Kad se zemlja pretvara u pustinju

REČENO je da se u gotovo 100 zemalja tlo polako pretvara u pustinju, što se odražava na život preko 900 milijuna ljudi i diljem svijeta uzrokuje godišnji gubitak prihoda koji se procjenjuje na 42 milijarde dolara. Premda su najteže pogođeni siromašni krajevi (81 od tih zemalja spada u zemlje u razvoju), dezertifikacija prijeti zemljama svih kontinenata.

Program Ujedinjenih naroda za čovjekovu okolinu (UNEP) naziva dezertifikaciju “jednim od najozbiljnijih globalnih ekoloških problema”. Istovremeno, istraživači pak kažu da se “pustinja ne širi”. Kako je to moguće?

Pustinje se šire i povlače, a definicije se mijenjaju

Nakon duge suše u afričkom području Sahel (1968-73), ljudima se usjekla u misli slika pustinja koje zaposjedaju obradivu zemlju. Međutim, “mračni scenariji” koje su znanstvenici pisali u to vrijeme, kaže Donald A. Wilhite, direktor Međunarodnog informativnog centra za suše pri Sveučilištu Nebraska (SAD), “temeljili su se na šturim podacima prikupljenim u relativno kratkom vremenskom periodu, čime je stvorena kriva predodžba”.

Moderne satelitske snimke koje utvrđuju biomasu (količinu živih organizama) pokazuju da gustoća vegetacije varira od sušnih do vlažnih razdoblja. Te varijacije, kažu stručnjaci, “stvaraju dojam da se pustinja širi odnosno povlači”. Tako se pustinje “pomiču”, ali nije nužno i da se “šire”. Bilo kako bilo, ističe dr. Wilhite, “dolazi do dezertifikacije”. No što to zapravo znači?

Dezertifikacija

“Dezertifikacija” se često brka s pojmom širenja i povlačenja pustinja. Međutim, objašnjava jedna grupa stručnjaka, dezertifikacija označava jedan drugi fenomen. Dok se širenje i povlačenje događa na rubovima postojećih pustinja, dezertifikacija se javlja u iznimno suhim područjima, od kojih neka mogu biti veoma udaljena od bilo koje pustinje. Ogromna područja takvog suhog agrarnog tla, koje čini 35 posto Zemljinog kopna, polako se pretvaraju u pustinju. Taj se fenomen danas shvaća kao dezertifikacija.

Međutim, unatoč ovom pojašnjenju o tome gdje se dešava dezertifikacija, i dalje dolazi do zabune između ovih dvaju fenomena. Zašto? Panos, organizacija za informiranje specijalizirana za pitanja razvoja, čije je sjedište u Londonu, ukazuje na jedan od razloga. Političari katkada serviraju živu predodžbu o napredujućoj pustinji, jer je to “predodžba koja lakše izmamljuje političku podršku nego predodžba kompliciranijeg procesa ‘dezertifikacije’”.

“Usvajanje novih znanja”, naglašava Panos, “izazvalo je veliku raspravu o tome što je zapravo ‘dezertifikacija’.” Što je bio povod te rasprave? Pitanje tko je za nju odgovoran, ljudi ili klima? Prvo je UN predložio da se dezertifikacija definira kao “degradacija tla u suhim, polusuhim i nedovoljno vlažnim područjima koja je uglavnom rezultat štetnog čovjekovog djelovanja.” (Naglašeno od nas.) Mnogim zemljama ta se definicija nije sviđala, kaže Camilla Toulmin, direktorica Projekta Drylands pri Međunarodnom institutu za okoliš i razvoj, budući da se njome odgovornost za dezertifikaciju pripisuje čovjeku. Stoga je njen zadnji dio nedavno promijenjen u “rezultat klimatskih promjena i čovjekovih aktivnosti”. (Naglašeno od nas.) Ta nova definicija pripisuje krivnju za dezertifikaciju i ljudima i klimi, no time rasprava nije bila okončana. Zašto nije?

“Neki stručnjaci smatraju”, kaže Panos, “da poplava novih definicija i potonje nesuglasice ustvari predstavljaju pokušaj da se pribave dodatna novčana sredstva za sve veći broj zemalja koje se smatra ugroženima.” Te konstantne nesuglasice dovele su do toga da je “sam izraz postao gotovo besmislen”. Neki čak smatraju da bi izraz “dezertifikacija” trebalo potpuno izbaciti iz upotrebe. No zamjena te riječi nekom drugom sigurno neće riješiti problem niti otkloniti njegove uzroke. Što su uzroci dezertifikacije?

Temeljni uzroci i posljedice

Knjiga Desertification, autora Alana Graingera, kaže da osnovne uzroke čine iscrpljivanje tla uzgojem kultura, pretjerano napasivanje, deforestizacija i slabo navodnjavanje. Kad se poklope dva ili više uzroka, obično nastupa dezertifikacija. Osim toga, dodatni faktori — kao što su promjene strukture stanovništva, klime i socioekonomskih prilika — čine problem još kritičnijim.

