Ojačan za suočavanje s budućim kušnjama

ISPRIČAO EDWARD MICHALEC

Šerif grada Whartona, u Texasu (SAD), bio je strašno ljut. Dok me po četvrti put vodio u zatvor, vikao je: “Zašto ne slušaš zapovijedi?”

“Imam svako pravo da to radim”, odgovorio sam naglo. Šerif se nato još više razbjesnio, pa me počeo udarati pendrekom. Pridružili su mu se i drugi policajci, udarajući me drškama pištolja.

TO SE dogodilo prije više od 60 godina. Osvrćući se unatrag, vidim da je Jehova Bog koristio takve situacije da bi me naučio suočavati se s izazovom da budem jedan od samo dvojice Jehovinih svjedoka u Boliviji, južnoameričkoj zemlji veličine Francuske. Možda će vam moje iskustvo pomoći da uvidite kako vas Jehova može ojačati kada se suočavate s raznim kušnjama.

Davne 1936, dok sam radio u radnji za popravak radioaparata u Bolingu (Texas), čuo sam radioprijenos govora Josepha F. Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya. U svom je govoru pričao o blagoslovima koje će Božje Kraljevstvo donijeti poslušnom čovječanstvu. Jako mi se svidio (Matej 6:9, 10; Otkrivenje 21:3, 4). Kasnije sam u našoj privatnoj biblioteci pronašao neke Rutherfordove knjige i počeo ih čitati.

Moju je maćehu uznemirilo moje zanimanje za ono što je nazivala “stare vjerske knjižurine”. Sakrila ih je i prijetila da će ih spaliti. Kada sam pisao Društvu Watch Tower i zatražio pretplatu na Kulu stražaru i The Golden Age (Zlatni vijek), kako se ranije zvao Probudite se!, Društvo je zamolilo Williama Harpera, člana nedavno osnovane skupštine Wharton, da me posjeti. Nedugo zatim smo moja maćeha, moj brat, mlađi polubrat i ja svi počeli proučavati Bibliju s bratom Harperom. Nije prošlo dugo da smo svi simbolizirali svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.

Godine 1938. Shield Toutjian, putujući predstavnik Društva, posjetio je naš dom u Bolingu i održao nam biblijski govor. Naša dnevna soba bila je dupkom puna — ljudi su čak stajali na ulazima susjednih soba. Brat Toutjian govorio je o ustrajnosti proroka Jeremije unatoč protivljenju ljudi dok im je u svoje vrijeme propovijedao (Jeremija 1:19; 6:10; 15:15, 20; 20:8). Takvim govorima Jehova nas je jačao za kušnje s kojima smo se imali suočiti.

Odluka i njene posljedice

Uskoro sam uvidio da moram donijeti jednu odluku. Prije sam studirao ekonomiju i nastojao sam se probiti u poslovnom svijetu. Vodio sam radnju za prodaju i popravak radioaparata i radio sam za jednu telefonsku kompaniju, instalirajući telefonske linije. No sada sam počeo shvaćati da je pravi uspjeh u životu povezan s ugađanjem našem Stvoritelju, Jehovi Bogu. Stoga sam zatvorio svoju radnju i preuredio auto u “kuću na četiri kotača”. Od 1. siječnja 1939. pridružio sam se jednoj grupi pionira, punovremenih propovjednika, nedaleko od Three Riversa u okrugu Karnes (Texas).

U rujnu 1939. u Evropi je izbio drugi svjetski rat. Protivnici Jehovinih svjedoka iskoristili su tu situaciju da bi ih klevetali. Tvrdili su da smo petokolonaši, ili špijuni Sila osovine. Mnogi su povjerovali takvim lažnim optužbama i počeli nam praviti probleme. Početkom 1940-ih bio sam zatvoren devet-deset puta, uključujući i ranije spomenutu situaciju kada su me šerif i njegovi pomoćnici teško pretukli. Nakon toga trebala mi je liječnička pomoć.

Usput rečeno, taj je isti šerif kasnije ponudio jednom čovjeku da će odustati od tužbe za ilegalno kockanje ako mu učini jednu protuuslugu — taj me čovjek, kršan radnik na naftnim poljima, trebao premlatiti. Zbog toga me jednog dana napao lancem, dok sam na cesti nudio časopise! Pojavili su se neki organi reda, no umjesto da uhapse njega, mene su zatvorili! Kasnije mi je moj napadač rekao zašto me iz čista mira napao i ispričao mi se.

