Jesmo li predodređeni svojim genima?

“NEKAD smo vjerovali da je naša sudbina određena zvijezdama. Sada znamo da je naša sudbina u velikoj mjeri određena našim genima.” To su riječi Jamesa Watsona, citirane na početku knjige Exploding the Gene Myth Ruth Hubbard i Elijaha Walda. Međutim, odmah ispod Watsonovog citata, citirani su R. C. Lewontin, Steven Rose i Leon J. Kamin, koji su rekli sljedeće: “Ne možemo se sjetiti niti jednog značajnog oblika društvenog ponašanja ljudi koje je ugrađeno u naše gene na takav način da se ne može preoblikovati uvjetima koji vladaju u društvu.”

Tekst na omotu te knjige sažima dio njenog sadržaja te počinje presudnim pitanjem: “Je li ljudsko ponašanje genetsko?” Drugim riječima, je li ljudsko ponašanje u potpunosti određeno genima kojima se prenose nasljedne biološke karakteristike i obilježja organizma? Da li bi određeno nemoralno ponašanje trebalo biti prihvatljivo na osnovi objašnjenja da je uvjetovano genima? Da li bi se s kriminalcima trebalo postupati kao sa žrtvama vlastitog genetskog kôda, koje bi mogle zahtijevati da ih se zbog genetske predispozicije tretira kao osobe sa smanjenom odgovornošću?

Ne može se poreći da su znanstvenici došli do mnogih korisnih otkrića u ovom stoljeću. Među tim otkrićima nalazi se fascinantna DNK, takozvani nacrt naše genetske konstitucije. Informacije koje genetski kôd posjeduje zaintrigirale su i znanstvenike i laike. Što su istraživanja na polju genetike doista otkrila? Kako se otkrića upotrebljavaju da bi se podržala suvremena doktrina o pretprogramiranosti ili o predodređenosti?

Što je s bračnom nevjerom i homoseksualnošću?

Prema jednom članku objavljenom u novinama The Australian, neka genetska istraživanja dokazuju da nam je “nevjera vjerojatno u genima. (...) Čini se da su naša nevjerna srca predodređena da budu takva.” Zamislite samo kako bi ovaj stav mogao razorno djelovati na brakove i obitelji omogućavajući izliku svakome koji bi želio tvrditi da snosi smanjenu odgovornost za svoj promiskuitetan način života!

S obzirom na homoseksualnost, u časopisu Newsweek pojavio se naslov “Rođen ili odgojen?” Članak je naveo: “Znanost i psihijatrija bore se da pronađu smisao u novim istraživanjima koja sugeriraju da bi homoseksualnost mogla predstavljati stvar genetike a ne odgoja. (...) U samoj zajednici homoseksualaca, mnogi rado prihvaćaju indikaciju da homoseksualnost ima začetak u kromosomima.”

Članak potom citira dr. Richarda Pillarda, koji je rekao sljedeće: “Ako genetska komponenta igra ulogu u spolnoj orijentaciji to znači da se ‘ne radi o mani i niste krivi za to’.” Potkrepljujući još više ovaj argument o “nepostojanju odgovornosti”, Frederick Whitam, istraživač na području homoseksualnosti, zapaža da su “ljudi, kada čuju da je homoseksualnost urođena, skloni osjetiti olakšanje. Obitelji i homoseksualce to oslobađa krivnje. To također znači da se društvo ne treba zabrinjavati zbog stvari kao što su nastavnici homoseksualci.”

Takozvane dokaze da su homoseksualne sklonosti određene genima mediji ponekad prezentiraju prije kao činjenične i konačne dokaze nego kao moguće i nedovoljno potkrijepljene.

Časopis New Statesman & Society narugao se nekima od tih napuhanih izjava: “Zapanjeni čitalac možda je itekako previdio činjenicu da nema dovoljno stvarnih neoborivih fizičkih dokaza za to — ili da čak uopće ne postoji osnova za znanstveno nečuvenu [flagrantnu] tvrdnju da je promiskuitet ‘ukodiran u gene muškarca i utisnut u ploču muškarčeva mozga’.” U svojoj knjizi Cracking the Code, David Suzuki i Joseph Levine i sami izražavaju zabrinutost u pogledu aktualnih genetičkih istraživanja: “Iako se može dokazati da geni u općenitom smislu utječu na ponašanje, sasvim je druga stvar tvrditi da određeni gen — ili par gena, ili čak mnoštvo gena — zaista kontrolira određene pojedinosti reakcija životinje na vlastitu okolinu. Kad se pojave ovakve tvrdnje, tada je sasvim u redu postaviti pitanje da li je itko, u strogo molekularnom smislu lociranja i manipuliranja, otkrio bilo kakve lance DNK za koje se može unaprijed utvrditi da utječu na točno određene oblike ponašanja.”

Geni za alkoholizam i kriminalno ponašanje

Proučavanje alkoholizma već godinama fascinira mnoge istraživače na području genetike. Neki tvrde da studije pokazuju da je prisutnost ili odsutnost određenih gena odgovorna za alkoholizam. Naprimjer, The New England Journal of Medicine je 1988. izvijestio da se “tokom proteklog desetljeća, kroz tri zasebna istraživanja došlo do konačnog dokaza da je alkoholizam nasljedna osobina”.

