanja Kontinentalnog kongresa, nagovarao je državne zastupnike da “potkopaju i to malo samopouzdanja koje je preostalo Irokezima tako da ih namjerno tretiraju kao manje vrijedne osobe”.

Njegovi arogantni prijedlozi provedeni su u djelo. Neke Irokeze uhvatili su kao taoce a “pregovore” su vodili tako da su im prijetili smrću. Iako su smatrali da nisu bili pokoreni u ratu, Irokezi su se morali odreći sve svoje zemlje zapadno od New Yorka i Pennsylvanije i prihvatiti rezervat manjeg opsega u Državi New York.

Slične taktike primjenjivale su se protiv većine plemena. Josephy također navodi da su američki zastupnici koristili “mito, prijetnje, alkohol te manipulirali neovlaštenim predstavnicima u pokušaju da otmu zemlju Delavarima, Wyandotima, Ottawama, Čipevama [ili Ojibvama], Šaunima i drugim narodima Ohio Indijanaca”. Ne čudi da su Indijanci uskoro prestali vjerovati bijelom čovjeku i njegovim praznim obećanjima!

“Dugi put” i Staza suza

Kad je izbio američki građanski rat (1861-65), došlo je do povlačenja vojnika iz zemlje Navaho Indijanaca na jugozapadu. Navaho Indijanci su iskoristili ovaj predah da bi napali američka i meksička naselja u dolini rijeke Rio Grande na teritoriju Novog Meksika. Vlada je poslala pukovnika Kita Carsona i njegove Dobrovoljce iz Novog Meksika kako bi zaustavili Navaho Indijance i preselili ih u rezervat na neplodnom pojasu zemlje nazvanom Bosque Redondo. Carson je provodio politiku spaljene zemlje kako bi ih izgladnio i istjerao iz zastrašujućeg Canyon de Chellya u sjeveroistočnoj Arizoni. Čak je uništio i više od 5 000 stabala breskve.

Carson je okupio oko 8 000 ljudi i prisilio ih da krenu na “Dugi put” od skoro 500 kilometara do Bosque Redonda, kažnjeničkog logora u Fort Sumneru u Novom Meksiku. Jedan izvještaj kaže: “Vrijeme je bilo izrazito hladno, pa su mnogi prognanici koji su bili oskudno odjeveni i pothranjeni na putu umrli.” Uvjeti u rezervatu bili su užasni. Navaho Indijanci su u nastojanju da pronađu sklonište morali kopati rupe u zemlji. Godine 1868, nakon što je vlada uvidjela da je učinila ogromnu pogrešku, dodijelila im je 3,5 milijuna jutara zemlje njihovih predaka u Arizoni i u Novom Meksiku. Oni su se doduše vratili, no koliko su samo prethodno morali propatiti da bi to postigli!

Između 1820. i 1845, deseci tisuća Choctaw, Čiroki, Chickasaw, Krik i Seminole Indijanaca bili su protjerani iz svojih zemalja na jugoistoku i prisiljeni marširati na zapad, iza granice rijeke Mississippi do današnje Oklahome, stotine kilometara daleko. Mnogi su u uvjetima oštre zime umrli. Prisilni marš na zapad došao je na zao glas kao Staza suza.

Nepravde koje su počinjene američkim starosjediocima potvrđene su i riječima američkog generala Georgea Crooka koji je proganjao i hvatao Sijukse i Čejene na sjeveru. Rekao je: “Indijanska se strana u ovom slučaju rijetko kad čuje. (...) Tek onda kad se dogodi provala [Indijanaca] pažnja se javnosti usmjeri na Indijance, ali se onda osuđuju samo njihovi zločini i zvjerstva, dok se osobe čija ih je nepravda na to natjerala nekažnjeno izvuku. (...) Nitko nije bolje upoznat s tom činjenicom od Indijanca, zato ga se može opravdati što ne može zamisliti da bi vlada koja ga samo kažnjava, a bijelom čovjeku omogućava da ga pljačka koliko god to želi, uopće bila pravedna” (Bury My Heart at Wounded Knee).