Lekcije koje sam naučio iz kušnji

Suočavanje s takvim kušnjama zapravo je ojačalo moju vjeru u Boga. U prvom redu, ne sjećam se da me boljelo dok su me tukli, međutim, sjećam se spokojstva i mira koji sam nakon toga osjećao (Djela apostolska 5:40-42). Tako sam naučio postupati onako kako je apostol Pavao poticao: “Hvalimo [se] nevoljama, znajući da nevolja trpljenje gradi” (Rimljanima 5:3). Kasnije, kad sam se sjetio batina koje sam dobio, to je u meni stvorilo čvrstu odluku da, uz Jehovinu pomoć, nikada ne dopustim da me ijedan od Sotoninih zastupnika ušutka.

Osim toga, naučio sam jednu drugu vrijednu lekciju. Šerifa je isprovocirala moja netaktična primjedba: “Imam svako pravo da to radim.” Nakon nekog vremena opet je naišao na mene, ovaj put bio je bijesan zbog toga što Svjedoci ne sudjeluju u ratu (Izaija 2:4). Želeći me isprovocirati, pitao je: “Kad bi vas pozvali da služite svojoj zemlji, biste li se odazvali?”

Budući da sam dotad već naučio lekciju iz taktičnosti, odgovorio sam: “Kada bih bio siguran da je to Jehovina volja, sigurno bih to učinio.” Taj je odgovor utišao njegov gnjev i poslije toga nije se ništa dogodilo.

Poučavanje za moj životni poziv

Jedan od najznačajnijih događaja u mom životu bio je pohađanje trećeg razreda Biblijske škole Gilead Društva Watchtower godine 1944. Ta škola pruža petomjesečno školovanje za misionarsku službu. Prije pohađanja te škole imao sam strah od govorenja pred publikom. No puno mi je pomoglo to što sam redovito morao iznašati govore pred stotinjak polaznika, i to često na otvorenom, u areni pod vedrim nebom. Naš instruktor javnog govorenja, Maxwell Friend, znao bi me prekinuti i viknuti: “Brate Michalec, ne čujem te!” Tako sam na kraju shvatio da zapravo imam poprilično jaki glas.

Nakon što je Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik škole, objavio da sam kao misionarsku dodjelu dobio Boliviju, sjećam se da me savjetovao: “Tamo ćeš naići na mnoge ponizne ljude. Ophodi se s njima s ljubavlju, strpljivo i obazrivo.” Budući da je još uvijek trajao drugi svjetski rat, morali smo neko vrijeme sačekati da bismo otputovali na svoje dodjele. Konačno smo, 25. listopada 1945, Harold Morris — moj razredni kolega — i ja sletjeli na aerodrom El Alto, u samom predgrađu La Paza, bolivijskog glavnog grada. Tako smo postali jedina dva Svjedoka u zemlji koja je treća po veličini u Južnoj Americi.

Autobusom smo se spustili s aerodroma, koji se nalazi na 4 100 metara nadmorske visine, u glavni grad, La Paz, koji se širi po dnu i po stranama jednog velikog kanjona. Bio je pravi izazov prilagoditi se životu na nadmorskoj visini od preko tri tisuće metara.

Mali, burni počeci

Odmah smo počeli posjećivati ljude od kuće do kuće. Bili su dobrohotni i strpljivi s nama dok smo se borili s našim oskudnim znanjem španjolskog. Uskoro je svaki od nas tjedno vodio 18 do 20 biblijskih studija na domu. Šest mjeseci kasnije, 16. aprila 1946, jedna mala radosna grupa ljudi sastala se s nama povodom godišnje proslave Kristove smrti. Nedugo zatim, stigla su još četiri diplomca Gileada, među njima i Elizabeth Hollins, koja je kasnije postala moja supruga.

Brat Morris i ja uskoro smo počeli odlaziti u druge gradove, među ostalima i u Cochabambu i Oruro, koji su u ono vrijeme bili drugi i treći grad po veličini u Boliviji. Kada sam obavijestio brata Knorra da smo tamo naišli na interes i ostavili biblijsku literaturu, predložio nam je da otprilike svaka tri mjeseca odemo u te gradove da bismo pomagali onima koji su pokazali interes. Mnogi od tih prijateljski raspoloženih, gostoljubivih ljudi kasnije su postali Jehovini svjedoci.

