Istina me vratila u život

Većina mojih bivših prijatelja umrla je od AIDS-a. Prije njihove smrti često bih ih viđala na ulici. I ja bih bila mrtva da nije bilo istine. Dozvolite mi da vam objasnim.

RODILA sam se 11. prosinca 1954. godine kao drugo i posljednje dijete Johna i Dorothy Horry. Dali su mi ime Dolores, ali me mama prilikom rođenja nazvala Dolly (lutkica) jer je smatrala da izgledam poput lutke. Svi su me zvali po nadimku, no nitko nije ni slutio da ću postati mamina najgora noćna mora.

Živjeli smo u stanu koji je po obliku podsjećao na željezničku prugu — bio je dugačak i uzak. Nalazio se u 61. ulici u New York Cityu. Stan baš nije bio jako divan; dijelili smo ga sa štakorima. Međutim, nakon što me je jedne noći jedan od njih ugrizao, u tren oka smo se iselili.

Godine 1957. preselili smo se na istočnu stranu južnog Manhattana. Ovdje je, u usporedbi s mjestom odakle smo se doselili, bilo prekrasno — lijepe spavaonice, ogroman park ispred mog prozora i pogled na East River. Mogla sam promatrati brodove kako plove i djecu kako igraju ragbi i bejzbol u parku. Da, ovo je za mene bio raj. A onda se moj bezbrižni svijet počeo rušiti.

Alkoholizam i droga

Mama i tata su se mnogo svađali. U početku nisam shvaćala zašto se svađaju, a onda sam počela primjećivati da je tata stalno pijan. Nije mogao zadržati posao, pa je samo mama radila. Kad su moji prijatelji doznali da mi je otac alkoholičar, ismijavanje koje sam doživjela zagorčilo mi je život.

Situacija je postajala sve gora. Tata se na koncu pretvorio u nasilnika, pa ga je mama izbacila iz kuće. Tako smo postali obitelj s jednim roditeljem. Bilo mi je oko osam ili devet godina i bila sam očajna zbog situacije koja je vladala u našoj obitelji. Mama je stalno morala raditi kako bi sastavila kraj s krajem, pa je moju sestru i mene nakon škole ostavljala kod susjeda.

Negdje u šestom razredu, postala sam vrlo buntovna. Bježala bih s nastave i odlazila u obližnji Tompkins Square Park te pokušavala prebroditi svoje probleme pomoću pića. Uskoro sam pronašla društvo puno starijih prijatelja. Bilo mi je svega 11 godina, ali sam izgledala odraslije od svojih vršnjaka tako da sam mogla reći da mi je 16 ili 17 godina. Ovo novo društvo sastojalo se od prijatelja koji su pili, pušili marihuanu, uzimali LSD i ubrizgavali heroin. Ja sam se, naravno, htjela uklopiti, pa sam počela eksperimentirati s ovim tvarima. Sa 14 godina postala sam ovisnik i morala ih uzimati kako bih mogla normalno živjeti.

Majka otkriva

“Ja sam ti dala život, ja ću ti ga i oduzeti.” Tako su znale govoriti majke u našem susjedstvu koje su bile duboko pogođene i razočarane svojom djecom. Kad je mama, koja je inače vrlo smirena i staložena osoba, otkrila da njena četrnaestogodišnjakinja uživa heroin, rekla je da će upravo to učiniti — oduzeti mi život.

Pobjegla sam u kupaonicu i pokušala zatvoriti vrata za sobom, odupirući se nogama o kadu, no bila sam prespora. Sad sam stvarno bila u nevolji! Ne trebam vam ni reći da su to bile najgore batine koje sam dobila u životu. Jedino što me spasilo od maminog gnjeva jest to da su moja sestra i osoba koja me prijavila mami uspjele ući u kupaonicu i zadržati mamu tako da sam mogla pobjeći iz stana. Kad sam se konačno vratila — nakon što sam nekoliko dana provela izvan kuće — pristala sam da potražim neku pomoć kako bih riješila svoje probleme s drogom.

Pružena profesionalna pomoć

Nekoliko mjeseci kasnije, na televiziji sam vidjela reklamu za centar za rehabilitaciju narkomana. To je ustanova gdje ljudi koji zaista žele da im se pomogne u nadvladavanju njihovih problema s drogom mogu dobiti takvu pomoć. Razgovarala sam s mamom o tome što sam vidjela, i ona me poslala na jednu od njihovih lokacija u New York Cityu. U centru je vladala obiteljska atmosfera koja ljudima daje poticaj da promijene svoj cjelokupan način života. Tamo sam živjela oko dvije i pol godine.

Iako mi je pružena pomoć bila korisna, doživjela sam duboko razočaranje kad sam saznala da su neke osobe koje su tamo radile, a kojima sam vjerovala i koje sam poštovala — te za koje se pretpostavljalo da su prestale uzimati drogu — ponovno počele drogirati. Osjećala sam se izdano i nasamareno. Oni su nas bili učili da je stara izreka: “Jednom ovisnik, zauvijek ovisnik” laž. No sada sam ih promatrala kao živi dokaz toga da se nije radilo o laži.