Jedna od vidljivih posljedica dezertifikacije jest upropaštavanje plodnosti suhog tla. To se dešava svuda u svijetu, a naročito u Africi, gdje na pustinju ili suho tlo otpada 66 posto kopna. No, dezertifikacija ima i druge gorke posljedice. Ona dovodi do ratova. “U zamršenom čvoru uzroka koji vode do društvene i političke nestabilnosti, krvoprolića i rata”, primjećuje knjiga Greenwar—Environment and Conflict, “uništavanje okoliša igra sve veću ulogu.”

Čak i napori za sprečavanje ratova štetno djeluju na okoliš, produbljujući siromaštvo. Kako? “Suočene s političkom nestabilnošću uslijed borbi oko prirodnih bogatstava, kojih je zbog degradacije tla sve manje”, objašnjava Panos, “vlasti često reagiraju uvođenjem vojnih mjera za suzbijanje nasilja. Na taj način vlasti usmjeravaju novac u vojne budžete umjesto u budžete za borbu protiv siromaštva.” No, umjesto borbe protiv posljedica dezertifikacije, što se može poduzeti u borbi protiv njenih uzroka?

Nema instant rješenja

Nakon razmatranja tog pitanja u trajanju od 13 mjeseci, predstavnici preko 100 zemalja usvojili su “Konvenciju UN-a o borbi protiv dezertifikacije”, plan koji, prema UN-u, predstavlja “značajan korak naprijed” u suzbijanju dezertifikacije. Između ostalog, konvencija je zatražila premještanje antidezertifikacijskih tehnologija iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju, uvođenje istraživačkih i obrazovnih programa, a naročito bolju primjenu znanja lokalnog stanovništva (UN Chronicle). Hoće li taj novi sporazum zaustaviti degradaciju suhog tla?

Da bi se postigao značajniji uspjeh, kaže Panos, pored riječi potrebna je i konkretna pomoć. Hama Arba Diallo, jedan od suorganizatora te konvencije, izvijestio je da se od 1977. do 1988. na antidezertifikacijske mjere godišnje trošilo oko milijardu dolara. No da bi se postiglo ozbiljniji napredak, kaže UNEP, 81 zemlja u razvoju trebala bi potrošiti otprilike četiri do osam puta veću sumu.

Ali tko će dati pokriće za taj račun? “Iz industrijaliziranih zemalja pristizat će sve manje novca za projekt antidezertifikacije”, upozorava Panos, dodajući kako je “nerealno da siromašne zemlje pogođene dezertifikacijom očekuju od te konvencije neko jednostavno ili instant rješenje”. Međutim, zaključuje Panos u pozitivnom tonu, činjenica da se sada diljem svijeta govori o dezertifikaciji podiže taj problem na jedan viši nivo, “što je samo po sebi uspjeh”.

‘Radovat će se pustinja’

Doista, tijekom proteklih desetljeća mnogi su muškarci i žene uspjeli pobuditi svijest čovječanstva o katastrofi koja će nastupiti ako se dezertifikacija nastavi. Slogani kao naprimjer “Prije čovjeka bila je šuma, poslije njega ostaje pustinja” potiču ljude da promijene slijed tih događaja.

Međutim, dobro obaviješteni ljudi ujedno shvaćaju da je problem dezertifikacije kompleksan. Dovoljno su objektivni da bi shvatili kako je čovjek, bez obzira na svoje dobre namjere, ograničen kada je riječ o rješavanju uzroka današnjih globalnih problema.

No istovremeno, ljudima koji su zabrinuti za budućnost naše planete ohrabrujuće djeluje saznanje da je Stvoritelj Zemlje obećao efikasno riješiti ovaj i druge ekološke probleme. A budući da su se Božja obećanja koja su zabilježena u Bibliji uvijek pokazala istinitima, realno je očekivati ispunjenje onog što je, nadahnut od Jehove, prorok Izaija zapisao o budućnosti pustinja i degradiranog tla: “Radovaće se tome pustinja i zemlja sasušena, veseliće se pustoš i procvjetati kao ruža (...) jer će u pustinji provreti vode i potoci u zemlji sasušenoj. I suho će mjesto postati jezero, i zemlja sasušena izvori vodeni” (Izaija 35:1-7; 42:8, 9; 46:8-10). Kakva li će to biti radost kada u skoroj budućnosti budemo promatrali zaustavljanje dezertifikacije i započinjanje obrnutog procesa!

[Okvir na stranici 16]

Postotak pustinjskog ili suhog tla

Afrika 66%

Australija 75%

Azija 46%

Evropa 32%

Južna Amerika 31%

Sjeverna Amerika 34%

U čitavom svijetu 41%

[Okvir na stranici 17]

Navodnjavanje pretvara zemlju u pustinju?

Može li se tlo navodnjavanjem pretvoriti u pustinju? Da, neispravnim navodnjavanjem radi se upravo to. To se događa kad se navodnjavano tlo ne isušuje kako treba. Prije svega, tlo postaje pretopljeno vodom; zatim postaje slano; a potom se na njegovoj površini stvara slana kora. “Neispravnim navodnjavanjem”, bilježi Panos, “tlo se pretvara u pustinju jednakom brzinom kojom se uvode novi sistemi navodnjavanja.”

[Karta na stranicama 16 i 17]

PUSTINJA

U OPASNOSTI

[Zahvala]

Mountain High Maps® Copyright © 1995 Digital Wisdom, Inc.

[Slike na stranici 15]

Obradivo tlo polako se pretvara u pustinju