Budući da je samo godinu dana ranije završio drugi svjetski rat, u Boliviji je bilo političkih previranja. Političko nadmetanje i strah od povratka nacizma u Južnoj Americi doveli su do burnih uličnih demonstracija i atentatâ. U ljeto 1946. ubijen je predsjednik zemlje, a njegovo je tijelo bilo obješeno na stup ulične rasvjete sučelice predsjedničkoj palači. Zbog nasilja ljudi katkada nisu mogli ni izaći iz svojih domova.

Jednog dana Elizabeth je, vozeći se u autobusu koji je prolazio glavnim trgom, ugledala tri mladića obješena na stupovima. Prestravivši se, podvrisnula je. Jedna joj je suputnica rekla: “Ako vam se ne sviđa to što vidite, okrenite glavu.” Takvi događaji uvjerili su nas koliko je nužno oslanjati se u potpunosti na Jehovu.

Međutim, u jeku tih burnih događanja biblijska je istina hvatala korijen u ljudima ponizna srca. U rujnu 1946. u La Pazu je otvorena podružnica, a ja sam bio imenovan za njenog nadglednika. Unajmljeni stan u kojem je bio smješten ured ujedno je služio i kao misionarski dom. Kada je nekoliko mjeseci kasnije osnovana prva skupština u Boliviji, taj isti stan ujedno nam je počeo služiti kao mjesto za održavanje sastanaka.

Godine 1946. počeli smo održavati i predavanja za javnost. Za prvo takvo predavanje dobili smo na raspolaganje dvoranu gradske knjižnice u centru La Paza. Jedan susretljivi Jugoslaven koji je s nama proučavao dao je oglas u mjesne novine kako bi najavio to predavanje. Dvorana je bila dupkom puna. Budući da sam se još uvijek mučio sa španjolskim, imao sam veliku tremu pred taj govor. No uz Jehovinu pomoć sastanak je prošao u najboljem redu. Na koncu je ispalo da je to bilo prvo u seriji od četiri predavanja koja su bila održana u toj dvorani.

Godine 1947. dobili smo još šest misionara Gileada, a 1948. daljnja četiri. Domovi koje smo mogli unajmiti nisu baš obilovali komforom odnosno udobnostima. Pored toga što smo se držali svog intenzivnog misionarskog rasporeda, mi misionari iz ranijih razreda morali smo nakon nekog vremena naći honorarni posao kako bismo zaradili novac da promijenimo svoju iznošenu odjeću. Putovanje od grada do grada također je bilo svojevrstan izazov. Često sam putovao hladnim brdskim prijevojima u stražnjem dijelu otvorenog kamiona. No Jehova nam je putem svoje organizacije stalno pružao osnažujuće ohrabrenje.

U ožujku 1949. brat Knorr i njegov sekretar, Milton Henschel, doputovali su iz New Yorka i posjetili naša tri misionarska doma u La Pazu, Cochabambi i Oruru. Kako li je bilo ohrabrujuće čuti o velikom porastu u mnogim zemljama i o gradnji novog betelskog doma i štamparije u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu! Brat Knorr je predložio da svoj dom i Dvoranu Kraljevstva premjestimo na neku lokaciju bliže središtu La Paza. Također je rekao da se spremaju poslati još više misionara.

Kasnije te 1949. godine održali smo u gradu Oruru svoj prvi pokrajinski sastanak. Mnogu našu novu kršćansku braću i sestre ohrabrilo je to što su upoznali jedni druge. U to vrijeme Bolivija je već bila dostigla najveći broj od 48 objavitelja Kraljevstva i imala je tri skupštine.

Moja vjerna družica

Zahvaljujući tome što smo godinama zajedno sudjelovali u misionarskoj službi, Elizabeth i ja upoznali smo i zavoljeli jedno drugo. Na kraju smo se vjenčali 1953. Ona je, kao i ja, započela s pionirskom službom u siječnju 1939. I njoj su bile teške te prve godine pionirske službe. Zbog svoje odvažne propovjedničke aktivnosti i ona je bila odvedena u zatvor, pri čemu je poput kriminalca bila sprovedena ulicama.