Kako američki starosjedioci danas žive nakon više od sto godina vlasti Evropljana? Jesu li u opasnosti da zbog asimilacije nestanu? Kakvu nadu imaju za budućnost? Sljedeći članak razmotrit će ova i druga pitanja.

[Okvir na stranici 9]

Težak život za žene

Dok su muškarci u većini plemena bili lovci i ratnici, žene su imale beskonačno mnogo poslova, pored toga što su odgajale djecu, sijale žito, žele ga i mljele u brašno. Colin Taylor objašnjava: “Glavna uloga žena Prerijskih Indijanaca (...) bila je vođenje zasnovanog kućanstva, rađanje djece i pripremanje hrane. U poljoprivrednim zajednicama brinule su se i za njive, (...) dok su kod nomadskih zapadnih plemena koja su lovila bizone žene pomagale zaklati životinju, donosile meso u logor te naknadno pripremale meso i kože za kasniju upotrebu” (The Plains Indians).

U pogledu Apaša jedan drugi izvor navodi sljedeće: “Obrađivanje zemlje bio je ženski posao i u tome nije bilo ničeg ponižavajućeg ili niskog. Muškarci su im pomagali, ali žene su se ozbiljnije zanimale za obradu zemlje. (...) Žene su uvijek znale kako se obavljaju poljoprivredni rituali. (...) Većina žena molila se dok je navodnjavala zemlju (The Native Americans—An Illustrated History).

Žene su također izrađivale privremene nastambe koje su se nazivale tepije a koje bi obično izdržale oko dvije godine. Podizale bi ih i rasklapale kad bi pleme moralo krenuti dalje. Žene su bez sumnje vodile težak život. Ali su i njihovi muškarci vodili težak život kao čuvari plemena. Žene su bile poštovane i uživale su mnoga prava. U nekim plemenima, kao što je Hopi, žene su čak i danas vlasnici imovine.

[Okvir/slika na stranici 10]

Životinja koja je promijenila njihov svijet

Evropljani su u Sjevernu Ameriku dopremili jednu životinju koja je promijenila način života mnogih plemena — bio je to konj. Španjolci su u 17. stoljeću bili prvi koji su dovezli konje na taj kontinent. Američki starosjedioci postali su sjajni jahači neosedlanih konja, kao što su to evropski osvajači uskoro otkrili. Starosjedioci su mogli pomoću konja puno lakše loviti bizone. A nomadska plemena mogla su bolje napadati susjedna plemena koja su živjela u trajnim selima te ih lakše pljačkati i odvoditi njihove žene i robove.

[Karta/slika na stranici 7]

Lokacije nekih plemena u Sjevernoj Americi u 17. stoljeću

Kutenai

Spokan

Nez Percé

Šošoni

Klamath

Sjeverni Paiute

Miwok

Jokuts

Serrano

Mohave

Papago

Crno stopalo

Flathead

Vrane

Ute

Hopi

Navaho

Jicarilla

Apaši

Mescalero

Lipan

Prerijski Kri

Assiniboin

Hidatsa

Mandan

Arikara

Teton

Čejeni

Sijuks

Jankton

Pauni

Arapaho

Oto

Kansa

Kiowa

Komanči

Wichita

Tonkawa

Atakapa

Yanktonai

Santee

Iowa

Missouri

Osage

Quapaw

Caddo

Choctaw

Ojibva

Sauk

Lisice

Kikapu

Miami

Illinois

Chickasaw

Alabama

Ottawa

Potawatomi

Erie

Šauni

Čiroki

Katawba

Krik

Timucua

Algonkini

Huroni

Irokezi

Susquehanna

Delavari

Powhatan

Tuscarora

Mikmak

Malecite

Abnaki

Sokoki

Massachuset

Wampanoag

Narragansett

Mohegan

Montauk

[Zahvale]

[Slike na stranici 8]

Umjetnička tkanina i nakit Navaho Indijanaca

[Slika na stranici 11]

Canyon de Chelly, gdje je započeo “Dugi put”