Međutim, neki stručnjaci na polju ovisnosti sada osporavaju gledište da na alkoholizam u velikoj mjeri utječu biološki faktori. Izvještaj u The Boston Globeu od 9. travnja 1996. navodi: “Gena za alkoholizam nema na vidiku, a neki istraživači priznaju da najviše što će se vjerojatno otkriti jest genetska osjetljivost koja nekim ljudima omogućava da previše piju a da se ne napiju — osobina koja za njih može predstavljati predispoziciju za alkoholizam.”

The New York Times je izvijestio o konferenciji koja se održala na Sveučilištu Maryland pod naslovom “Značenje i važnost istraživanja u genetici te istraživanja kriminalnog ponašanja”. Ideja o genu odgovornom za kriminal privlači svojom jednostavnošću. Mnogi komentatori izgleda žude da se pridruže tom trendu. Jedan je znanstveni pisac u The New York Times Magazineu izjavio da bi zle sklonosti mogle biti “ugrađene u spirale kromosoma koje nam roditelji predaju prilikom začeća”. Jedan je članak u The New York Timesu izvijestio da se neprestanom diskusijom o genima odgovornim za kriminal stvara utisak da kriminal “ima zajedničko ishodište — poremećaj u mozgu”.

Jerome Kagan, harvardski psiholog, predviđa da će doći vrijeme kada će se genetičkim testovima moći identificirati djeca s nasilnom crtom u osobnosti. Neki ljudi sugeriraju da možda postoji nada da bi se kriminal mogao kontrolirati putem biološke manipulacije umjesto putem socijalne reforme.

Stil kojim se služe u izvještajima o ovim spekulacijama u pogledu genetske podloge za ponašanje, često je dvosmislen i nepouzdan. Knjiga Exploding the Gene Myth govori o studiji koju je proveo Lincoln Eaves, genetičar s područja genetike ponašanja, koji kaže da je pronašao dokaz za genetski uzrok depresije. Nakon što je anketirao žene za koje je smatrao da naginju depresiji, Eaves je “ukazao da je depresivno držanje i ponašanje [žena] možda povećalo izglede da im se takve slučajne nevolje dogode”. “Slučajne nevolje?” Žene koje je proučavao bile su “silovane, napadnute ili otpuštene s posla”. Je li stoga depresija uzrokovala ove traumatične događaje? “Kakvo li je to zaključivanje?” nastavlja knjiga. “Žene su bile silovane, napadnute ili otpuštene s posla, a bile su i depresivne. Što su više traumatičnih stvari doživjele to je depresija bila teža. (...) Možda bi se isplatilo tražiti genetsku povezanost da je [Eaves] došao do saznanja da depresija nije bila povezana ni s kakvim životnim iskustvom.”

Ta ista publikacija kaže da su ove priče “tipične za većinu aktualnih izvještaja o genetici [ponašanja], i u masmedijima i u znanstvenim časopisima. Oni sadrže mješavinu zanimljivih činjenica, nepotvrđenih pretpostavki i užasnih pretjerivanja o važnosti gena u našem životu. Zapanjujuća stvar u pogledu većine tih napisa jest njihova dvosmislenost.” Zatim nastavlja: “Postoji velika razlika između povezivanja gena s uvjetima koji slijede Mendelov obrazac nasljeđivanja i korištenja hipotetičkih genetskih ‘sklonosti’ da bi se objasnila složena stanja kao što su rak ili visok krvni tlak. Znanstvenici opet naprečac zaključuju kad sugeriraju da bi genetska istraživanja mogla pomoći u razjašnjavanju oblika ljudskog ponašanja.”

Međutim, s obzirom na sve što je prethodno bilo izneseno, još uvijek ostaju često postavljana pitanja: Zašto povremeno otkrivamo da promijenjeni obrasci ponašanja dolaze na vidjelo u našem životu? I kakvu kontrolu imamo u takvim situacijama? Kako možemo postići i zadržati kontrolu nad svojim životom? Sljedeći članak mogao bi biti od pomoći u pružanju nekih odgovora na ova pitanja.

[Okvir/slika na stranici 6]

Genska terapija — jesu li se ispunila očekivanja?

Što je s genskom terapijom — dodavanjem korektivnih gena pacijentima kako bi ih se izliječilo od urođenih genetskih bolesti? Znanstvenici su prije nekoliko godina gajili velika očekivanja. “Je li genska terapija tehnologija čije je vrijeme došlo?” pitanje je koje postavlja The Economist u izdanju od 16. prosinca 1995, dalje navodeći: “Sudeći po izjavama koje u javnosti daju oni koji je prakticiraju te po mnogim novinskim izvještajima, mogli biste doći do tog zaključka. No skupina američkih istaknutih znanstvenih stručnjaka ima drugačije mišljenje. Harold Varmus, direktor Nacionalnog zdravstvenog instituta (NIH), zamolio je 14 eminentnih znanstvenika da istraže to područje. Nakon sedam mjeseci razmatranja, rekli su u izvještaju koji je objavljen prošli tjedan da, iako genska terapija obećava, njezina se dosadašnja postignuća ‘preuveličavaju’.” Provedeni su testovi na 597 pacijenata koji boluju od nedostatka adenozin deaminaze (ADA) ili od neke od desetaka drugih bolesti za koje se mislilo da odgovaraju načinu liječenja pomoću dodavanja stranih gena. “Prema toj skupini stručnjaka”, kaže The Economist, “nijedan od pacijenata nije izvukao neku vidljivu korist od sudjelovanja u takvom pokusu.”

[Slike na stranici 7]

Bez obzira na to što neki možda tvrde u vezi s genetskom predispozicijom, ljudi mogu odabrati kako će se ponašati