Elizabeth priznaje da se bojala dok je sudjelovala u informativnim marševima i nosila plakate na kojima je pisalo: “Religija je zamka i prevara.” No učinila je ono na što nas je u to vrijeme Jehovina organizacija upućivala. Kao što je sama rekla, radila je to za Jehovu. Ta su je iskustva ojačala za kušnje koje je podnijela onih prvih godina u Boliviji.

Različiti zadaci

Nekoliko godina nakon svog vjenčanja većinu smo vremena provodili u putujućoj službi. Nismo posjećivali samo četiri skupštine u Boliviji već i sve izolirane grupe zainteresiranih osoba kao i svako mjesto koje je brojalo više od 4 000 stanovnika. Cilj nam je bio da kod ljudi koji su živjeli u tim područjima pronađemo i razvijamo svaki interes za biblijsku istinu. Bilo je uzbudljivo vidjeti da su do sredine 1960-ih postojale skupštine u gotovo svim manjim mjestima koja smo posjećivali prije desetak godina.

U međuvremenu, ja sam imao zdravstvenih problema koji su se povećali zato što se La Paz nalazi na velikoj nadmorskoj visini. Stoga je 1957. jedan drugi brat preuzeo odgovornost nadglednika podružnice, a Elizabeth i ja dobili smo kao dodjelu misionarski dom u Cochabambi, gradu koji se nalazi u dolini, na manjoj nadmorskoj visini. Našem prvom sastanku prisustvovala je nekolicina misionara, no nije bilo niti jednog jedinog Bolivijca. Kada smo 15 godina kasnije, 1972, odlazili iz Cochabambe, tamo su postojale dvije skupštine. Sada u dolini Cochabambe ima 35 skupština s preko 2 600 objavitelja Kraljevstva!

Godine 1972. bili smo premješteni u Santa Cruz u tropskoj nizini. Tu još uvijek živimo u malom stanu iznad Dvorane Kraljevstva. Kada smo došli, Santa Cruz je također imao dvije skupštine, no sada ih ima preko 45, s više od 3 600 objavitelja koji sudjeluju u kršćanskoj službi.

Koliko smo samo sretni što smo preko 50 godina ostali u svojoj misionarskoj dodjeli i bili svjedoci sakupljanja nekih 12 300 pripadnika Jehovinog naroda u ovoj zemlji! Stvarno smo presretni što služimo tim dragim ljudima.

Sretan život u služenju drugima

Prije nego što sam otišao u svoju misionarsku dodjelu, pravni savjetnik Društva Watch Tower, Hayden C. Covington, koji je kao i ja Teksašanin, rekao mi je: “Ed, u Texasu smo imali puno prostora za kretanje. No u misionarskom domu bit ćeš skučen s drugim ljudima. To će značiti promjene.” Bio je u pravu. Živjeti s drugim ljudima na malom prostoru predstavlja izazov, no to je samo jedan od mnogih izazova s kojima se suočava kršćanski misionar.

Stoga ako nekada budete razmišljali o tome da odselite od kuće da biste služili Jehovi u nekom drugom području, imajte na umu da se život jednog pravog Kristovog sljedbenika sastoji od služenja drugim ljudima (Matej 20:28). Stoga bi se misionar trebao psihički pripremiti da prihvati život samoodricanja. Neki možda zamišljaju da će dobiti na važnosti. Možda i hoće — kada se budu opraštali s prijateljima i rođacima kod kuće. No to se raspline kad čovjek dođe u neko mjestance ili sirotinjsku gradsku četvrt koja će biti njegova dodjela. Kako glasi moj savjet?

Kada naiđete na teškoće, kao što su zdravstveni problemi, osjećaj izoliranosti od svoje obitelji ili možda poteškoće u slaganju sa svojom kršćanskom braćom u svojoj dodjeli, prihvatite sve to kao dio svog školovanja. Ako to učinite, s vremenom ćete dobiti nagradu, jer je apostol Petar napisao: “Bog, izvor svakovrsne milosti (...) sam će vas, kad budete neko kratko vrijeme trpjeli, usavršiti, učvrstiti, ojačati” (1. Petrova 5:10, St).

Edward Michalec preminuo je 7. srpnja 1996, dok je ovaj članak bio u pripremi za štampanje.

[Slika na stranici 19]

U Boliviji 1947.

[Slika na stranicama 20 i 21]

Satovi govorenja u javnosti često su se održavali na otvorenom, kao što se vidi na ovoj kasnijoj snimci amfiteatra u Gileadu

[Slika na stranici 23]

Sa svojom suprugom