Usprkos tome, sa 17 godina vratila sam se kući oslobođena droge i odlučna da dam sve od sebe kako nikada više ne bih uživala heroin. U međuvremenu, moja majka i sestra počele su proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Još uvijek crna ovca u obitelji

Iako sam bila prestala uživati drogu, još uvijek sam se osjećala kao crna ovca u obitelji. Bilo je to zato što nisam bila spremna živjeti prema novim kućnim pravilima, koja su uključivala zabranu pušenja, odlazaka u diskoteke i drugo. Mama me uskoro izbacila iz stana jer sam odbijala promijeniti svoje društvo i svoj svjetovni stav. Zbilja sam je mrzila zbog toga, ali to je ustvari bilo najbolje što je mogla učiniti za mene. Mama se čvrsto držala pravednih načela i nikad se nije kolebala.

Tako sam otišla od kuće kako bih započela novi i bolji život. Vratila sam se u školu da bih stekla stručnu spremu kako bih se sama mogla izdržavati dok budem na koledžu. Postala sam jako dobar učenik i koristan član društva. Našla sam dobro radno mjesto i stan. Potom je došla ljubav kad sam srela jednog svog prijašnjeg dečka. Obnovili smo našu vezu i odlučili ispravno živjeti i vjenčati se.

Moj je dečko, međutim, na koncu počeo uzimati drogu i stvari su za nas oboje ponovno krenule nizbrdo. Kako nisam mogla podnositi emocionalnu bol, učinila sam ono što sam najbolje znala — liječila sam svoje osjećaje drogom. Počela sam uživati kokain, koji je pružao ono što se nazivalo uzbuđenje za bogate. Kokain je tada bio popularan jer su mnogi smatrali da ne stvara ovisnost. No za mene se pokazao gorim od heroina.

Sredinom 1970-ih, oko tri godine uživala sam kokain. Na koncu sam počela uviđati da se vrtim u začaranom krugu te sam se stala pitati: ‘Je li to sve što život pruža?’ Zaključila sam da sam sita života, ukoliko je to sve što mi on pruža. Vratila sam se mami i rekla joj da mi je dosta takvog života i da se vraćam u rehabilitacijski centar. Nakon što sam još godinu i pol tamo provela, ponovno sam se oslobodila droge.

Gotovo sam pronašla istinu

Opet sam našla dobro radno mjesto i lijep stan, a i dečka. Zaručili smo se. Mama je u međuvremenu redovito kontaktirala sa mnom. Govorila bi mi o Bibliji i slala bi mi časopise Kulu stražaru i Probudite se!, ali ih nikad nisam čitala. Rekla sam mami da se namjeravam udati i osnovati obitelj. Ona mi je stoga poslala knjigu koja mi je zauvijek promijenila život — Obiteljski život učiniti sretnim.

Čitajući ovu knjigu, shvatila sam što želim, a i činjenicu da sam to nastojala postići na krivi način. Konačno je netko razumio kako se osjećam i što je doista u mom srcu. Nisam bila čudak zbog toga što sam gajila takve osjećaje — bila sam normalna! Međutim, mladić s kojim sam živjela ismijavao me kad sam mu pokušavala pokazati knjigu Obiteljski život i Bibliju. On nije želio poduzeti promjene koje su neophodne da bi se uživao sretan obiteljski život. Stoga sam morala donijeti tešku odluku — ostati s njim ili otići. Zaključila sam da je vrijeme da odem.

Moj je dečko bio izvan sebe od gnjeva. Kad sam se jednog dana vratila kući, otkrila sam da je svu moju odjeću britvom isjekao na komadiće. Ostala sam gotovo bez svega što sam posjedovala — bez cipela, kaputa, namještaja — stvari su bile ili izrezane ili prodane. Sve što mi je preostalo bila je odjeća koju sam imala na sebi. Htjela sam leći i umrijeti. Ponekad u životu postaneš sit borbe. Zato se opet vratiš onome što si uvijek činio kako bi izdržao — liječiš osjećaje drogom. Došla sam do zaključka da moram ili to učiniti ili počiniti samoubojstvo.

Iako sam se ponovno vratila drogi, mama nije digla ruke od mene. Posjećivala bi me i donosila primjerke Kule stražare i Probudite se! Jedne večeri u toku razgovora rekla sam joj kako se osjećam — da sam sita pokušaja i da sam na izmaku snaga. Ona je jednostavno rekla: “Sve si drugo pokušala, zašto ne bi Jehovi dala priliku?”

Istina me spašava

Bilo je to 1982. kada sam pristala na ono na što me ona godinama poticala. Počela sam ozbiljno proučavati Bibliju. Uskoro sam postala oduševljena zbog stvari o kojima sam učila. Počela sam uviđati da je moj život vrlo dragocjen Jehovi i da život ima pravi smisao. No shvatila sam i to da moram poduzeti mnoge promjene ako namjeravam služiti Jehovi te da mi je potrebna emocionalna i duhovna podrška. Stoga sam pitala mamu da li bih se mogla doseliti natrag kući.

Mama je bila oprezna, jer sam je toliko puta razočarala. Porazgovarala je s jednim kršćanskim starješinom o mojoj molbi da se natrag k njoj doselim. Kad je primijetio da mama misli kako postoji velika mogućnost da bih se ovoga puta stvarno mogla promijeniti, ohrabrio ju je: “Zašto joj ne bi pružila još jednu priliku?”

Nasreću ovaj put nisam razočarala mamu. Nastavila sam proučavati Bibliju te sam počela redovito pohađati kršćanske sastanke. Uz Jehovinu pomoć, potpuno sam promijenila svoj način života. Savjeti koje pruža Biblija, Božja riječ istine, pomogli su mi da prebrodim teške trenutke (Ivan 17:17). Čak sam prestala s pušenjem, ovisnošću koju mi je bilo teže nadvladati nego ovisnost o heroinu i kokainu. Prvi put u životu bila sam zaista sretna što sam živa.

Nekoliko mjeseci kasnije, dana 24. prosinca 1983, simbolizirala sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Sljedećeg travnja, započela sam s pomoćnom pionirskom službom, oblikom povećane propovjedničke službe. U početku su me moji bivši poznanici ismijavali kad bi me vidjeli u službi propovijedanja. Bilo je to baš onako kako je apostol Petar unaprijed upozorio: “Za to se čude što vi ne trčite s njima u to isto neuredno življenje, i hule na vas” (1. Petrova 4:4).

U rujnu 1984. postala sam opći pionir i uskoro sam tjedno vodila deset biblijskih studija. Neke osobe s kojima sam proučavala bili su ljudi koji su me ismijavali kad sam započela sa službom propovijedanja. Bilo je to vrlo uzbudljivo vrijeme u mom životu budući da sam mogla pomagati brojnim mladim ljudima da prigrle biblijsku istinu. Oduvijek sam željela imati djecu, pa mi je to što sam, simbolično govoreći, postala majka duhovnoj djeci predstavljalo izvor stalne radosti. (Usporedite 1. Korinćanima 4:15.)

Kako su godine prolazile, viđala bih na ulici u blizini našeg doma bivše prijatelje s kojima sam se nekada drogirala. Budući da su upotrebljavali igle zajedno sa zaraženim osobama, dobili su AIDS i užasno su izgledali. Mnogi su otada umrli. Znam da bih vjerojatno i ja bila mrtva da nije bilo biblijske istine. Ona me je praktički vratila u život.

Izbjegnite bol

Često poželim da sam kao dijete upoznala istinu i izbjegla život pun patnji i nevolja. Jehova mi sada pomaže da se nosim s bolima koje su posljedica promašene mladosti, no da bi mi potpuno zacijelili emocionalni ožiljci, morat ću čekati do novog sustava (Otkrivenje 21:3, 4). Danas se iskreno trudim da ukažem mladima kako su sretni što poznaju Jehovu i što uživaju pomoć njegove organizacije u primjenjivanju onoga o čemu ih on poučava.

Svijet može djelovati očaravajuće i privlačno. I svijet želi da vi vjerujete kako možete bezbolno uživati u oblicima zabave koje on nudi. No to naprosto nije moguće. Svijet će vas iskoristiti i kad mu bude dosta, odbacit će vas. Istina je kad Biblija kaže da je Đavo vladar ovoga svijeta — štoviše njegov bog — i da ne bismo smjeli ljubiti niti svijet niti stvari u svijetu (Ivan 12:31; 14:30; 16:11; 2. Korinćanima 4:4; 1. Ivanova 2:15-17; 5:19). Budući da svjetovni ljudi žive kao robovi raspadljivosti, njihovo društvo ne može vam donijeti pravu sreću (2. Petrova 2:19, NW).

Moja je nada da će stvari koje su se meni dogodile pomoći drugima da shvate da je “pravi život” — vječni život u Božjem novom svijetu — jedini život za koji se vrijedi boriti. Bez obzira na to kakve bismo uspone i padove mogli doživjeti dok hodimo u istini, život s druge strane ograde, u Sotoninom svijetu, nije bolji. Sotona samo pokušava da ga takvim prikaže. Molim se da mogu, zajedno sa svom svojom kršćanskom braćom i sestrama, zadržati svoj pogled usmjeren na pravi život, da, na vječni život na rajskoj zemlji (1. Timoteju 6:19, St). (Ispričala Dolly Horry.)

[Slika na stranici 15]

Sa mojom majkom, svjedočeći u Tompkins Square Parku